I dok se trudimo da pronađemo gdje u literaturi ima više analogija sa situacijom oko koronavirusa – da li kod Boccaccia u „Dekameronu“, Camusa u „Kugi“, u razmatranjima Simone Weil, ili kod Borislava Pekića u „Bjesnilu“; virus se širi. Inače, u ovom zadnjem romanu, objavljenom 1983. godine postoji fascinantan niz detalja sličan sa epidemijom virusa COVID-19: na londonski aerodrom Heathrow, u avionu (pazi sad!) AlItalie stiže vještački (!?) mutant virus bjesnila, kojeg je nemoguće izolirati, jer se širi ogromnom brzinom. Virus je životinjskog porijekla, donosi ga pas Šeron, koji je zaražen ujedom divljeg psa na izraelsko-palestinskoj granici. Na aerodromu podivlja oko 250.000 ljudi, koji se osim virusa bore s vlastitim demonima, i panikom koju šire mediji i kontraobavještajne službe. U ovoj apokaliptičkoj viziji svijeta, skoro da i ne bude preživjelih. Osim Gabrijela, neke vrste anđela – ujedinitelja svijeta, koji bi se, u romantičkoj viziji, mogao pojaviti kad se istroše svi mikro i veći diktatori i fašisti u različitim zemljama. 

Da, bilo je to vrijeme u kojima su se u literaturi i filmu objavljivale razne najave apokalipse, i u kojem je umjetnik morao osjetiti ono što dolazi, a ne reagirati na ono što već jest. Većina holivudskih mračnih interpretacija svijeta i jeste dosadna zato što živimo neku podvarijantu onoga što gledamo na ekranu. Ali, to je tako, jer industrija mora raditi. 

Pravu istinu o tome šta je bio izvor koronavirusa i šta se stvarno dogodilo, saznaćemo za godinu, dvije ili možda deset, i kad shvatimo da je to mogla biti generalna proba za neku novu kugu ili bjesnilo. Sada, malo jeste tužno gledati kako svijet od mjesta za život postaje logor ograđen žicom, s ograničenim kretanjem, ali nije da čovječanstvo nije hrlilo tome ususret: gledajući prazne slike milanskih kafića ili sablasno puste ulice Beča, prazne stadione u Parizu ili Valenciji … Možda nam svima dođe iz nečega u nešto, da je najkorisnije vrijeme koje u životu možemo provesti ono pored neke vode, veće ili manje, s knjigom u ruci, ili s najdražim ljudima. I da nas politika, ma kakva ona bila, ne može izliječiti. To može samo medicina.

Tužno je gledati kako svijet od mjesta za život postaje logor ograđen žicom (HINA/EPA/Ronald Wittek)

Zagovornicima teorije zavjere ovakav scenario kakav se sad odvija baš ide u prilog: oni kažu da je prvi čin ekonomska kriza, u kojoj se ograniči čovjekova mogućnost slobodnog trošenja onog što je zaradio. Onda ide epidemija, pandemija i slično, da mu se uzme crno ispod nokta, jer državu zaboli da svojim resursima pomogne građanima da kupe imunološka sredstva i sprejeve. Berza mora da radi. A i Rusmir Mesihović-Šanko mora imati državno auto da se bori protiv virusa. Dakle, sve dok naše novce tako seljački troše razni jebivjetri (a DF su među većima) – neka malo virusa. 

Da se malo podsjetimo koje smo sorte. Oni koji, s pravom, kukaju na naše vlasti da nisu poduzele ništa da barem podignu nivo svijesti kod ljudi o eventualnoj mogućnosti zaraze, mogu malo pogledati i prema evropskoj birokraciji. Šta je ona učinila u ovom slučaju, koji je, nekako izgledao kao savršena prilika Bruxellesu da se iskaže? Ništa. Austrija i Slovenija su, praktično same od sebe, zatvorile granice prema Italiji, što je i Srbija, selektivno, učinila prema BiH i Hrvatskoj. Što malo čovjeku i ne bude mrsko jer postoji, makar i tehnička mogućnost, da Dodika ili nekog od one njegove bulumente skinu s vozila na Pavlovića mostu i kažu: „a-a, vi ne možete dalje“. A ni Radončić nigdje ne može pobjeći. To je, doduše, malo vjerovatno, baš kao i da će Evropa riješiti probleme. 

Ključ je, dakle, u broju kreveta u odnosu na broj stanovnika, odnosno uvjetima koji se obezbijede za pacijenta: države poput Holandije ili skandinavskih socijalističkih kraljevina ne moraju previše misliti o tome. Britanija i Italija, tu već nisu u najboljoj poziciji, a o nama ne treba ni govoriti. Mi smo donji. Vakuf. 

Koliko god opasna ili bezopasna epidemija bila, mi se ne smijemo izlagati jer nema zdravstvenog sistema koji to može izdržati. Negdje je procurila vijest da Klinički centar Sarajevo ima samo 63 respiratora, a ako dođe stani-pani, baš bi bilo zanimljivo vidjeti koga bi se spasilo? Ko je tih 63 veličanstvenih, ako se desi da se cijela nacija ovdje razboli? Dobro, Bakir Izetbegović i žena mu Sebija, oni sigurno moraju dobiti zaštitu, nikako nema opcije po kojoj se njima ona crijeva ne zaguraju u usta. Dalje? Da se mene pita, Halid Kenjac, pardon Genjac, generalni sekretar SDA, bi sigurno ušao među finaliste? Kad je već svugdje ušao, ne bi mu trebalo uskratiti da preživi i ovaj krug. 

Sebija Izetbegović je nedavno otkrila s kolikim bogatstvom respiratora KCUS raspolaže (FOTO: Radiosarajevo.ba)

Šta mislite, ko bi još tu mogao „bljesnuti“, u zadnjem krugu reality showa „Znameniti Bošnjaci protiv Covida-19“? Emir Hadžihafizbegović je, svakako, lord, njemu ga mogu dati Englezi. Predsjednik vlade Federacija BiH Fadil Novalić mi, nekako, ne ulijeva povjerenje, nekako mislim da njemu „Gospođa“ nikako ne bi priuštila pirenje. A i on je toliko rumen, da mu virus ne može ništa. Teško da je iko pirio veću muku od Abdulaha Skake, sarajevskog gradonačelnika, ali da li bi u obzir došao neko ko nije političar? Ili, ko nije član SDA? Recimo, neko s lijevog dijela političkog spektra? Sabina Ćudić? Dino Mustafić? Ili, neko od vjerskih vjerodostojnika – Mustafa Cerić? Semir Cerić Koke? Da li bi Senad Hadžifejzović doveo Željka Komšića koji bi gledajući u jednu tačku ponavljao: „Ne znam Senade, stvarno ne znam koga treba stavit' na respirator. Ali pošto se radi državi o glavi, najbolje da idem – ja“.

Postoji li starosna granica? Ili IQ? Toliko je pitanja, a tako malo odgovora. I respiratora. 

Toliko o zdravstvu u Bosni i Hercegovini. A da ne bude da vas samo crnjačim ili nasmijavam, evo i nekih od uokolo dijeljenih preporuka i savjeta koji mogu valjati. Budući da je virus „fizički velik“, težak, on ne lebdi nego pada. Na rukama ostaje pet do deset minuta, na odijelu i tkaninama par sati, a na metalu (brave i sl.) i do 12 sati. Neotporan je na temperaturu od 23 Celzijusa. Zato treba prati ruke toplom vodom, izlagati se suncu, prati garderobu i sušiti je na suncu. Zbog veličine ne prolazi lako kroz zaštitne maske – zato nosite maske! Preporučuje se izbjegavanje gužvi i boravak u malim prostorijama. Virus se prvo naseljava u nosu i grlu, grebe i draži. Ne izaziva sekreciju iz nosa, suh je (što je važno za diferenciranje u odnosu na druge virusne infekcije). Dok je tu, treba piti tople napitke, toplu vodu, ne koristiti hladno i led. Treba ispirati grlo, kako bi se spriječio silazak u respiratorni trakt i stomak. Tu dolazi do kašlja. Nakon pet do šest dana, virus može sići u pluća, a tada se javlja povišena temperatura, suhi kašalj i plitak dah. To je znak da je virus u plućima. Tada, možda, počinje posljednji krug realityja. A možda i izlječenja. Ima i takvih slučajeva. Pa da vidimo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: N1 televizija