Tako i u ovoj knjizi Slavenka Drakulić čitatelja odrješito upućuje na tematiku, ozbiljnu i osvještavajuću, umnogome feminističku, nerijetko i alarmantnu, kao što se od svojih početaka dosljedno zaokupljala društveno važnom, a nedovoljno obrađivanom ili čak tabuiziranom materijom. Ne bih se upuštala u daljnje problematiziranje stilskih manjkavosti ili naprosto osobitosti, kao ni (preklapanja) literarnog i neliterarnog u čitavom ovom opusu, jer recepcija bilo kojeg rukopisa, tako i ovoga s potpisom autorice svjetskog renomea, prvenstveno ipak ovisi o čitateljskim afinitetima i potrebama. S nekim ove kraće proze neće rezonirati jer previše su jednostavno pisane pa time i moguće lišene umjetničke magije, drugim opet čitateljima, koji naginju nonfictionu, baš ovakve mogu biti po mjeri. 

Za zamjeriti je, međutim, nešto drugo, a to je zamorna uniformnost protagonistica što, čitala se zbirka linearno ili ne, cjelinu svodi skoro na ravnu crtu, a defile ženskih lica gotovo na jednu perspektivu. Te žene, koje su mahom više papirnate i statične figure nego punokrvne akterice, sve do jedne progovaraju iz ispovjednog kuta međutim, a upravo tu vidim problem, javljaju se praktički istim glasom, bez nužnih modulacija koje bi značile mjesto razlike. Granične točke između junakinja jedva da postoje, pa da nije formalnog razgraničenja od priče do priče, teško bi bilo razabrati gdje počinju, a gdje završavaju iskustva koje od njih. To se nažalost ne doima kao realizacija konceptualne ideje o univerzalnosti partikularnih sudbina, prije je posljedica nedostatno razrađenih karaktera. 

Zasmetati bi moglo i stereotipno prezentiranje starosti kao ultimativno turobnog stanja; takav jednostrani prikaz djeluje tendenciozno pa i neprirodno, jer suviše je pristrano intoniran za zbirku tekstova koji nisu autofikcijski postavljeni. Nerealno je da protagonistice svoje egzistencijalne i emocionalne muke u pravilu svode na životnu dob. Želim vjerovati da u kasnim godinama ima i nečeg utješnog ili bar umirujućeg, makar stanovite doze mudrosti i ostvarenosti, pa onda i samosvijesti i samodostatnosti, na kraju i užitka u nemoranju. 

Ono što je pak u ovim pričama zanimljivo, ispod fine građanske glazure pripovjedačice su ćudljive, nezrele, sitničave, iracionalne, uskogrudne, nesigurne, uglavnom, onakve kakve sebi žene, pogotovo u kasnijoj dobi i u povlaštenijoj društvenoj poziciji, (javno) ne dozvoljavaju biti. Sve su one financijski osigurane pa im je primarna preokupacija do kraja svojih dana živjeti dostojanstveno i što komfornije. Ove priče fiksiraju ih u tjeskobnim trenucima kad su sučeljene s teškoćama i strahovima, ali i sa spoznajom da ih obrazovanje, društveni i materijalni kapital ne mogu spasiti od bolesti, starenja i gubitaka. 

Nedvosmislen naslov ukazuje na set tabua ili neugodnih pitanja o kojima se trudimo ne razmišljati, a kamoli dvojbe i strepnje dijeliti s drugima. Sa starošću su povezane utoliko što ih je tada, ako se dotad i uspijevalo, teže ignorirati. O svemu autorica piše faktografski egzaktno, bez sentimentalizma, iako su njene protagonistice upravo suprotno, infantilno emotivne i nostalgične, zapravo cendrave. Usto i poprilično nesvjesne svoje privilegiranosti, ako ništa, činjenice da su visoku dob one i njihovi partneri uopće doživjeli. 

Lajtomotivski sve u zbirci objedinjene priče, odnosno njihove protagonistice uvezuje, dakle, hvatanje ukoštac s propadanjem i prolaznošću, vlastitom ili bliskih im ljudi. Pa tako na jednom mjestu nalazimo traumu opraštanja od neizlječivo bolesne odrasle kćeri, na drugom bilješku ili prije iskrzani solilokvij o psihijatrijskom liječenju žene koju je godinama sadistički mrcvario manipulativni muž; ona više ne može hodati, za što nema medicinskog objašnjenja, pa izaziva prezir i bijes bolničkog osoblja. Negdje je u središtu kompleksan odnos sa sestrom, oduvijek ljepšom i uspješnijom, koji se razlaže u momentu dok pripovjedačica organizira njenu sahranu, drugdje promišljanje starije žene o tome tko će prvi otići, muž ili ona, i kad bi bilo prikladno da testamentom zaštiti imovinu djece iz prvog braka. U jednoj od dojmljivijih priča u knjizi („Kratki zapisi o čekanju“) izlaže se boravak u bolnici naratorice koja se, čim prođe bolničku portu, osjeća lišenom identiteta i autonomije, svedenom na anonimnu pacijenticu i kvarljivo tijelo. Najprije će je ostaviti da s infuzijom leži na prometnom hodniku, da bi potom svjedočila degradirajućem presvlačenju komatozne bolesnice u prepunoj sobi. 

Najdirljivija je autobiografska priča „Djevojčica s naočalama“, u kojoj je riječ o fenomenu kućnih biblioteka i bojazni kome će voljene knjige biti na teret kad njihovih vlasnika ne bude. Naočale su motiv i melankolične, vrlo lijepe pripovijesti „Strah djeteta od ulaska u more“ kojom se zbirka otvara, a jednako pamtljiva je i živo ispripovijedana „Tanka koža“ u kojoj autorica posreduje psihofizički bolan doživljaj vlastitog liječenja (zaključujem to prisjećajući se njezine potresne kolumne o istoj prilici) na odjelu za intenzivnu skrb kad je oboljela od težeg oblika COVID-a.

„O čemu ne govorimo“ Slavenke Drakulić priče su iznenađujuće obične, kao pisane namjenski i na brzinu. Samim time brzo su i lako čitljive, pogodne za čekaonice i putovanja; ne vuku da ih se čita ponovo, što ne znači da u nekom smislu ne obavezuju. Za razliku od priča naručenih za kakav mainstream list ili reviju, ove ne puštaju tek tako, privest će čitatelja na suočavanje s neurozama i nelagodama koje se uobičajeno potiskuju; ocjenjujemo li pak književnu vrijednost, rezultat neće biti bolji od prosjeka. Nepotrebno je podsjećati da je Slavenka Drakulić iznimno pronicljiva i načitana intelektualka bjelosvjetske širine uz čije smo članke i knjiške naslove odrastali i učili misliti. Ona je stoga nositeljica principa, znanja i sposobnosti kojima mnogi od ženskih likova u njenoj knjizi ne raspolažu. Kao predložak za raspisivanje njihovih osobnosti i postupanja poslužile su očito neke od autorice drugačije, ni po čemu izuzetne osobe koje je sretala i poznavala, pa takve ni u književnosti ne dobacuju dalje od klišeja o terminalnoj bolesnici/udovici/zlostavljanoj ili pak samo u brak i onemoćalog partnera razočaranoj ostarjeloj ženi itd. No, pet tekstova u zbirci, uključujući nježan omaž Ireni Vrkljan kojoj je posvećena čitava zbirka, bazirano je ipak na autoričinom iskustvu, što se, rekla bih, u tonu i efektu itekako osjeti, pa oni udaraju kvalitativni temelj neujednačenoj cjelini.

Za zbirku bi vjerojatno bilo sretnije da su međusobno slični slučajevi protagonistica odnosno kazivačica ispisani u slobodnijoj publicističkoj formi i to s kritičke distance neosobnog trećeg lica. Ili naprotiv, da se Slavenka Drakulić u svim pričama problematikom bavila iz autorefleksivne pozicije, iz doista proživljenog, kako je to uradila u pet već ovdje dosezima izdvojenih priča, a puno ranije u mitskoj prozi „Hologrami straha“. Ovako većina priča ostaje zaglavljena u ne baš uvjerljivoj pseudo subjektivnosti ženskih pojavnosti čije motivacije i emocije čitatelj_ica, a dojam je, ni autorica, ne razumiju najbolje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fraktura

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.