Možemo li biti onakvi ljudi kakve viđamo po nekim sretnijim zemljama?
Zlurado je doba u kojemu živimo – nikad toliko zluradosti, nikad toliko hladnoće, rezerviranosti… Svatko je potencijalni neprijatelj – razlozi tome postali su vrlo prozaični – jer nam, moguće, ovaj drugi može ugroziti egzistenciju… To nas stavlja u položaj u kojemu se možemo osmotriti još samo preko nišana. Istina je ono što se ne pokazuje, a što titra u prostoru poput vječne vatre, poluprovidne membrane koja prožima sve naše pokrete i geste, prije svega naše misli, kojih bismo se, istina, tako rado otarasili, no to nam, nekako, sve manje polazi za rukom – čak i umjetnost, kao stara, prokušana tješiteljica, ovdje može zakazati.
A zapravo je sve dobro – dobro je biti živ, i još uvijek kročiti među ljude, pa bili oni nalik i vukovima. To što se među nama, koji se tuda krećemo, još uvijek sretne i pokoja ovčica, ne znači da će baš svatko od takovih završiti u vučjoj gubici. Ili je to samo još jedna od iluzija, čije razbijanje nam tek treba predstojati?
No, a zašto je u zraku toliko negativnih misli, to se ipak treba upitati. Je li riječ o uobičajenoj rezigniranosti, u koju zapada naše društvo dolaskom u takozvane probleme tranzicije, ili se tu radi o nečemu trećem, nečem izvanjskome, što nas izvana naplavljuje i puni, i naspram čije prodornosti smo bespomoćni?
A što ako nam netko zagarantira bolju, "bankovniju" budućnost (FOTO: Lupiga.Com)
Čini se da ljudi zbiljski odahnu i postanu ljudskiji tek kada neki od njih umre ili poludi – tada se otvaraju nenadane širokogrudnosti, kakve se u svakodnevnih, običnih dana, nikada ne rasprostiru. Uostalom, i ovaj koji nas je napustio, donedavno je bio samo tek jedan iz zajedničkoga stada, naspram kojega se škrgutalo zubima, kao što se to uhodano čini, naspram, manje-više, i svih ostalih.
Međutim, „ništa nema tako sjajnu budućnost kao novac“, kako je zapisao, na jednome mjestu, Josip Brodski. I naša se zluradost, naša uhodana neraspoloženost, naglo tope kada se spomene kakva novčana suma, mogućnost njena skora protoka do našeg bankovnog računa. I kada bi nam netko zagarantirao bolju, bankovniju budućnost (eto nove hrvatske izvedenice), moguće da bi od nas nastali prijazni, suosjećajni, susretljivi ljudi, onakvi kakve viđamo po nekim sretnijim zemljama.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Za Hrvate je sve to jedna velika tragikomedija .Jadan ti je i nezreo narod koji nikako da promijeni kod ,sve od onda kad su Rimskog papu zamolili da im nađe kralja.Ovaj im ga našao.Stranog.Od 1945 je hrvatski narod imao svoju vlast.Doduše u ograničenom stanju suvereniteta ,ali ipak..To je bio maksimum neovisnosti.Pod Titom,Bakarićem itd...Onda je netko pobacao kockice i odlučio opet pozvati Rimskog papu.Tuđman je to praktično izveo.I eto Hrvatske opet pod vlašću stranaca.Ali sad je to malo više stranaca i sad su to straniji stranci.Svi srbomrsci ,koji su sve dali od sebe da rimski papa opet ureduje ,sad gledaju kako mic po mic hrvatskom ovladavaju- Rusi.Pa kako je sad rimski papa njih doveo na vlast?Ajde habzburge,njemce,mađare..ali Ruse??Mora se priznati da rimski papa ima osjećaja za humor.Baš kako kažu naši hrvatodragovoljački talibani :"na ljutu ranu,ljutu travu".Na njih-Ruse.