LEKSIKON MARKA TOMAŠA
LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Vremenska nelagoda

Vremenska nelagoda

ritn by: Marko Tomaš | 03.11.2021.
LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Vremenska nelagoda
Šetao sam Zagrebačkom avenijom s namjerom da na Savskoj uhvatim tramvaj prema centru grada. Pored mene je prošla djevojka na biciklu. Gledao sam za njom. Odjednom joj se u potiljak zaletjela vrana, srećom je imala kacigu pa je staloženo reagirala i održala se na biciklu. Pomislio sam kako je na kacigi sigurno imala nešto svjetlucavo što je izazvalo vranu da joj se kandžama zaleti u glavu. Racionalizirao ili ne, prizor je svejedno bio blago sablastan. Podignuo sam pogled, a na krovu autobusnog stajališta dreždale su još dvije vrane i pomno me promatrale. Jasno se vidjelo da kuju neki plan. Ali na tu sam se pomisao nasmijao samom sebi. Prošao sam pored stajališta i nastavio šetati ne osvrćući se, a onda sam osjetio kako me nešto udara u potiljak i grebe, nakon nekoliko metara sve se ponovilo, vrane su se smjenjivale u krug tjerajući me. Namjera im je uspjela. Potrčao sam, ali su se one nastavile zalijetati.

Početkom proljeća prošle godine, kada je postalo jasno da nas čeka život u karanteni na neodređeni period, prvi put u životu odlučio sam voditi dnevnik u koji sam, pored opisivanja svakodnevice, kanio zapisivati i vlastita opažanja o dnevnopolitičkim događajima, a ponajviše o tome kako novonastala vanredna situacija utječe na naše ponašanje i duševno zdravlje. S pretpostavkom, naravno, da smo do tog perioda bili duševno zdravi ili barem dovoljno uravnoteženi da ne predstavljamo opasnost po sebe i okolinu. Unatoč, u krugu mojih prijatelja, odavno legendarnom prijeziru spram moje discipliniranosti prvih nekoliko tjedana karantene uistinu sam vodio dnevnik

Prije desetak dana, želeći u tom dnevniku pronaći kakav zgodan detalj za tekst na kojemu sam radio, uzeo sam ga u ruke nakon skoro godinu dana. Kad tamo – ni traga od lucidnih zapažanja i opaski ili nadahnutih opisa – samo šturo zabilježeni klimatski uvjeti, gdjekoji izljev bijesa, nemušta gorčina, suhoparni očaj i nemoć. Osim ako nekoga ne interesira razvoj moje psihoze o svijetu u dobu totalnog „lockdowna“, iz tih se zabilješki ne može saznati ništa. U tom slučaju slobodan sam ustvrditi da se na osnovu mog duševnog stanja mogu donekle objasniti nastanak i razvoj kolektivne, masovne psihoze koja do dana današnjeg vlada čovječanstvom. 

Za dobar dio ljudi, onih običnih, lojalnih građana koji samo žele živjeti i pustiti druge da žive, najveći stres nije izazvala vijest o pojavi novog neukrotivog virusa. Najveći šok doživjeli su nakon spoznaje da nitko u suvremenom svijetu ne drži apsolutno ništa pod kontrolom. Konačno su osvijestili da se oni koji upravljaju svijetom cijelo vrijeme lažno predstavljaju te da ovaj stadij kapitalizma ne podrazumijeva postojanje planova za slučaj globalne, pa i kakve lokalne krize. Osjećaj sigurnosti nije bio imanentan niti vremenima prije pojave Covida-19. Ta je spoznaja većini ljudi potpuno izmaknula tlo ispod nogu. Dodatna otežavajuća okolnost je i to što je cijela situacija produbila nepovjerenje koje odavno vlada među ljudima, makar se u prvi mah mnogima učinilo da je virus ujedinio čovječanstvo. Kako je vrijeme odmicalo postajalo je sve jasnije da su sve mjere, akcije i reakcije vezane uz pandemiju plod nagađanja i pretpostavki. Zbog toga se čovječanstvo krenulo razjedinjavati većom brzinom nego što ga je ujedinila panika zbog pojave letalnog mikroorganizma. S dolaskom ljeta mjere su postale blaže, a jedino je budućnost ostala i dalje ukinuta na neodređeno vrijeme. 

Pademija
Staromodni oblici društvenih aktivnosti odjednom su bili daleki (FOTO: Lupiga.Com)

Krug ljudi s kojima sam se viđao prošle godine bio je prilično skroman. Iako spadam među one ljude koji jedino priznaju staromodne oblike društvenih aktivnosti, situacija u kojoj smo se našli čak je i mene primorala na temeljitije korištenje društvenih mreža. Počeo sam se čudno ponašati i mimo toga. Na trenutke sam se čudio vlastitim reakcijama i ponašanju u određenim situacijama. Kao da samog sebe promatram sa strane. Iz mene su počeli izbijati neki do tada očito potisnuti identiteti i umrtvljene karakterne osobine. Pomislio sam da postupno gubim razum. Onako izoliran i posvećen isključivo sebi i odnosu sa životnom družicom kao da sam počeo spontano brisati granice između fikcije u knjigama i filmovima i takozvane stvarnosti. Sve više sam se gubio u uspomenama i prošlosti, počele su me, kao nikada do tada, pritiskati transgeneracijske traume pa sam krenuo i opsesivno izučavati povijest. A svijet, činilo se, pokušava održati balans stojeći na samom rubu katastrofe. 

Da, pandemija je u mom slučaju rapidno ubrzala krizu srednjih godina. Prema svim parametrima sam postao školski primjer muškarca koji se ukrcao na pijani brod krize srednjih godina. U izostanku fikcije budućnosti listao sam stranice aveti prošlosti i na to sveo tu strašnu, neminovnu sadašnjost koju su nam odrezali poput zatvorske kazne. Svakodnevno sam gnjavio ženu anegdotama iz srednjoškolskih dana. Po sto puta joj prepričavao avanture iz svojih ranih dvadesetih godina, a s posebnom uvjerljivošću govorio sam joj o djedovim logoraškim i zatvorskim nedaćama. Zvučalo je kao da govorim o svom osobnom iskustvu. 

Svašta sam, dakle, proživio i iskusio tijekom mirnih dana karantene. Bio sam star gotovo stotinu godina i ujedno nikada mlađi. Preplašen svojim stanjem, pogotovu činjenicom da sam ga jedva kontrolirao, krenuo sam malo podrobnije pratiti ponašanje drugih ljudi. Izostanak budućnosti oduzeo nam je mogućnost planiranja, time i potrebu da se organiziramo i poduzmemo nešto u sadašnjosti toj najmanjoj mjernoj jedinici vremena.

Sve što smo radili bilo je zarad preživljavanja. Mnogi među mojim prijateljima i poznanicima su poput mene u istoj situaciji dokaze života tražili u vlastitim uspomenama i prošlosti. Drugi su se pak bitno teže nosili s ukidanjem budućnosti. Zbog toga su počeli neurotično proizvoditi ogromne količine sadašnjosti, a sve ne bi li je mogli prikazati kao budućnost. Umjesto fikciji bili smo primorani posvetiti se avetima. Svijet se neminovno promijenio i zato je iz dana u dan naš planet sve više naseljen duhovima. Naprosto, nemamo više budućnost u koju bismo pobjegli od njih. Psihoza se kreće između krajnosti histerije s jedne i ruba depresije s druge strane. A druge stvarnosti izuzev virtualnih više i nemamo. Život je postao simulacija. Na mreži život podražavaju animacije a u tzv. realni prostor naseljavaju duhovi, ljudi kojima je oduzeta mogućnost da budu naprijed u vremenu. Mršavi se izbor sveo na ono što smo bili i ono što želimo prevazići.

Okolnosti nas priječe u održavanju duševne ravnoteže. Sve ide u prilog tezi da se netko šali s cijelim čovječanstvom. Ako vas barem povremeno zaboli nos to je zato što vas vuku za njega. Mora da se s pozicija moći sve to čini opravdanim. 

Pandemija
Dodatno se potvrdilo – prepušteni smo sami sebi (FOTO: Lupiga.Com)

Prestao sam se opirati nadirućem ludilu točno na moj rođendan prošle, 2020. godine. Iz Zagreba smo otputovali za Mostar kako bismo božićne i novogodišnje blagdane proveli s obiteljima. Iza sebe smo ostavili tih grad u kojemu su radili dućani, dostava i bolnice, a maske su se nosile u svim zatvorenim prostorima. Mjere su, u odnosu na druge zapadne zemlje, bile relativno blage i podnošljive. Vremenske prilike tih dana bile su u skladu s njima. Bilo je suho i sivo. A od Svetog Roka pa južnije taj 19. prosinac bio je besprijekorno sunčan. U Mostaru nas je dočekao zalazak sunca. Bašte kafana su bile pune ljudi baš kao i tržni centri pokraj kojih smo prolazili. Odnos prema virusu bio je, blago rečeno, nepostojeći. Da nije bilo policijskog sata pomislili bismo da smo prešli u neki paralelni univerzum. Do dana današnjeg nisam sebi uspio objasniti kako je moguć toliko različit odnos spram globalne pandemije na petstotinjak kilometara razdaljine. 

Iz Mostara smo otišli u Sarajevo na par dana. Restorani su bili puni ljudi koji su nas gledali podsmješljivo jer smo stavljali maske na ulazu u bilo koji lokal. U Busovači i Travniku situacija je bila ista. Samo su odgovorni pojedinci stavljali maske i izbjegavali rukovanje i grljenje. Kao što se svaka država očito snalazila sama za sebe u datim okolnostima tako je bilo i s pojedincima. Dodatno se potvrdilo – prepušteni smo sami sebi. Doba novog barbarizma, visokotehnološkog pride, sve je više pomaljalo svoju sarkastičnu njušku a ja sam i dalje strahovao za ono malo preostalog zdravog razuma.

Živim u svijetu u kojemu se nemam za što uhvatiti. Ništa nam drugo nije preostalo nego da simuliramo sami sebe i pokušamo biti dijelom VR-a. Razum i nekakva podrazumijevajuća stvarnost izlišni su jer su, po svemu sudeći, prevaziđeni. Stvari će se i dalje mijenjati, možda čak i većom brzinom. Privremenost je zbog toga možda i najpoželjnije stanje. Čovjeku je ona ionako suđena. Ali suočavanje s tim ne bi trebalo biti tako surovo i naglo, nepredvidivo jer budućnost kakvu smo znali mogla se u određenoj mjeri projicirati, neke naše postupke tek je ona trebala opravdati. Sada je više nema a bila je možda zadnja preostala ideja koja je dijelila civilizaciju od pukog barbarizma. 

Nesigurnost. Posljedično strahovi. Paralelno s covidom, čovječanstvom se širi pandemija teške, mračne tjeskobe, prikazujući nam tako jasnu sliku vječne paklene sadašnjosti. 

Ljetos me, dok sam sjedio za istim radni stolom za kojim ovo pišem, ugrizao pauk. Kada sam ga otresao u ramenu sam primijetio četiri ili pet tankih crnih iglica. Osjećaj je bio kao da mi netko žar cigarete drži na svega par milimetara od kože. Ubrzo ruka me počela nesnosno boljeti, a po tijelu su iskočile sitne crvene fleke. Već tri mjeseca čekam da postanem Spiderman, ali tu su mogućnost vjerojatno uništili antihistaminici od kojih mi se stalno spavalo. Možda sam i prespavao preobrazbu. 

Dva mjeseca prije toga šetao sam Zagrebačkom avenijom s namjerom da na Savskoj uhvatim tramvaj prema centru grada. Pored mene je prošla djevojka na biciklu. Gledao sam za njom. Odjednom joj se u potiljak zaletjela vrana, srećom je imala kacigu pa je staloženo reagirala i održala se na biciklu. Pomislio sam kako je na kacigi sigurno imala nešto svjetlucavo što je izazvalo vranu da joj se kandžama zaleti u glavu. Racionalizirao ili ne, prizor je svejedno bio blago sablastan. Podignuo sam pogled, a na krovu autobusnog stajališta dreždale su još dvije vrane i pomno me promatrale. Jasno se vidjelo da kuju neki plan. Ali na tu sam se pomisao nasmijao samom sebi. Prošao sam pored stajališta i nastavio šetati ne osvrćući se, a onda sam osjetio kako me nešto udara u potiljak i grebe, nakon nekoliko metara sve se ponovilo, vrane su se smjenjivale u krug tjerajući me. Namjera im je uspjela. Potrčao sam, ali su se one nastavile zalijetati sve dok nisam stigao nadomak Savske ulice. 

Sutradan sam u vijestima pročitao kako su vrane napale nekoliko prolaznika baš na mjestu na kojemu se to i meni dogodilo. Dvije ili tri žene su zadobile i lakše ozljede pri padu s bicikla. 

Od tada zazirem od paukova i vrana. I, evo, po cijenu da me se smatra čudnim i poremećenim priznajem to javno. Potpuno je svejedno. U ovakvom svijetu svatko ima pravo na svoje ludilo dok god ne ugrožava druge, a čini mi se da ni to više nije pod obavezno, jednostavno nije dio dogovora. Kaos je područje bez pravila, a mi smo odavno zagazili u njega. Ionako ništa od toga nije stvarno, a nije čak ni fikcija. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BAGATELIZIRANJE SEKSUALNOG NASILJA: Mnoge žrtve ne progovore nikad

    29.11.2021.

    Sofija Kordić

    BAGATELIZIRANJE SEKSUALNOG NASILJA: Mnoge žrtve ne progovore nikad

  2. MELANKOLIJA I KUHANJE IVICE PRTENJAČE: Jeste li doručkovali?

    24.11.2021.

    Ivica Prtenjača

    MELANKOLIJA I KUHANJE IVICE PRTENJAČE: Jeste li doručkovali?

  3. CARSTVO BAŠIBOZUKA: Uvijek ima ko ratovati i to za one koji su davno trebali biti zatvoreni

    14.11.2021.

    Ahmed Burić

    CARSTVO BAŠIBOZUKA: Uvijek ima ko ratovati i to za one koji su davno trebali biti zatvoreni

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije