Šetnjica i kavica. Tako malo radosti, a opet – dovoljno. Međutim, nema ni toga više. Pomiriti se? S time se ne miri – za time se čezne, to se iščekuje … Jer ništa se ispravno ni pravedno u ovome što se sada zbiva ne zamjećuje. Što bi ispravnoga i dobroga moglo biti u bolesti, u smrti? 

Tko u tome vidi „generalnu čistku“, prigodu za kretanje iz početka? I ja, koja sam si uvijek potiho mrmljala u bradu o tome kako bi trebalo krenuti iz početka, s drugih pozicija, sada uviđam da odustajem, ne, nisam za … Uviđam da je to šuplja priča? Da će biti dovoljno ukoliko mi život, svijet, okolnosti dopuste prošetati na svježem zraku, popiti kavicu na suncu? Sada si mrmljam u bradu kako je, moguće, nekako i rat bolji, jer se i od njega ponekad uspije pobjeći, kako se izgnanstva mogu podnijeti, skršene egzistencije, jer i skršene, još uvijek su egzistencije, još uvijek su žive, dišu, ne hropću na samrtnome odru …

I sada sva ona namrgođenost, sva ozlojeđenost nestaju, društvene nepravde prestaju biti društvene nepravde, lica diktatora počinju poprimati izgled zabrinutih humanoida … Nečija perfidna igra, varka? Sve s određenim ciljem? Nastradat će običan čovjek, kao prvi. Uza sve, netko se tješi, nekakva ljudska budalica u nama mašta o ljetnim haljinama, o morskoj obali, kupanju. Kao kroz izmaglicu, u um prodiru stihovi pjesnika, „Po seoskoj cesti već jablani odlaze, bezglasni i siv i…“ … Trebalo bi lutati šumama, slaviti proljeće. Umjesto toga, mi smo u zamci. Preostaje nam sanjati, zamišljati, nadati se. 

Ovo nije spokojstvo, nije ladanje. Prije svega je upitanost – zbog čega, kako, do kada? Zašto baš mi, sada? I svaki je odgovor nedovoljan, nepotpun, svaki otkriva nemoć, neznanje, krhkost svega. Eto, i to se dogodilo, svima ovdje, u ovome trenu.

Središte Pule ovih dana (FOTO: HINA/Daniel Sponza)

Istina je, napisala sam jednom knjigu, „Bolest svijeta“ se zove, iz koje mi sada dolaze neke slike, u čijim se mislima, prizorima pretapa nešto iz sadašnje stvarnosti. Ali to nisu bile nikakve vradžbine, nikakvo pretkazanje, čisto umjetničko pretjerivanje, čista zanesenost jezika koji pliva nošen vlastitim slapovima. 

Distanciram se od toga, pljujem na to sada kao da pljujem češnjak na vampire, u težnji, u strepnji da to uistinu ne postane naša zbilja – to – život između četiri zida, pred zaslonom kompjutera, život bez življenja, bez radosti interakcije … Pu, pu, pu, bježite sada od nas nemani! Pu, pu, pu, pljuckam na to poput bubuljičavca posred srednjoškolskog igrališta, nemoćno, ljutito, otresito, rezignirano, kategorično, dramatično, neuvjerljivo … Ne vjerujući ni vlastitoj želji, ne uzimajući uistinu za ozbiljno čak niti predodžbu o tome da je moguće da se ova začaranost, ovaj zao urok kojega je netko bacio na našu vrstu, najednom, preko noći zaustavi, povuče, predomisli, da se iz nekog razloga zasiti igre koja niti najmanje nije igra, ovoga što više nije niti smrtno ozbiljno, već je samo smrtno. 

Stojim naspram toga kao srednjoškolski bubuljičavac s rukama u džepovima, u sebi tiho psujući, tjerajući sebe u to da vjerujem kako je moguć povratak na staro, možda već sutra, i u toj prostodušnoj želji, moguće, prolazit će moji dani, život će se preliti u tu skromnu čašicu čežnje koja govori poput glasa nepoznatog spasitelja kakav se pojavljuje u snu, da je sve moguće, da smo na korak, dva od izbavljenja, da doći će brzo kraj i ovoj noćnoj mori, kao što je jednom ipak došao i svima onima prije nas.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"