Ima jedna tačka u političkom životu svake zemlje kad stvari prestanu da budu smiješne. E pa, tu tačku Crna Gora još nije dosegla. Prošle nedjelje je rekonstruisana Vlada dobila 32 sjedišta, za 64 ministarska guza, koji će pokušati da uvedu Crnu Goru u Evropsku uniju. I šta se desilo? Čim su gospoda zasjela, potpredsjednik vlade je dobio zabranu ulaska u EU, tačnije u Hrvatsku, tačnije Aleksa Bečić, jedan od onih što su stali iza sad već slavne Rezolucije o Jasenovcu, Dachauu i Mauthausenu kojom se Crna Gora izvinila Aleksandru Vučiću što je glasala za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. 

Ima jedna tačka u političkom životu svake zemlje kad stvari postanu smiješne više nego obično. Možda je ta tačka ubodena prošle nedjelje kad su Bošnjačka stranka i neočetnički Demokratski front sjeli u cockpit, više cock nego pit, sjeli u qurčevu glavu naše male raspojasu sklone administracije koja je time ovjerila etnički princip podjele vlasti. I ne samo to, mladi babo Bošnjačke stranke po imenu Ervin Ibrahimović postao je ministar vanjskih poslova. Taj isti je pred mojim grešnim očima na nekom seminaru ambasadore oslovljavao sa „vaše visočanstvo“, što je izazivalo lavine smijeha i predviđanja da iz rodnih Rožaja nikad neće mrdnuti. Ali politika je stari afrodizijak plus Bolivud, pa Ibrahimović spreman kao četnik iz slavnog refrena čeka da odbrani svoj meritum i bošnjačku pravicu. 

Sve najbolje njegovoj stranci, ali mnogi su ih pitali zašto su ušli u koaliciju sa negatorima genocida u Srebrenici, okorelim kozačkim frontom Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore kome Hrvatska takođe brani ulaz, te četničkog vojvode koji je gramatu primio pod šatorom, u selu Gornje Zaostro kod Berana, odakle je ratni zločinac Pavle Đurišić 1943. godine krenuo u pokolj muslimana na liniji Pljevlja-Čajniče-Foča. 

U Bošnjačkoj stranci kažu da su sve to dobro naplatili, dobili šaku ministara i još pride kapitalne projekte za gradove đe žive Bošnjaci. Tako smo dobili „etno-kapitalne projekte“ kao novi razvojni model. Bošnjačke i srpske mješalice za beton šatro hvataju zalet, dok su iz bubnja ovog puta, da oprostite, uglavnom ispali Crnogorci. 

Ima jedna tačka u političkom životu svake zemlje kad stvari namah postanu smiješne, iako više nisu smiješne, kad se čovjek jada i nada, rimuje u prozi, ne zna više šta mu je činiti, kao tinejdžer poslije treće đus-votke na julskoj zapari. Cijelo društvo tako sjedi na parapetu sa kojeg treba da skoči u noćni provod kakav još nije viđen. Da stvar bude baš seksi, rekonstruktor nove crnogorske Vlade je premijer Milojko Spajić iz stranke PES, mladić koji je na tržištu kriptovaluta gubio milione, pa pronašao vjeru u litijama, te kao ministar finansija onomad u Trebinju cjelivao kovčeg blagopočivšeg vladike SPC Atanasija, da bi potom javno priznao kako je kosmopolita jer su mu ložnicu krasile i Indonežanka muslimanka i Japanka budistkinja, i Kineskinja komunistkinja - i šta hoćeš više? 

Postoji jedna tačka, Njegoš bi rekao točka, u političkom životu svake zemlje kad se stvari raspu u nebrojeno pravaca, tek da prizovu jedan talenat. U ovom slučaju to je talenat manijaka i pedanta iz komšiluka Aleksandra Vučića koji Crnoj Gori svako malo pritiska interfon, dahće u slušalicu, baca šporki veš na balkon, šta sve ne radi … Taj komšija sa gornjeg sprata bi da proširi špajz, pa šalje emisare na jug, premijera Vučevića, potom patrijarha Porfirija, dok se Voždov dolazak uporno najavljuje, medijski i preko gaća obrazlaže kao kometa u najavi, kadra da zasjeni i Gazimestan.

Vučićeva posluga u Crnoj Gori radi danonoćno i s božjom kamatom su nedavno vozdigli golemi metalni krst iznad Bijele kod Herceg Novog, što vam je u Bokokotorskom zalivu, preko puta Tivta, pa kad hrvatsko-tivatsko oko uprti preko vode može spaziti krsni bljesak koji nije zalud nego da opomene, da utvrdi, da pobode etnos i svetosavsko uzemljenje iznad mora. Tako zbore vjerski i politički vazali beogradskog šefa, koji je u međuvremenu potpisao sporazum sa EU povodom kopanja nasušnog litijuma, što znači da ga EU neće kecati ako isporuči sirovinu na vrijeme, što znači da baterija za švapske kombajne neće faliti, ali bi zato moglo da prifali evropske budnosti kada Vučić krene da rovari južno. U Crnoj Gori se toga pribojavaju, eksperti pišu pisma, analitičari mrače i dozivaju staro doba kad je ustavna kategorija garantovala građanski ustroj države.

E da, postoji jedna većina u Skupštini Crne Gore sačinjena od nacionalnih stranaka Srba, Bošnjaka i Albanca kojoj nedostaju dva glasa da mijenjaju građanski ustav i oglase državu naroda. To djeluje nemoguće, to je makedonizacija, bosnizacija, to nema uporišta u tihoj većini koja je za premijera Spajića glasala samo da poveća plate, a ne da tancuje po Mandićevoj, čitaj Vučićevoj komandi. Zvuči sasvim nemoguće, znam, ali Vlada Crne Gore od juče ima 54 državna sekretara, što takođe zvuči nemoguće. U trgovini nema zabrana, sve je na stolu i kao da su mnoge tačke spremne da povežu nove linije na mapi „pomirene Crne Gore“. 

Postoji na kraju i tačka u kojoj građanska Crna Gora mora da odgovori, makar kroz željenu reformu zloglasnog DPS-a, ili kroz nove inicijative slijeva, koje svakako imaju više šanse od etničkih zakeranja i bijesa što su Crnogorci ispušili u rođenoj zemlji. Postoji tačka spoznaje dosegnuta na referendumu prije dvadesetak godina, koja nudi koncept crnogorstva kao građanski i nadetnički, pasoški i patriotski, uljuđeni i civilni koncept koji je jedina vrijednost ove male države, po mnogo čemu incidentne i atipične.

Ta građanska politička struja nije slaba, naprotiv, samo je prodata od stare vlasti koja je jednom morala pasti. Sad ta struja treba da se spremi za izbore, da ponovi francuski podvig, ako je moguće već ove jeseni u Podgorici, kad ćemo na lokalnim izborima vidjeti je li sve ovo gore smiješno, ili nije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Denis Lovrović

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.