Kad se sve sabere i oduzme, od zadnjih četiri mjeseca, skoro sam pola vremena bio na putu. Kao nekad u najbolje dane, kad sam bio novinski reporter – a ne doživljavam se puno drukčijim ni danas – obilazio sam Balkan, i pomalo sabirao (putopisne) utiske. Pa evo i nalaza: Nekako se tako namjesti, ili se čovjeku ne događaju stvari različite od onoga kakav je on sam, ali sve je počelo kad me zapalo da jugoistočnom Hercegovinom, nakon dugog vremena prođem na dan, famoznog referenduma na kojem su se oni imali izjasniti žele li da 9. januar bude Dan Republike Srpske ili ne. 

Jaka stvar, bila je to obična predizborna bomba, a mene baš tad zapalo da idem u Crnu Goru. Na (kažu zasluženu) književnu mobilnu rezidenciju (kako sve ljudi ne trebaju nazivati skupove da bi od stranaca – kulturnjaka iskamčili koji euro?) nazvanu Muzej korupcije, koja se imala održati u Čelobrdu, selu nadomak Svetog Stefana. Ima se, može se, što se kaže u Crnu Goru: tu Miločer, ovamo Kraljičina plaža, pa da i književnike/ce makar u kasnu jesen zapadne da se brčnu, i da vide kako nebo niđe nije plavo, kao iznad Crne Gore, što kaže (novija) narodna budnica. 

Muzej korupcije u Čelobrdu (FOTO: Ahmed Burić)

Tamo smo, u tih sedam dana bili Barbi Marković, Marko Tomaš, Pavle Ćosić, Ana Radmilović, skulptor Goran Denić i ja, pa smo čitali i družili se s ljudima. Raja i raj, šta da vam kažem. Malo kuhaš ljudima, malo odeš u selo da se družiš, malo književna veče. Dobro, ima i pisanja u međuvremenu, ali to se u našem svijetu još uvijek ne računa kao “pravi” rad. 

Što bi rekao jedan sarajevski taksista: “Nego, ti ono jel’de paša, ti ono pišeš, svaka čast, pa jel’ bolje to nego da kradeš?”

“Ne znam, jarane”, mislim se, “ali je tako kako jest. Sad nema nazad.” 

No, put u raj, često vodi preko istinskih prepreka, a nekad, kažu, i preko džehennema (pakla) samog. 

Iznad Stoca, na visoravni Žegulja, na ulazu u Republiku Srpsku, čeka policijska patrola, sa dugim cijevima. Četvorica visokih momaka, sva oprema na njima, pištolji, puške, ovo-ono, zaustavljaju automobile, dobar dan-dobar dan, malo ih buni krunica s Isusom oko retrovizora, ali uljudni su, vide da im nismo došli kvariti veselje oko referenduma. Možete li otvoriti prtljag, ja otvorim, ima što ima, haljinčine što bi rekli u Hercegovini. Njihovi pogledi nekako cure ustranu, nije baš njima jasno ni što su tu, niti šta bi bilo kad bi, kao što kaže moj prijatelj iz Međugorja (u njegovom smo autu), iskusni poznavalac prilika na Balkanu, “naši poslali specijalnu jedinicu iz Mostara, da ih, jeben’ ti, neću Is’sa, potiraju doma. Okle im pravo da otvaraju torbe s puškama?” 

Kao da se vozite američkom prerijom, samo je malo ljepše (FOTO: GoogleMaps/NebojsaSusic)

Put od Stoca do Trebinja, kao i taj cijeli kraj su pusti, kao da se vozite američkom prerijom. Samo je malo ljepše. U dolini kraška polja, u brdu malo zelenila, a na radiju vijesti da su u Fazlagića Kuli, nadomak Gacka, tamošnji Bošnjaci blokirali prilaz glasačkom mjestu za referendum. Samo se pogledamo, s punim razumijevanjem: dok je Kule, biće i otpora. To tamo tako oduvijek hoda. Vijesti kažu da je do 11 sati, na referendum izašlo 17 posto birača, što i nije neki odziv, ali je jasno da je Dodik mobilizirao ljudstvo. Ako je tačno ono što kaže BBC, da riskira krivičnu prijavu i sankcije bosanskim Srbima, to je upravo ono tvrde razumni ljudi, poput Srđana Sušnice i Dragana Bursaća. Da je taj referendum – ludost. No, zveckanje oružjem je zvuk koji će Dodik proizvoditi dok se ne začuje zveckanje lisica na njegovim rukama. A i ludost se ovdje prima, kod većine naroda. 

U Trebinju, jednom od najljepših gradića u ovom dijelu svijeta, na orijentalnom Mediteranu s kojeg se polako odljepljuje patina palanke iz devedesetih, ljudi šetaju uz rijeku, sunčan je dan, vrijeme je ručku, pronosi se ugostiteljski miris Jugoslavije, i da nema jednoga gosta koji spominje “da je jutros išao na glasanje” i komandira u svečanoj uniformi, dan se ne bi razlikovao od sasvim obične nedjelje. Ručamo iznad grada, u poznatom restoranu, dobar ručak - juha, predjelo, glavno jelo, vino, za troje košta oko 50 maraka. Dvjesto kuna, to ovdje izgleda kao ozbiljna para. 

Pored nas, prolaze svatovi, odjekuju revolverski pucnji, ali to je ovdje dio folklora, tu se niko ne osvrće, osim što meni pada na pamet da je dvadesetak kilometara odavde, u selu kod Bileće, tip pucao iz kalašnjikova slaveći neku Đokovićevu pobjedu? Znate li ijedan kraj na svijetu u kojem pucaju iz vatrenog naoružanja zbog tenisa? A može biti, sigurno će biti da sam korumpiran genetikom. Moje je porijeklo odavde, iz ove prekrasne vukojebine, koja ovako zanemarena, a jedva trideset kilometara od Jadranskog mora, izgleda kao da je ostavljena da crkne. Što bi se reklo, nije da nisu zaslužili, ali da mi je žao podneblja – jeste. 

Trebinje - jedan od najljepših gradića u ovom dijelu svijeta (FOTO: GoogleMaps/ZeljkoSoletic)

Na novoj autobuskoj stanici u Trebinju na šalteru informacija, sjedi mlad dvadesetpetogodišnjak, ali njegovo sjedenje odaje sasvim izvjesnu veteransku karijeru portirsko-doušničkog tipa, koju neće omesti ni eventualno pristupanje Evropskoj uniji. Staloženo, s glavom unazad, saopštava: „Autobus u 15 za Podgoricu ne ide, ali ima u 16 i 30 za Nikšić, pa se onda presjeda ili se ide istim dalje, to vam ne znam, ali znam da ćete karte uzeti u autobusu. A, ovdje samo peronske.“ 

Hladan kao špricer. I neumoljiv kao referendum. Sjedosmo da pijemo kafu na stanici, šta nam drugo preostaje. Uto, zadihan tip dotrča i pita od stola do stola: 

„Da ono nije vaš Mercedes tamo? A vaš?“

„Nije prijatelju, otkud meni Mercedes?“ 

On se naglo otvori: „On davno parkirao, i duguje mi šest maraka od jutros, sad ne mogu da predam smjenu“. 

I ode dalje, pitati: „Da nije vaš?“ 

Aha, skontam. Oni s dugim cijevima čuvaju parking u kojem je dug od šest maraka ozbiljan problem. Ma, bravo!

U autobusu za Nikšić, klasična priča - “Ko to tamo peva”. Uglavnom mlađi ljudi nakon konobarskih i poslova u trgovinama idu do Lastve i Klobuka, koji je zadnje mjesto prema granici. Postoji prešutni dogovor da oni stoje, a oni stariji koji idu preko granice, do Vilusa i Nikšića, sjednu. Mlada đevojka,vidno umorna, sjeda na sjedište. Autobus se puni, i ljudi već stoje. Vozač, s promjerom glave bitno većim nego kod autora ovih redaka, reži i pokazuje na umornu djevojku: „Naučite se već jednom redu. Hajde, neka ona ustane, inače ćete svi ostati.“ 

Mlađi čovjek, uzima umornu djevojku u zaštitu. 

„Evo, ako nije problem, ja ću da ustanem, ona je umorna, radila je jutros od šes’.“

Vozač se ne da: „Ama, rekao sam da ona ustane. Jednom red mora da se zna.“ 

Vozačev i moj pogled se susretnu u retrovizoru. Piše mu na usnama: „E, hajde ti filozof prozbori, pa da se fino posvađamo, da možda ispraznim i autobus“. Stariji čovjek me pogleda, iskusnim pogledom u kojem piše – „Nećeš valjda“. 

Neću. Pizda sam. Šofer je zadovoljan, izdominirao je na vlastitom terenu. Djevojka ustaje, ostaje stajati. Vozimo se šutke prema Crnoj Gori. Pored mene je Daniel, Afroamerikanac. Iz Južne Afrike je rodom, a živi u Kanadi. Kaže da ovdje, u Albaniju, u Makedoniju i u Grčku, dolazi gledati planine, jer ga podsjećaju na djetinjstvo u Južnoj Africi. Prevodio sam njegov dijalog s vozačem i, izgleda, potrošio svoju kvotu ljudskih prava. Procijenio sam da bi bilo previše da štitim i crnca i mladu ženu. Odnosno, vozač je procijenio. On se pita. 

Hajdemo naprijed - u Crnu Goru, koju su tada čekali izbori (FOTO: Ahmed Burić)

Ipak, grabimo prema Nikšiću. Nigdje tako lijepe zemlje. I ljudi koje bi svake dvije-tri generacije trebalo zamijeniti. Na radiju Zijo Valentino: “Samo sklopi okice/i zovi mi ime/zovi mi ime/jedan će luđak letjeti/kroz planine/kroz planine.” Još jedna generacija će znati tu muziku, i onda je i s tim gotovo. Koliko će, pak, generacija pamtiti zlo? 

No, hajdemo naprijed!? U Crnu Goru, koju su tada čekali izbori, a koji su, tamo, uvijek referendum. Tu su stvari jednostavne: ako u Crnoj Gori pobijede ovi koji su za referendum po Republici Srpskoj, onda će i Crna Gora dobiti svoju Republiku Srpsku. To, naime, tamo, tako hoda. Ostalo su priče. Šoferske, putničke, portirske, kasirske. Južnjačke, i uglavnom, sirotinjske. Za ovakve poput mene, pod ovim nebom, teško je naći bolje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: GoogleMaps/BorisScekic