Koji jest i nije roman, intuitivno znamo da se on tu poigrava vlastitom biografskom faktualnošću, oboružavši se i navodom čuvenog dnevničara Maxa Frischa, naime bjelodanom istinom kako je za intimistička samoizlaganja treće lice neusporedivo komfornije od prvog.

A evo odakle rascijepljenost kao paušalni dojam o liku/naratoru/dnevničaru, koji će se u ponovljenom, analitičkom čitanju učvrstiti kao primarna odrednica autodijegetskog pripovjedača, ujedno i junaka. Ponajprije, očita je u njegovoj kolotečini intrinzična, ali i ekstrinzična nužnost kretanja među drugima; u intenzivnoj je i neprestanoj komunikaciji koju mu nameće znatiželja, dubinski interes za ljude, privrženost obitelji i uskom krugu prijatelja, ali i priroda posla u velikoj izdavačkoj kući. Evidentna je, dakle, neophodnost dijeljenja i razmjene, ali još je naglašenija potreba za povlačenjem i samovanjem, a sve kako bi se čitalo, evociralo, naposljetku pisalo. 

INTERVJU – DRAGO GLAMUZINA: „Uvijek me je provocirala ta granica između poezije i proze“

U svojoj posturi, pa vjerujem i izvornoj nakani, „Noćni portir“ kontemplativna je i introspektivna knjiga. Krajnji je rezultat ovog dnevničarenja ipak dvojak. Pomalo neočekivano, jer radi se, znači, o dnevniku, čitamo komunikativnu prozu, izravno okrenutu čitatelju, s obzirom da i nastaje po narudžbi urednika Semezdina Mehmedinovića, sa sviješću da će biti izložena, a što je u suprotnosti s koncepcijom dnevničkog žanra. Istodobno iščitavamo statične i meditativne fragmente koje je netko, kritički zagledan u vlastitu nutrinu, ispisivao iz svog simboličkog ermitaža. „Noćni portir“ vjerojatno je – o tome čitatelj koji Dragu Glamuzinu ne poznaje može tek nagađati – u nekoj mjeri knjiga utemeljena na faktima, jer za očekivati je da se u okviru dnevničke edicije bar donekle trudilo zadovoljiti žanrovske konvencije. Također, odmah je jasno, pred nama je umješno literarizirana materija pa onda i umjetnički vrijedna knjiga koja se otpočetka drsko i planski otima svom žanrovskom ishodištu, koje je autor izgleda prihvatio samo uvjetno, kao povod i motivaciju za redovito pisanje s čvrstim rokom.

U više ili manje vještom meandriranju između „hermit moda“ i žive interaktivnosti neupitna je i nepromjenjiva ljubav prema vlastitoj djeci, čuđenje nad time kako brzo odrastaju, što postaju i postižu. Brižno titranje nad kćeri tinejdžericom Lucijom koja otkrivajući svijet i svom ocu otvara horizonte jer generacijski, svjetonazorski i iskustveno ona za njega predstavlja posve novi princip. Fasciniran njezinim umjetničkim senzibilitetom, ali i uplašen njenom senzibilnošću ima impuls sačuvati je od zbivanja i fenomena koje katkad najbolje ne razumije. Scene s Lucijom najnježnije su u knjizi; u nizu epizoda u kojima se bilježe zajednički posjeti muzejima, kazalištu, Veneciji, Rijeci najljepša su šutljiva krstarenja Zagrebom, bez cilja, ali s terapeutskim učinkom za oboje. Čitatelja familijariziranog s autorovim opusom mogla bi iznenaditi mekoća i toplota zapisa u kojima se tematizira očinstvo. Tu je i podrška starijem sinu, mladom piscu, prevoditelju, uredniku, koji odjednom više nije dječak i sad mu je egal, kolega s kojim voli razgovarati o životu i književnosti, koji ga usto uveseljava mladenačkim cinizmom.

Od ultimativne važnosti u ovom dnevniku još je nešto, naime, beskompromisna posvećenost tekstu. Pripovjedač lakomo čita, i radi užitka i zbog posla, a istovremeno u priču pretače i vlastito življenje pažljivo ga fikcionalizirajući. Tekst je ovdje ravnopravan životu, tekst je možda i iznad života jer svakodnevica se u realnom vremenu izoštrava da bi se materijalizirala u zapis. Na propusnosti između čovjeka i literature, između sebe i drugog, između fikcije i nefikcijskog, sadašnjosti i sjećanja, temelji se dinamika teksta; baš ta osmotičnost u knjizi proizvodi ljepotu, ponegdje međutim težinu pa i užas. 

Drago Glamuzina (FOTO: Vanja Ćerimagić)

Uz usmjerenost na roditeljstvo, uz supstancijalnu ulogu teksta u urbanoj svakidašnjici jednog izrazitog individualca, sve ostalo fluidno je pa i opcionalno; ako trenutno i jest u fokusu, začas više ne mora biti. Oko mnogočega je dnevničar kolebljiv i podvojen; s jedne strane vrlo je slobodan i svoj, s druge isuviše skrupulozan pa i nesiguran. Neprestano propitkivanje vlastitih odluka čitatelj bi mogao tumačiti u negativnom predznaku, manje kao ranjivost, više kao bešćutnost, barem kad su u pitanju intimne relacije. 

Odnedavni zajednički život s dugogodišnjom djevojkom treće je čvorište knjige. Ljubavna priča ne predstavlja središnji ili dominantan sloj, ali čini njezino dramsko ishodište. Odnos sa ženom s kojom je odlučio živjeti, prostor je nesigurnosti i latentnog konflikta, dodira s drugim, a s obzirom na povelike razlike među njima, i drugačijim. Na kraju, taj mahom anegdotalno intoniran segment u tekstu je generator blage tjeskobe, ali još i više komike. Čitamo ga zato kao „slapstick“ s elementima tinjajućeg horora, gdje maštovitiji netko ili tek nagledaniji žanrovskih cimalica lako može zamisliti čak nekoliko alternativnih, a redom dramatičnih ili prije dramoletskih kulminacija. 

Iva, koja je u priču uvedena kao neobavezna figura „žene koja odnedavno spava s njim“, da bi s vremenom zaslužila denominaciju i status punopravne protagonistice, svojim proaktivnim, ali ne i asertivnim postupanjem zasićuje prostor koji nastoji osvojiti, sluđuje partnera kojim pokušava ovladati, a s primarnim ciljem, moguće i neosviještenim, da poništi sve što je volio pa i živio prije nje. Kao takva u narativnom smislu predstavlja faktor akceleracije, ali i točku snažne polarizacije. Lucidniji čitatelj pritom je svjestan da njegova ograničena sposobnost razumijevanja i to ne samo ženskog, nego oba lika proizlazi iz nepoznavanja konteksta koji autor očigledno s namjerom izostavlja. Eliptičnost kakva u fikciji, pretpostavljam, ne bi nikako funkcionirala, dnevnik, kao narativ rastresitije strukture, dobro podnosi. Štoviše, šupljikavost naracije dnevničkom tekstu koristi za gradiranje napetosti koja je pak svojstvena romanu, a nekako, bar smo tako prije ovog čitateljskog iskustva mislili, nespojiva s dnevničkom formom. 

Napokon, postavlja se pitanje je li se žensku figuru koja nastupa tek epizodno, a do svršetka knjige ostaje namjerno necjelovita i u svojim postupcima nerazjašnjena, moglo sačuvati za neku još nenapisanu knjigu. Možda bi sretnije bilo da se zadržalo isključivo na lirskim mikro opisima samotnjačkih bdijenja jer forte ove proze upravo je neuhvatljivost „vučjeg sata“, liminalnost ekskluzivnih momenata između tri i šest ujutro koje muški lik provodi u odabranoj samoizolaciji, s knjigama, glazbom, starim fotografijama i novim filmovima, prepušten svojim pasijama, sasvim izvan svijeta. Autor kao da je malko podcijenio narativnu potentnost tj. magiju noćnog smiraja i naizgledne običnosti osobnih i obiteljskih zbivanja pa je melankolični „flow“ odlučio istočkati blic distrakcijama, odnosno isječcima pomalo destruktivne dinamike svježeg, a već poprilično disfunkcionalnog suživota. 

Treba reći i da roman-dnevnik Drage Glamuzine odlikuje dojmljiva vizualnost, naći ćemo u njegovim zapisima sjajno kadrirane prizore poput onog kad pred samoposlugom otvorenom 24/7 otac i sin sjede svaki u svom autu parkiranom jedan uz drugi i raspravljaju o tome što trenutno pišu. Kad govorimo o filmičnosti urnebesna je frontalna scena s djevojkom gdje ga ona, osjetljiva na zvukove, u gotovo mjesečarskom pohodu na dnevni boravak opomene da stiša televizor. Komika je u tome što ga upozorava po automatizmu; ispostavlja se da je zvuk otprije utišan samo što ona to ne može znati jer po običaju spava s čepićima u ušima.

Kao kohezivno sredstvo svega dosad rečenog nadaje se nokturalnost najavljena ne samo u naslovu, nego i na uvodnim stranicama, a kojoj knjiga uz vremenski okvir duguje sumračnu, ponešto i somnabulnu atmosferu. Dnevničar svoje noći živi bez mistifikacije, kao zadanost svog bioritma, što itekako intrigira čitatelja koji noću običava spavati, koji se noći u neku ruku i pribojava. No ovdje, za razliku od prethodnih autorovih knjiga, nema riskantnih izlazaka ili fatalnih druženja, noć je najednom komorna i bezopasna, intelektualna i kreativna, noć neutralizira „aftertaste“ kakofoničnih dnevnih interakcija, liječi od banalnosti radne rutine. 

„Noćni portir“ tekst je cerebralan, ali ne i preozbiljan, na mahove otežao od egzistencijalnih dvojbi, ali od početka do kraja zavodljiv, čak ljepljiv. Čita se brzo, jer sastavljen je od 77 numeriranih, no ne i datiranih unosa koje je moguće tretirati kao samostojeća poglavlja i odabirati nasumice, ne mareći za kronologiju. Vjerojatnije je ipak da će nas uhvatiti da ih čitamo linearno i u kontinuitetu, nošeni fino ugođenim „suspenseom“. Romaneskni potencijal za ekstraordinarne rasplete prisutan još od uvodnih rečenica realizirat će se na posljednjim stranicama crnohumornom eskalacijom s frižiderom, no knjiga se okončava u svakom smislu neriješeno, kako jednom dnevniku, ma koliko nekonvencionalan bio, i priliči.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Buybook

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.