Evo vam prvo malo friške statistike:

Skoro 90 odsto prostitutki u Crnoj Gori nije upoznata sa načinima na koje se HIV može prenijeti. Tako su zaključili autori i autorice istraživanja koje je, pod imenom „Rizično ponašanje i prevalencija HIV-a među seksualnim radnicama u Podgorici i drugim gradovima”, sproveo crnogorski Institut za javno zdravlje.

Šta još stoji u izvještaju?

U ovoj godini od 209 ispitanica samo šest je testirano na HIV, dok je polovina ispitanica ranije radila takva ispitivanja. Jedna ispitanica je imala HIV virus. Petina ispitanica insistira na seksualnim odnosima bez kondoma. Polovina ispitanica ne koristi kondom ni prilikom seksualnog odnosa sa osobama koje nisu njihovi klijenti. Stalnog partnera ima 85 odsto seksualnih radnica koje su učestvovale u istraživanju. Najviše prostitutki ima u Podgorici i Baru. Dalje: 53 odsto ispitanica nema nikakvo formalno obrazovanje, dok njih 25 ima srednje, a 15 odsto osnovno obrazovanje.

Čitam jutros da je Vlada u junu ove godine usvojila nacionalnu strategiju za AIDS za period 2015-2020. godine i akcioni plan za period 2015-2016. godine. Sad kad imamo nacionalnu strategiju i akcioni plan, AIDS ga je popušio u Crnoj Gori.

Vjerovali mi ili ne, sa prostitutkama iskustva nemam. Ali zato imam sa kojekakvom prostitucijom. Sa književnim nagradama i drugim društvenim priznanjima, političkim strukturama, evropskim birokratama, prijemima u ambasadama... No o tim formama prostitucije ovoga puta nije riječ.

Ma kakva nesreća i neimaština vladale, negdje će se - ili bi trebalo reći svugdje - od kancelarija Univerziteta i Ustavnog suda do baraka iza Kamionske pijace, odvijati kakva – ili bi trebalo reći svakakva – prostitucija.

Jeste, izgleda da ljudi, čak i kada su gladni i tiranska im čizma pritiska glavu, moraju imati seks. Kleče ljudi pred svakakvom nevoljom i nepravdom, niko da digne glas. Jedino im se ćune dižu.

Neko će primijetiti kako to što narod, makar izgladnio i odrpan, “mora guziti”, potvrda vitalnosti narodnog erosa i njegove pobjede nad odnarođenim thanatosom, ali meni je to uvjerljivo koliko i teza da je to što će nas jesti crvi konačan dokaz pobjede života nad smrću. Ja, opet, ne bih išao tako daleko kao Karl Kraus koji je tvrdio kako je seks tek bijedna zamjena za masturbaciju, ali bih primijetio kako rečenica “šta ćeš, narod mora guziti” spada u onu vrstu “zdravorazumskih” opravdanja koja su zapravo, dakako nehotična, ali ipak najstrašnija osuda onoga što se pokušava opravdati.

“Narod mora guziti” kao opravdanje za prostituciju, lako će biti zamijenjeno sa “šta ćeš, narod će uvijek neko guziti” (FOTO: pixabay)

Na primjer: rečenica “rad je stvorio čovjeka” najotrovnija je mizantropska primjedba na račun rada i njegovih dometa. Tako: “narod mora guziti” kao opravdanje za prostituciju, lako će biti zamijenjeno sa “šta ćeš, narod će uvijek neko guziti”, kao opravdanje za društvenu nejednakost i svemoć pacovskog nakota novih oligarha.

Ja vam živim u Ulcinju. U tom gradu su tokom devedesetih godina prošlog vijeka radile četiri javne kuće. Jedna od njih je navodno bila splav na rijeci Bojani. Preko dana bi splav bio prazan i vezan za dok. No uveče… Sa mrakom bi ta replika Nojeve barke, sa svojim tovarom bludnica i pohotnika, isplovila da za budućnost sačuva odabrane primjerke ljudskog roda.

Devedesetih godina su dobri građani Crne Gore pristajali da vlasti svaki dan, po čitavi dan, nad njima vrše gangbang. Bila je hiperinflacija, najveća u istoriji čovječanstva, za platu koju si dobio ujutro uveče si mogao kupiti paklo žvakaćih guma, osiromašilo se, nije bilo struje, falilo i vode – sve su to građani istrpjeli, i bili su spremni izdržati i mnogo više od toga, samo da naši jebu majku ustašama i balijama u Hrvatskoj i Bosni. Dok je klanje u tim zemljama išlo dobro, niko se živ nije čuo, niko nije protestvovao.

Danas su druga vremena. U Crnoj Gori se danas protestvuje zbog ulaska u NATO, sutra će se protestvovati i zbog izbornih uslova. Ali statistika s početka ovog teksta govori nam da su male šanse da će se u skorije vrijeme pobuniti crnogorske prostitutke. U Skoplju su, međutim, prije dvije godine prostitutke protestvovale, tražeći veća prava. 

Ne bih o moralu bez velike nužde, a posljednja stvar koju bih rekao je “ja to živ ne bih”. Ne bih, jer bih. Za mene su i rosna čaša viskija i komad baklave nehajno ostavljene na stolu preveliko iskušenje. Nisam ovisan jedino o onome što nisam ni probao. Ali bih se ipak usudio reći kako je jedina stvar bjednija od iskoristiti prostitutku – osuđivati prostitutku. Ne samo da bih potpisao svaku inicijativu koja vodi poboljšanju statusa prostitutki, nego mi uopšte nije jasno kako je moguće da u civilizaciji koja je tako samozadovoljna svojim javnim politikama, javnim finansijama, javnim intelektualcima i javnim mnenjem, nekako uvijek najebu radnice u javnim kućama.

Jedina stvar bjednija od iskoristiti prostitutku je osuđivati prostitutku (FOTO: N. Hamerlinck's/Flickr)

No ipak, tek da bih odigrao ulogu Đavoljeg advokata… Eto šta nije u redu sa partikularnim borbama “za prava”: “globalne” borbe za svoja prava vodiće i prostitutke i djeca u azijskim fabrikama zapadnih korporacija, sutradan i oni koji će obavljati posao precogsa iz “Minority Reporta” i ljudi potopljeni u tečnost i žicama vezani za neki Matrix budućnosti… Svako će za sebe tražiti maksimum prava u govnima u kojima pliva, a da nikome neće pasti na pamet da je pitanje jedno, i borba jedna, zajednička. Pitanje je: zašto smo u govnima? Borba je: ne da nam u govnima bude udobnije, nego da se iz njih izvadimo.

Makedonske prostitutke su, čitao sam onomad, zatražile usvajanje zakona o dekriminalizaciji prostitucije te da im se omogući zdravstvena i socijalna zaštita. AFP je izvijestio kako je prostitucija ilegalna u makedonskom, “veoma tradicionalnom i konzervativnom društvu”. Baš u vrijeme kada je došlo do bune makedonskih prostitutki, kanadski su parlamentarci pokušali zakonom sankcionisati svaki oblik prostitucije. Tri žrtve trafikinga, koje su bile prisiljene na prostituciju, osporile su ustavnost odluka Parlamenta. Ustavni sud im je dao za pravo. "U Kanadi nije zločin prodavati seks za novac", zaključio je kanadski Ustavni sud. Donji dom francuskog parlamenta je početkom decembra 2013. godine donio zakon po kojem je kazneno djelo platiti za seks. Ideja mi se dopada, sklon sam da na to ustanem i aplaudiram: kazniti mušterije, ne prostitutke. 

Francuzi, saznao sam, nisu prvi koji su sproveli takvo rješenje: od 1999. godine protiv iskorištavanja žena za prostituciju tako se bori Švedska. Pragmatični Nijemci problem su riješili ovako: od 2002. godine prostitutke u toj zemlji plaćaju porez, imaju iste povlastice kao i ostali radnici, a mogu i sudski naplatiti novac od mušterija koje pokušaju izbjeći plaćanje. U Njemačkoj, saznajem dalje, radi oko 200.000 prostitutki.

Kod Le Goffa sam čitao, i zabilježio, kako se za vrijeme izgradnje Notre-Damea grupa pariških prostitutki obratila biskupu za zahtjevom za dopuštenje da za crkvu u nastanku daruju jedan vitraž. U pitanju je bio “vrlo osobit primjer cehovskog vitraža”. Da ne bi bilo zabune, dame su naglasile kako vitraž neće sadržavati grafički prikaz aktivnosti koje njihov zanat podrazumijeva. Biskup je, nakon eskpertske rasprave, ponudu ipak odbio.

Toma iz Chobhama ovako promišlja o nekim aspektima prostitucije: “Prostitutke se moraju ubrajati u plaćenike. One naime iznajmljuju svoje tijelo i njime zarađuju”. Prijateljica noći, drži on, čini zlo time što je prostitutka, ali ne i time što prima naknadu za svoj rad. Toma podučava da se prostitutka može pokajati zbog prostituisanja i zadržati zaradu. Naravno, uputno je da dio zarade da crkvi. Međutim, ako svoj posao obavlja sa užitkom, ona ne iznajmljuje svoj rad: u tom slučaju, zarada je nezaslužena.

Ne možemo a da ovdje ne uočimo neku vrstu dodatno pervertirane ionako perverzne logike koja sugeriše da silovanje zapravo i nije silovanje ukoliko žena u samom činu najogavnijeg nasilja nad njom navodno “uživa”. Ukoliko u silovanju žena osjeća “užitak”, silovanje je manje-više OK. Ukoliko pak prilikom prostituisanja žena osjeća “užitak”, onda prostitucija nipošto nije OK. Ženin “užitak” je ono što opravdava silovanje i ujedno ono što okrivljuje prostituciju.

Propale prostitutke umiru same u mračnim ulicama, a propale banke dobijaju državnu pomoć (FOTO: KMJ/Wikimedia)

Toma se zalaže protiv upotrebe šminke i parfema u prostituciji. Njihovom upotrebom prostitutka nudi “privlačnost koje nema, a klijent kupuje ono što vidi, što je u ovom slučaju laž”. Našminkana prostitutka stoga “klijentu kojeg je prevarila” treba vratiti glavnicu novca i sebi zadržati sitniš, onoliko koliko pošteno procijeni da bi klijent platio za njen pravi izgled. Ovo bi očito teško išlo bez arbitraže, stoga Toma prostitutkama nudi i drugu opciju: sitniš njima, a ostatak siromašnima ili, naravno, Crkvi.

Šta bi se desilo kada bi neko Wall Street ustrojio prema Tominim uputama, pa zabranio prodaju dionica firmi koje su našminkane da izgledaju bolje nego što doista jesu? I još naložio da novac stečen takvim prodajama mora biti dat siromašnima?

Jasno, postoji razlika između prostitucije i berze: prostitucija je prezrena, a berza temelj našeg svijeta. Propale prostitutke umiru same u mračnim ulicama, a propale banke dobijaju državnu pomoć. Prostitutke su too small to save, a berza too big to fail. 

Lupiga. Com

Naslovna fotografija: francebleu.fr/pixabay