Život se razlaže na velike životne, osobne događaje. Sjećamo se onih bitnih detalja, prekretnica, onih što donese sreću ili nesreću. To je životno tkivo preko kojeg obolijevamo ili ozdravljamo. Prošli mjesec je preminuo moj otac.

Zadnjih 15 godina nismo svakodnevno ili rijetko komunicirali, a ono vrijeme prije toga, ne toliko afirmativno vrijeme, razgovarali smo po nekoj potrebi. Kada je financijska, skrbnička i svaka druga potreba nestala, naši razgovori su se formulirali na nekoliko rečenica iz kojih, ako bi izašli; stvarala se opća pomutnja te ja obično nisam znao kako reagirati. 

Moj otac je bio normalan čovjek. Kada kažem "normalan", to se čini pretjeranim u današnjem svijetu. Međutim, ovo cjelokupno društvo nudi jedan sloj ljudi koji idu kroz život i koji postoje u duhu svog bitka, koji zaziru od mističnosti, jednostavnije bi se to reklo - promjena. Sebe također smatram normalnim i jasnim. 

Rodio se u malom mjestu, u Srbiji, on i još dvije sestre su radili od malih nogu, seljački odgoj, revan, bez puno pitanja i uplitanja. Rad kao temeljno svojstvo života jer "tako je zdravije" kako je znao reći, je nešto što nikada nije presušilo. Otac se odmarao obično kako su mu govorili. U djetinjstvu nakon cjelodnevnog rada to je bilo igranje sa sestrama, ponekad i s prijateljima (nije baš izlazio van dvorišta) klikeri, pas i mačka, običan štap kao mač. Kasnije je to preuzeo TV.

Nije izgledalo nego je i bilo normalno kako smo šutjeli zadnjih pet godina, onda kada bih dolazio kod njega i majke sa svojom ženom Jelicom. Obično bismo ručali svi četvero i šutjeli. Majka i Jelica bi komentirale jelo, komplimentirale jedna drugu i to je to. Sasvim poželjni prizori obitelji. Otac je jedva čekao da to završi, ne zato što nas je mrzio, nije mrzio ni mene, vjerojatno ni sebe, već je postojao jedan umor kod njega kojeg je jedino mogao, bar donekle, ukloniti samoćom. 

Tandem u samoći bila je televizija, televizor, koji iako nije bio pretjerano dobar, ipak je služio svrsi životne tišine i radničkog, srednjeg, umjerenog stoicizma. Tijelo oca još onda kada je radio, odlazilo je u smjeru posla, tvornice Đuro Đaković, radilo tamo, vjerujem trpjelo, a onda se vraćalo nazad u dom radničkim vlakom. Majka je spremila jelo i vjerujem da su uvijek jeli zajedno. Otac se prošetao oko kuće, malo kroz dvorište, provjerivši je li sve uredu. Vrativši se nazad u dom, upalio je TV prijemnik i zasjeo u svoju fotelju ostavši u istoj dok mu daljinski nije ispao iz ruke, odnosno dok ga nije uhvatio san. 

Kao dijete nije plakao kako su mi rekli (dio njegove rodbine to je potvrdio). Uredan život, bez alkohola, cigareta, kava samo po potrebi, umjeren u jelu, nikad preglasan, nikad preživčan. Popravci i ulaganje u kuću samo kada je bilo nužno. Nije imao ovisnost, mislim da ga nikada nije udarila značajnija kriza. U sebi je imao nešto stidno, suzdržano, kada bi se u muškom društvu pokrenula tema o seksu, ženama ili sisama. Odanost je smatrao jednom od najvećih vrlina. Teme razgovora koje je najviše volio bile su one aktualne, trivijalne i uvijek prolazne. 

Nije prezirao neradnike, ne znam je l' ih žalio, ali rad mu nije u kasnijoj fazi života bio svet. U jednom trenutku je izjavio da "radi koliko mora". Imao je strah od velikih gužvi, velikog broja ljudi, zazirao je, jednom ga je uhvatio snažan napad panike, za vrijeme mojih studentskih dana, kada je s majkom došao u Zagreb vidjeti me. U Srbiju nije odlazio, a susjedi su govorili da je četnik iako nije sudjelovao u ratu. Bio je apolitičan, uz to pravoslavac koji nije njegovao vjeru i održavao je.

Dok ovo pišem shvaćam da je otac imao puno toga "nije" i "nikada". 

U svojoj sobi imao je uokvirenu sliku oca i majke. Staklo je bilo razbijeno, ali ga nikada nije dao zamijeniti. Uvijek sam imao osjećaj da je tu sliku imao tamo jer se jednostavno podrazumijeva da čovjek ima sliku vlastitih roditelja (uokvirenu). 

Nekad me znao istući kada sam mu dosađivao, ali nikada pretjerano, ne preko granice. S vremenom sam puštao da nas ta granica odijeli, više se nisam znao boriti jer djela i riječi nisu kamen. 

Svaki dan se nalazim u svojoj radnoj sobi, pišem i čitam, više ovo drugo, imam svoj prostor i održavam svoju vitalnost najbolje kako znam, onako kako mi najviše odgovara. Pomišljao sam prije u svojoj radnoj sobi na oca, kako skida prašnjavu odjeću, kako ga bole leđa, umiva se hladnom vodom, jede s mojom majkom, pogledava na sat i sjeda u fotelju, a televizor je namješten ravno ispred njega. Mislim da nikada neću saznati koliko je često mijenjao programe i koliko je pozorno pratio ono što se na ekranu događa. Ljudi i događaji. 

Posljednja slika oca je bila baš ta ispred TV-a. Došao sam kako sam to običavao raditi od braka, zajedno sa ženom Jelicom, na ručak, a kada smo završili objed otac je bez riječi napustio stol i zasjeo u fotelju. Moja žena Jelica izbacila je pošalicu, samo primijetila - "Malo odmaramo poslije napora" i nasmijala se najnevinije što je mogla. Otac je uzvratio smiješak bez riječi i nastavio prebacivati programe. Majka je dodala - "Ma on to tako kad nema ništa pametnije." Obrisala je usta bijelom krpom. Zagledao sam se u TV, ispred njega, gledao sam u televizor, pomične slike, bila je emisija „Riječ i život“. Religijska emisija, gost je govorio o važnosti duhovnosti i prakticiranja vjere u sve većem rastućem sekularnom društvu, društvu zarade i brzine kako je govorio. Voditelj se slagao s gostom postavljajući pitanje uloge mladih, milenijske generacije koja polako ulazi u svijet odraslih te na njihovu ulogu u kreiranju svijeta. Sjećam se gotovo svega o čemu su pričali. Stvorio sam svoje mišljenje o emisiji smatrajući kako je religija naivna, ali kako je potrebna za neke ljude. Komentirao sam emisiju s majkom složivši se s njom kako je vjera potrebna čovjeku i kako mladi danas samo misle na provod i alkohol. Vidio sam sreću na majci zbog međusobnog slaganja.

Nisam mogao jasno razabrati očevu siluetu na fotelji, izgledao je toliko prirodno, monumentalno, toliko jedinstveno u svom položaju, toliko dobro. U toj mjeri bio je normalan i nenametljiv da nisam shvaćao da on tamo uopće sjedi. 

Majka me nazvala prošli tjedan sva uplakana. Kroz plač sam uspio shvatiti da je preminuo u toj fotelji ispred TV-a. Daljinski je bio na podu te je ona mislila kako je samo zaspao, kao i inače, pa je u pokušaju buđenja shvatila da se s njom nalazi nepomično tijelo. U tom trenutku tog priopćenja, ostao sam bez teksta. Ne zato što sam bio šokiran, već jednostavno nisam znao što reći da oraspoložim majku koja je ridala. Nemam definiranog osjećaja i to me najviše plašilo. Sada sam spokojan. Pokušao sam se rasplakati, ali u glavi imam samo sretnu sliku čovjeka koji je živio. Bio je to moj otac. 

Došavši majci, čvrsto me zagrlila i objašnjavala gdje ga je i kakvog ga je zatekla, koga je zvala, plakala je snažno. Otišla je na toalet osvježiti se ostavivši me samog u prostoriji dnevnog boravka. Zamišljao sam kako je ocu ispao daljinski iz ruke. Blesava misao. Gledao sam praznu fotelju i sobu i osjećao da je nekako tako bilo i prije. Tijelo je bilo - da. Tijelo i praznina zajedno. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay