Postizanje unutarnjeg mira jedno je od klasika self helpa. Kako postići unutarnji mir u sedam jednostavnih koraka naslov je koji se barem jednom našao u svakom mediju negdje u rubrici lifestyle. 

Prije svega, živimo u društvima u kojima je nepojmljivo stati. Trčimo po kalendarima pokušavajući izbalansirati privatne i poslovne obveze, vrijeme za sebe, obitelj, prijatelje provjeravajući pritom da nam se termin kod zubara ne preklapa s priredbom u vrtiću, mačkinim veterinarom, tehničkim za automobil ili nekom drugom „to do“ stavkom u nizu. 

Stati se ne čini kao opcija. Ma koliko nas s društvenih mreža postovi uvjeravali da imamo pravo stati i da trebamo stati, ideja da si uzmemo vremena da stanemo, a ne ispunimo eventualnu rupu u kalendaru nekom aktivnošću “za sebe” često izaziva grižnju savjesti. Neki od nas će stati kad se razbole. Neki ni tad, sigurno znate barem jednu osobu koja s temperaturom ide na posao jer posao je posao i nitko ne pita. Ok je stati, da. Trebamo stati, da. Kakvo je to uopće društvo u kojem stati izaziva instant unutarnji nemir i nije li krajnje vrijeme da takvo društvo malo stane?

Općenito, svi ti zahtjevi, da stanemo, da nađemo unutarnji mir u svijetu koji je takav kakav je, naprosto su cinizam. Inače me poprilično živcira očekivanje da pojedinac preuzme potpunu odgovornosti za svoj živote. Naravno da imamo i trebamo imati odgovornost za svoje živote. Ipak, ideja da smo sami odgovorni za svoje živote u društvenim strukturama koje uvelike oblikuju kontekste je jedna od najokrutnijih obmana. Nismo izolirani otoci. Mogu bit vrjednija, radišnija i štedljivija od svojih roditelja pa, eto, ne mogu kao i oni svojevremeno kupiti nekretninu. Ne zato što nisam vrijedna, radišna i štedljiva nego zato što su cijene nekretnina, u međuvremenu, otišle u nebo. Zašto bi uopće morali kupovati nekretnine, možemo iznajmljivati po tržišnoj cijeni. Jede to dobar dio plaće, no pametnom kupovinom i preuzimanjem odgovornosti za svoje financije, sve se može. Odgovornost je samo na meni, naravno. Kako da ne. 

Brigu o stalnom podizanju cijene najma kao ozbiljnom riziku zac odgovornu financijsku konstrukciju možemo zatomiti, u cilju unutarnjeg mira, je l'. Briga o krovu nad glavom u ovom kontekstu kao “first world problems”. Možda nisam sigurna kako riješiti stambeno pitanje, ali barem mi ga ne rješava ni bomba nad glavom.

Briga o krovu nad glavom kao “first world problems” (FOTO: Lupiga.Com)

Unutarnji mir. U svijetu u kojem bombardiramo djecu? Možda imamo previše unutarnjeg mira s obzirom na to koliko ne reagiramo na strahote kojima svjedočimo. Ne želim nam unutarnji mir. U svijetu koji se odbija odgovorno nositi s klimatskom krizom, a koja će produbiti postojeće probleme, sukobe i nejednakosti. U svijetu koji tolerira pa i opravdava sve ono u što se zaklinjalo “nikad više”. Dovoljno je biti svjestan što je potrebno da bi mobitele držali u rukama i činjenice da ne bismo bili u stanju odreći se mobitela radi života koji plaćaju cijenu naše digitalizacije - i doviđenja unutarnji mire. Kakav mir? Kada se zahtijeva prekid vatre i oružanih sukoba i poziva na mir, dobivaju se optužbe da ste „putinovci“ ili „hamasovci“ ili „ovi“ ili „oni“, u najboljem slučaju privilegirani utopisti. Mir je u tom smislu postao prosta riječ. Ali zato u tom i takvom svijetu u kojem je mir prosta riječ, unutarnji mir je sveti gral. 

Jer mira biti neće dok smo mi na miru sa svime što se događa, a ne bi se trebalo događati. Ne možemo ništa pa, eto, hajmo se zatvoriti u svoje male mikroživote u kojima smo, nadajmo se, naslijedili neku nekretninu, možemo priuštiti pristojan život sebi i svojima i, eto, posvetiti se nalaženju unutarnjeg mira. U ovom i ovakvom svijetu unutarnji mir moguć je samo uz glavu u pijesku, a glava u pijesku sastavna je komponenta ovog i ovakvog svijeta. 

Stoga - želim nam svima unutarnjeg nemira!

Jer unutarnji nemir tjera one hrabre među nama da kažu „dosta!“ kada svi trpe, da poviču „stani!“ kada svi jure, da prekinu šutnju kada svi šute. Unutarnji nemir čini razliku između prihvaćanja nepravde i neprihvaćanja nepravde, odnosno promjene. Unutarnji nemiri izazvani životima djece na rubu siromaštva izgradio je neformalne infrastrukture podrške toj djeci i stepenice kojima polako, ali sigurno, izlaze iz začaranih krugova siromaštva. 

Unutarnji nemiri pokrenuli su sve borbe za bolje i pravednije društvo. Unutarnji nemir glavni je pokretač i onih koji se unatoč optužbama da osuđujući politiku Izraela prema Palestini usuđuju stati, tražiti prekid vatre i aparthejda koji Izrael provodi u Palestini. Unutarnji nemir glas je boli koja nas ne može ne prožimati kada vidimo što jedni drugima radimo, glas je boli koji je osjetljiv na svaku žrtvu, s koje god strane. Glas ljutnje zbog politizacije naših života u cilju raznih interesa i profita. Glas je koji prepoznaje da svi ti drugi, sutra možemo biti mi.

Pa ako smo već u ovom i ovakvom svijetu izgubili osjećaj za Druge, da svi ti potlačeni na nevjerojatno brutalne ili manje brutalne načine sutra ne postanemo mi, neka nam unutarnjeg nemira. Ne zato što mislim da će naši unutarnji nemiri spasiti svijet nego zato što mislim da je unutarnji mir floskula kojom održavamo status quo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"