Kad dijete ostane bez roditelja, postoji riječ u jeziku kojom se to iskazuje – siroče, čije je podrijetlo u riječi siromaštvo odnosno samoća. Mnogi slavenski jezici imaju sličnu riječ: na ruskom je cирота́, na poljskom sierota, na češkom sirota. Kad muž ili žena pak dožive smrt partnera, nazivamo ih udovcem odnosno udovicom, a riječi u poljskom, ruskom, talijanskom, engleskom koje to izriču, slične su: wdowa, вдова, vedova, widow. 

Postoji, međutim, jedan smrtni gubitak koji jezik ne iskazuje jednom riječju. Nema, naime, u nabrojanim jezicima imena za roditelja kojemu umre dijete. Dijete bez roditelja je siroče. Siromašno, samo. A roditelji bez djece? Roditelji bez djece su bivši roditelji. Roditelji koji to više nisu. Roditelji koji su to bili pa prestali biti. Roditelji koji su dali život pa ostali bez tog života. Nema jezik snage da to smjesti u jednu riječ. Nema riječi u koju bi stala sva ta praznina. 

Bio je jedan dječak Mario kojeg sam viđala svaku večer početkom devedesetih, kad sam se našla na graničnom prijelazu iz djetinjstva u djevojaštvo i počela izlaziti u kafiće. On se igrao u parkiću ispred zgrade, tik uz meni omiljeni kafić, Club M. Kad bi me vedro pozdravljao mahanjem dok važno hodam ulicom spremna da zakoračim u svoj večernji provod, njegov je osmijeh pokazivao da su mu poispadali prednji mliječni zubi i izbile dvije isturene pravilne jedinice. Taj mali dječak-zeko bio je silno simpatičan i razgovorljiv. Uvijek bih stala da malo popričamo. Pomazila bih ga po plavoj kosi i štipnula za visoke jagodice, prepolovila bih s njim Bubble Dubble žvaku. 

Oboma su nam ti susreti bili važni. Njemu zato što jedna velika cura odgađa svoju večernju zabavu da bi zastala s njim, meni zato što postoji netko mlađi od mene s kim u razgovoru, postavljajući odrasla pitanja, mogu potvrditi svoju zrelost. Pitala bih ga za školu, za simpatiju, za najboljeg prijatelja. A kad bih produžila dalje, on bi pitao-pozdravio: „Kad se vidimo opet?“, a ja bih zagonetno odgovorila: „Vidimo se kad se vidimo“. 

U ožujku 1994. godine, samo koji tjedan prije kraja odvratnog srednjobosanskog rata, Mario je poginuo. Neki geler je stavio točku na njegov jedanaestogodišnji život. Nisam poznavala njegove roditelje, nisam imala kome izjaviti sućut. 

Svaki put kad odem u grad Mariovog djetinjstva i svog djevojaštva, prošetam do parkića u kojem sam ga sretala i stanem nakratko pred spomen-ploču kojom je obilježeno mjesto njegove pogibije. Njegovi roditelji su ostali živjeti u stanu u kojem je Mario živio s njima. Njegovi roditelji su upoznali roditelje dječaka koji je bio Mariovih godina kad je na suprotnoj strani u tom odvratnom ratu na sličan način ubijen. Roditelji jednog i drugog dječaka u Vitezu u kojem bošnjačka i hrvatska djeca u istoj zgradi idu u dvije različite škole, uče po istom-različitom programu, a isti jezik im se različito zove, osnovali su pacifističku udrugu, susretali se i tješili jedni druge, nudeći pomoć i savjet i drugim roditeljima kojima je život zatrovala ista-različita bol. 

Ima smrti koje očekujemo: smrt starih ljudi, smrt bolesnih ljudi, smrt ljudi koji smrt izazivaju. Pa i kad takva smrt dođe, opet nas zatekne nespremnima. Ali ima smrti koje ne očekujemo jer nema te nespremnosti ni tog straha koji bi je mogli učiniti zamislivom. Smrt djeteta nije samo nestanak ružičastih malih stopala, čistog dječjeg daha i sjaja u šarenicama, nego je i nestanak budućnosti koju nam je to dijete trebalo donijeti, nestanak horizonta, brisanje svih razloga da mi, jednom roditelji koji to više odjednom nismo, nastavimo biti bilo što drugo. 

Kad je poljskom renesansnom pjesniku Janu Kochanowskom umrla trogodišnja kći Urszula, napisao je o toj djevojčici i o boli zbog njezine smrti najljepše od svih elegičnih stihova napisanih na slavenskim jezicima. Stvorio je riječima Urszulu za suvremenike, ali i za čitatelje koji su došli stotinama godina nakon što je on Urszulu izgubio. Kad su roditelji viteških dječaka ostali bez svojih sinova, naslonili su se jedni na druge. Kad je Domagoj ostao bez sina Roka, osnovao je RokOtok, plivao od otoka do otoka i na svakom razveseljavao djecu. 

Nema riječi za roditelje koji ostanu bez djece jer nema utjehe za njih. Oni je, ma koliko tražili – u poeziji, u ljudima slične sudbine, u moru i na kopnu – ne mogu naći. Ali je mogu dati drugima. Za to postoji riječ – velikodušnost. I ima je svaki jezik.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay