Na početku ulazimo u svijet dječjih prijateljstava, pratimo nijansiranje njihova prelaska u simpatije, prve ljubavi, upoznajemo lude babe koje proriču sudbine, sve do drugih ljubavi, strasti, ljubomore, agresije, strahova od trudnoće, seksa sa neznancima, u lepezi od gradskih portuna do seoskih vrtova, a usred putenosti, smijeha, igre, sunca, mora, mirisa ružmarina i kadulje, ponekad se nad likove poput čudovišne sjene nadmu obrisi devedesetih kojih se emotivno obogaljeno društvo trsi sjećati radije nego vlastite osobnosti, intime i iskustava – kule kninske tvrđave i mrtva tijela mladih – stradalih jer su imena nekome zazvučala neprijateljski.

Svi znamo da u nekim jezicima postoje riječi za određene fenomene za koje u drugim jezicima ne postoji nazivlje, na primjer, u jeziku indijanskog plemena Yahgana postoji riječ Mamihlapinatapai, a označava pogled koji podijeli dvoje nepoznatih ljudi, kad se dogodi nedefinirani, ali intimni trenutak razumijevanja onoga što već taj pogled izražava, bilo da je romantične, prijateljske ili kolegijalne naravi, dakle oznaka ekspresivne tišine prepune značenja, recimo takav trenutak autorica hvata u priči „Prazna jedra“ kad ocrtava susret Lucije i Mikule, a u priči „Dvotračna sreća“ osvjetljava trenutak iznenadnog blagostanja kakav se dogodi pri putovanju s voljenom osobom: „Svoj sam odraz spustila na njegovu kosu. Dok se pretvarao da spava, gledala sam kako more s lijeva, a brda zdesna jure pored nas. Pomislila sam da je sreća to što dišemo u mjestu dok nas obje strane svijeta mimoilaze bez da na nama ostave trag.“

Zbirka je prepuna srodnih fenomenoloških trenutaka kojima bi Danci, Japanci ili Eskimi zasigurno nadjenuli kakvo ime i možda ga brendirali po uzoru na hygge. Teško je usporediti autoričin stil pisanja s nekim recentnim autorom ili autoricom, možda samo u moći ostavljanja dojma s Magdalenom Blažević ili Ružicom Aščić, pri čemu Luiza Bouharaoua iz dubine iskustva bilježi mistiku žudnje za ljubavlju, dok se Magdalena Blažević i Ružica Aščić hvataju u koštac sa Zlom i Nemirom.

Luiza Bouharaoua (FOTO: kultipraktik.org/Marina Kelava)

Naslovnica je minimalistička. Na bijeloj podlozi naslov je knjige i ponavlja se stepenasto u nekoliko redova, u svakom manji i bljeđi dok naposljetku ne bude gotovo nevidljiv, što je u skladu s lajtmotivom, hvatanjem sjećanja prije nego što izblijede do neprepoznatljivosti. Nedostatak upitnika iza upitne rečenice sugerira prirodu nepouzdanosti sjećanja, a sam naslov kontemplativni kontekst o proživljenim iskustvima. Zbirka se sastoji od 11 priča, a mogla bi se nazvati konceptualnom, jer likovi sele iz priče u priču i na taj posve neobičan pripovjedački način pratimo njihovo odrastanje i sazrijevanje.

Naracija je rašomonska i to je dominantna metoda kojom autorica očuđuje čitatelja, dakle često se neki događaj prikazuje iz više perspektiva, ispričan iz lica likova koje taj događaj na neki način povezuje, na primjer, u pričama „Dan pun vode“ kad se otkrivaju tijela tragičnih ljubavnika ili „Snjegovi“ u kojima autorica pokušava rasvijetliti motive mladićeva napada nožem. Luiza Bouharaoua raščlanjuje ono iracionalno u čovjeku, prikazuje situacije u kojima ljudi reagiraju nagonski i impulzivno, a nakon što ih ocrta, povlači se ostavljajući čitatelju da ako hoće donese sud ili mišljenje ili, dragocjenije, da ih razumije, obuje njihove cipele. Uranjanjem u svijet knjige, empatični će čitatelj probuditi rane vlastitog odrastanja, a nakon čitanja još će dugo osjećati kako ga snaži vrućina sunca, grije topli jugo, razbuđuju bljeskovi svjetla i liječi okus soli.

Luiza Bouharaoua (Split, 1985.) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Kratke priče objavljivala je u nacionalnoj i regionalnoj periodici i na književnim portalima. Priče su joj izvedene na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik „Izvan koridora – najbolja kratka priča“ (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze „Bez vrata, bez kucanja“ (Sandorf, 2012.). Dobitnica je regionalne nagrade Ulaznica za kratku priču, te nagrade Prozak 2017. godine za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jesenski i Turk