Svojevrsni „zamor materijala“ Eventualisti su predstavljali kao inicijalni poticaj svoga okupljanja, u vrijeme pretjerano nabujale najezde tzv. stvarnosne proze. No to se ispostavilo tek mamcem za privlačenje pažnje za hrvatsku književnost zainteresirane javnosti jer pretjerani odmak od te izraubane mimetičke matrice, nažalost, u svojim prozama oni nisu ostvarili (naročito Šarec i Škare svojim realističkim prozama, dok su Čudina i Vulić, stidljivim, ali ipak prisutnim odmakom u nadrealno i apsurd, mistično, magično i fantazmagorično bar pokušali krenuti u drukčijem smjeru). Šarecov roman „Totentanz“ (ali i prethodna dva njegova romaneskna ukoričenja) potvrda su takve tvrdnje. 

Roman „Totentanz“, naime, tipična je proza kritičkog mimetizma, usmjerena oslikavanju posttranzicijske životne zbilje mladoga urbanog protagonista, koji se probija od jednog do drugog razočaranja (na poslovnome i privatnome, ljubavnome planu) sve više tonući u beznađe i besperspektivnost. Proza je to, dakle, kakve nam je književnost prepuna unazad sad već gotovo dvadeset godina, a Šarec tu nažalost ne donosi ništa novo, nikakav odmak niti osvježenje.

Njegov roman strukturiran je trodijelno. U prvome dijelu romana pisana u prvome licu upoznajemo protagonista, tridesetogodišnjeg nezaposlenog novinara (i wannabe-pisca) koji se trudi pronaći posao, no izgledi za to su, naravno, minimalni. Istovremeno kraju dolazi i njegova ljubavna veza, pa se protiv osjećaja bezizlazja on bori izletima u hedonizam (tulumi obilato natopljeni alkoholom i drugim opijatima), ali i (auto)ironijom, koja je izvorište humora, ali nažalost, ne uvijek uspjelog. 

Iako ništa novo u odnosu na stvarnosnu mimetičku matricu u prvome dijelu svog romana Šarec ne donosi (redajući jedan za drugim već obilato u našoj prozi zastupljene motive) njegov narativ barem ostavlja dojam užitka u pisanju, i pisanja radi užitka, bez pretenzija i pretjeranih ambicija. No, kako stranice odmiču i taj se dojam mijenja, kad sve veći prostor počnu zauzimati kvazifilozofske i esejističke dionice, a protagonistova/pripovjedačeva „kulerština“, u početku simpatična, počne poprimati natruhe afektiranja. 

U drugome dijelu romana Šarecov antijunak zagrebački asfalt zamjenjuje provincijom (seli kod bake u Kutinu), a autoironične reportaže o zbilji počinju poprimati tmurnije tonove i u sve većoj mjeri su prekidane reminiscencijama. Ta prisjećanja odnose se na odrastanje, u početku sasvim obično da bi mu se obitelj raspala stečajem očeve firme i njegovim pokušajem ubojstva (motivaciju čega autor nedovoljno razrađuje) nakon čega je smješten u psihijatrijsku bolnicu. Sve to uzrokom je promjeni u tonu pripovijedanja (u smjeru pesimizma, gorčine, tjeskobe), dodatno potenciranoj provincijskom ambijentacijom, jer Kutina ne nudi ni surogat glamura, luksuza ili optimizma kojima zagrebački ambijent omogućava barem mogućnost samozavaravanja o nekakvoj perspektivi i izglednosti boljeg sutra. Uvođenjem oca u priču zamjetnom postaje i rukopisna nekoherencija, s obzirom na neuvjerljivost izostanka njegove ikakve prisutnosti u junakovim mislima u prethodnom dijelu romana. No, manjkavost te vrste djelomično neutralizira uvjerljivo i sugestivno dočaran odnos protagonista i njegova oca, dirljiv, ali ne i patetičan. Tu središnju rukopisnu dionicu Šarec dinamizira epizodom protagonistova odlaska u Pančevo (na susret mladih pisaca iz ex-Yu zemalja), no ni taj ekskurs ničime drukčijim ili novim ne oplemenjuje roman.

Šarecove nove uratke ipak valja sa znatiželjom iščekivati, jer potencijal svakako postoji, a darovitost mu je nepobitna (FOTO: Durieux)

U trećemu dijelu nastavljamo pratiti junakove propale pokušaje zapošljavanja u kombinaciji s refleksijama još jedne uništene ljubavne veze, te očev nestanak iz bolnice koji se razrješava protagonistovim susretom s njime na groblju, gdje je pokopana protagonistova majka. Kako roman klizi kraju još osjetnije postaje fabularno tapkanje na mjestu i bezidejnost (npr. redundantna epizoda junakove hospitalizacije, koja ostavlja dojam nasilne uguranosti u tekst, bez prethodna nagovještaja i razrade) da bi se narativ okončao jednim logoreičnim solilokvijem, nedovoljno osmišljenom i nepročišćenom inačicom egzistencijalističke manire, kao svojevrsna zaključka protagonistove samodoživljajnosti. 

Protagonistov odnos s ocem nadaje se najkvalitetnijim sastojkom rukopisa, njegovim najrazrađenijim aspektom (i mogućim osnovnim poticajom za pisanje „Totentanza“), uz uvjerljivo oslikano ozračje beznađa i besperspektivnosti, kao osnovne značajke života većinskog dijela mlađe populacije u posttranzicijskoj Hrvatskoj. No, sve je to već sto put viđeno i pročitano, uz prisustvo stereotipa (npr. protagonistova novinarska profesija i uvijek isti psihološki profil i tip karaktera koji krase likove iz te branše, uz izostanak ironijskog odmaka spram toga aspekta), te previše rijetko uspjelu humornost, i sve osjetnije otklizavanje u pretencioznost i udaljavanje od početne šarmantne ironične ležernosti. 

Dario Šarec lucidan je opservator zbilje i elokventan te načitan autor koji zna s riječima i ima smisla za ironiju, kao što je i sposoban narativ zaogrnuti u željeno ozračje. No, čini se da mu nedostaje urednik koji bi ga usmjerio, a rukopise mu pročistio od redundancija, besplodnih i promašenih fabularnih rukavaca i sastojaka već pretjerano zastupljenih u našoj prozi. No, njegove nove uratke ipak valja sa znatiželjom iščekivati, jer potencijal svakako postoji, a darovitost mu je nepobitna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Durieux