Ili vlastiti dar za prepoznavanje lijepoga i vrijednoga po sebi, i za sebe prvenstveno, uzgojen na nastojanjima oko Kantovog bezinteresnog sviđanja, koje kao da je nekuda posve iščezlo iz današnjeg svijeta, pa i onog humanističko umjetničkog, svog sazdanog na i premreženog interesima? Njemu je sve dano da uzima i trpa u sebe bez pitanja i mišljenja, bez zaustavljenosti i zapitanosti – bez prava osobnog odabira koji je intiman, duboko intiman, jer dotiče najdublja uvjerenja, mišljenja, stavove, jer želi da ih čitalačkim odabirom uzdrma, propita, da im ugađa i povlađuje na delikatan, rafiniran način, i to sve, i još daleko više od toga, istovremeno. Zbog toga, između ostaloga, čovjek čita knjige, i zbog toga još uvijek mora imati pravo na vlastite odabire, krajnje osobne. Zbog toga, u ovom času, koristim svoje nepravo i krivudavo pravo da kažem da je i prijevod i objava knjige „Časovito“, Claudia Magrisa, za mene događaj, radost otkrića koju ovdje želim podijeliti s drugima, onima koji je to također već bio, ili će možda i posredstvom ovoga teksta jednom postati čitateljski užitak.

Čovjek ne može a da ne bude ironičan spram mnoštva pojava u svojoj stvarnosti – baš kao što je i Claudio Magris u tekstovima – kraćim proznim zapisima sakupljenim u knjizi „Časovito“, ironičan, zbog čega se ton ovih tekstova na čitatelja reflektira s prijatnim osjećanjem koje mu indirektno sugerira kako svjedoči konačnom i sretnom pronalasku bliskog sugovornika, što je stari način potvrde da se u rukama drži dobar književni tekst. To su tekstovi koji opisuju male životne zgode, osobne priče ispisane ne samo vještim, već i – dosljedno dugogodišnje neupitnom, visokom ugledu kojega ovaj autor uživa – nadarenim, i erudicijom bogatim rukopisom, koje je moguće zamisliti tiskane i u kakvom publicističkom, kvalitetnom novinskom okviru.

Žive slike nekog događaja u svojim prizorima zrcale mnogo toga što je autor u njih unio – mučnost, ali nekada i neviđenu lakoću, površnost ili nezainteresiranost takozvanog malog čovjeka spram njegova vlastitog povijesnog iskustva, kritiku ljudske glupavosti (ili mentalne i duhovne zapuštenosti), intelektualnog oportunizma, pristojan odmak spram trivijalnosti, ljubav spram zbiljskih vrednota – ne samo kada je riječ o naslijeđu i kulturi, već, prije svega, onih uspostavljenih unutar pojedine osobe, koje se reflektiraju u načinu na kojega je netko oblikovao svoj privatni život i prisne odnose, što se, tek potom, i posredno, širi dalje prema okruženju i svijetu … Pa kada piše o ljubavnome krahu nekog poznatog njemačkog bankara, onda piše, primjerice, o tome kako dotični gospodin, živeći dugo godina s nekom gospođom u braku kojega je raskinuo, nije tijekom svih tih godina uspio shvatiti „što su sloboda, igra, rizik, snaga zajednički provedena života, ljubavne istine i ispovijesti koje uvijek samo rastu, ne shvaća odiseju života spavanja, starenja, a ponajviše zajedničkoga otkrivanja ljubavi prema svijetu.“

Magris je s oprezom i pozornošću kritički odmaknut od pozicija koje uspavljuju i pasiviziraju duh (FOTO: Wikimedia/Amrei-Marie)

Tekstovi sakupljeni u knjizi „Časovito“ problematiziraju naoko sitne, svakidašnje ili nevažne teme, a u sebi sažimaju, iznose, jednako usputnim, lapidarnim načinom, važne i interesantne stvari, činjenice kojima naše vrijeme – u nedostatku vremena – ne stigne okrenuti svoju pažnju. Malo je autora koji u tako zgusnutom obliku mogu izreći toliko mnogo toga, i na tako učinkovit način – Magris je u ovim zapisima i kritično polemičan, i višestruko aluzivan, i intelektualan, no ne s visoka i s prezirom spram jednostavnosti života, već s posebnom pažnjom i naklonosti nekoga tko i sam u toj jednostavnosti uživa, i s kritikom, ali ne i osudom i prezirom spram statičnosti, pasivnosti, nezainteresiranosti, nepravednosti ili neznanju takozvanoga „pučkoga čovjeka“, koji često, s jednakom neosviještenosti i neodgovornosti, živi svoj privatni, i svoj društveno politički život. Dapače, on i spram tog čovjeka, što je tipično za njegov rukopis, nalazi razumijevanja, i često osjećamo autorovu intimnu privrženost tim ljudima iz konoba i kavana s kojima vodi svoje razgovore, diskusije o povijesti, o vremenima koja su prošla … 

S druge strane, tu je i njegov autoritet javnoga intelektualca, profesora i književnika, i društvena komocija koja mu omogućava da promatra život ondje gdje je njega volja, s ipak jednom galantnošću evropskog renomea koja nije samo u kulturi i tradiciji čiji je baštinik, u ugledu ili djelima, već i u životnome standardu, neopterećenosti strategijama osobnog preživljavanja, o kakvoj mnogi autori i intelektualci mogu samo sanjati.

Magris kao sveučilišni profesor, akademski tip koji nije malograđanski oduševljen niti opijen svojom društvenom amblemacijom, već s oprezom i pozornošću kritički odmaknut od pozicija koje uspavljuju i pasiviziraju duh, nije zanesen niti ugledom i poštovanjem koje spomen njegova imena pobuđuje u javnome i književnome svijetu. To je sretna okolnost i za čitatelja, jer takvoj samodisciplini može zahvaliti i na kvalitetnom književnom tekstu. Dugo nije bilo moguće čuti ili pročitati kod nekog umjetnika ili intelektualca u zreloj dobi, s dobro potvrđenim statusom, kako on ističe vlastitu obvezu, nužnost aktivnoga učenja, jer mi smo, naročito ovdje na brdovitom Balkanu, naučeni na to da pripadnici tog društvenog soja sve imaju u malome prstu, čak i ono o čemu nemaju pojma, da su davno pročitali sve što se moglo i trebalo pročitati, i da više nije potrebno da se trude i da ustrajavaju niti oko čega čija se pozadina temelji na ozbiljnom i posvećenom radu.

Ponizna marljivost i darovitost našeg tršćanskog susjeda toga se diskretno, a zapravo u debelom kasu kloni, često, i u ovim predivnim tekstovima, lutajući po predjelima slovenskog, talijanskog, istarskoga Krasa, na tršćanskoj plaži Barcola, promatrajući i pažljivo bilježeći o muškarcima i ženama, o često neravnopravnim i manipulativnim bračnim odnosima, o djevojkama i mladićima, o dječjim igrama, o, kako sam kaže u jednome tekstu, parafrazirat ćemo ga – raznolikostima i nepravilnostima života, koje su uvijek složenije, ne samo od stroja ili naprave, već i od čovjeka samoga, načinjena na njegovu sliku i priliku.

Knjigu neobičnog naslova „Časovito“, koja uistinu na trenutak zabljesne pred očima čitatelja koji već shvaća da bi potom, s radošću nekog drugog trenutka, ponovno volio k njoj svrgnuti svoju pažnju, na hrvatski je jezik prevela sada već znamenita prevoditeljica djela ovoga autora, tršćanska profesorica Ljiljana Avirović, među kojima mnoga, poput „Dunava“ ili „Mikrokozama“, ostaju trajno upisana u povijest modernog europskog književnog stvaralaštva.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fraktura