Nemojte zakolutati očima kada Vam svima, i religioznima, i nereligioznima, poželim vjere. Ovo vrijeme godišta vežemo uz najveći kršćanski blagdan pa se može činiti da je i ova moja želja vezana uz vjeru u religijskom smislu. Ali nije.

Religije nemaju monopol na vjeru. Vjera nam pripada svima. Ne govorim o vjeri u neki apsolut, u Boga, govorim o vjeri u život, u ljude, u čovječanstvo. 

Teška je godina iza nas, a po svemu sudeći nadolazeća neće biti ništa lakša. Pandemija nam se svima popela navrh glave i vjerujem da svi želimo da naprosto nestane. Da nam se životi vrate “u normalu”, ako su ikad i bili “u normali”. Pandemija nam nije donijela samo borbu s virusom, otkrila je širok spektar borbi, donijela paletu neizvjesnosti. Udarila je na sve sfere života na individualnoj i kolektivnoj razini, udara na psihu, na odnose, udara na ekonomiju, kulturu, društvo u cjelini. Naglasila je društvene nejednakosti i polarizaciju društva. 

Pandemija, odnosno načini na koji se s njom nosimo, poput oštrog noža urezala je ozbiljne ožiljke u našem društvenom tkivu. I bojim se da će kad jednom prođe, a proći će, ostati ožiljci koji ne zacjeljuju bez radikalne promjene u načinu na koji kao ljudi i društva funkcioniramo. I zato nam treba vjera. Vjera u mogućnost promjene. Vjera da kao ljudi i kao društva imamo kapaciteta suočiti se sa svim izazovima koje nam je pandemija servirala.

Prije svega suočeni smo s postojećim nepovjerenjem. U institucije. U struku. U znanost. U ljude. U naš ljudski potencijal.

Ne vjerujemo u institucije i čini mi se izlišnim pozivati na povjerenje u institucije koje su nas toliko puta iznevjerile. U sociološkom smislu “institucije predstavljaju sustav normi koji određuje načine rješavanja ključnih problema s kojima se susreću članovi društva i koji jamči da će se temeljne aktivnosti odvijati na kontinuiran, standardiziran i predvidljiv način” (enciklopedija.hr). Taj sustav normi određuje rad institucija, odnosno sustava zdravstvene skrbi, socijalne skrbi, pravnog sustava, etc. Ne možemo dozvoliti da nepovjerenje u postojeće stanje institucija rezultira odbacivanjem vjere u institucije kao takve. Potrebne su nam. Načini funkcioniranja institucija nisu nešto što je upisano u kamenu, promjenjivo je i na razini normi i na razini sustava. Stoga nam treba vjera u promjene, u mogućnost izgradnje institucija koje će nas bolje štititi. A to znači i vjeru u ljude koji institucije kreiraju i čine. Vjeru u društva unutar kojih se institucije razvijaju.

Ne vjerujemo u struku i ne vjerujemo u znanost. Svjedočimo nekom suludom vremenu u kojem svatko najednom postaje stručnjak, a stručnjaci koji su godinama izučavali pojedina područja postaju tek plaćenici jer govore ono što ne želimo ili nismo spremni čuti. Živimo u vremenu alternativnih činjenica koje ne poznaje ni znanstvenu metodu ni logiku argumentacije i gdje anegdotalni primjeri, iako poznata logička greška u zaključivanju, postaju neoboriv dokaz mog vlastitog uvjerenja koje onda namećem kao opću činjenicu pa i apsolutnu istinu. Nastaje kaos. Nastaje ogromna polarizacija između onih čiji je necijepljeni rođak od maminog brata umro od korone i onih čiji je cijepljeni rođak od tatine sestre umro od korone. Znam da potonja rečenica nema nikakvog smisla, ali nikakvog smisla nemaju ni rasprave koje o složenim problemima vodimo po društvenim mrežama pozivajući se na argumente koji to nisu. 

Imamo li kapaciteta vjerovati jedni drugima i u dobre namjere? (FOTO: HINA/EPA/Neil Hall)

Znanost nikad nije i nikad neće nuditi jednostavne, brze i apsolutne odgovore. Znanost je tu da odgovore traži, a traganje za odgovorima uvijek iznova otvara novu hrpu pitanja. I da, znanost je tu da je se propitkuje. Ali za to postoji metoda koju za svako pojedino područje znanosti većina ljudi ipak ne poznaje. Te metode izučavali su stručnjaci za ta artikularna područja. Uložili su godine svojih života u učenje izrazito specifičnih znanja. I unatoč godinama izučavanja nisu nam u stanju dati sveobuhvatne odgovore. Jer na kompleksne probleme ne možemo odgovoriti partikularnim odgovorima. Svaki je znanstveni odgovor tek jedna puzla u slaganju odgovora na kompleksne problem koji nisu samo medicinski, biološki, već su i psihološki, ekonomski, antropološki, sociološki, filozofski … Ne samo to, promjena jedne varijable u računici na čije smo rješenje našli odgovor, mijenja i taj odgovor za kojim onda iznova tragamo. Određeno društveno rješenje koje savršeno funkcionira u jednom kontekstu, neće funkcionirati u drugom kontekstu.

Ja se bavim rodnom ravnopravnošću i rodno uvjetovanim nasiljem nad ženama. Stalno stječem znanja koja našem društvu mogu pomoći u ostvarenju rodne ravnopravnosti i suzbijanju rodno uvjetovanog nasilja. I u jeku ove pandemije stječem znanja o utjecaju ove pandemije na ravnopravnost i nasilje nad ženama. To je područje koje pratim i u kojem se stalno usavršavam, područje u kojem izmjenjujem znanja s kolegicama, područje u kojem mi je lako pratiti promjene i usvajati nova znanja jer baratam fondom postojećih znanja iz tog područja. Izvještaje koje prelistam bolje shvaćam od osoba koje to isto izvješće pročitaju i po tri puta, a bez prethodnih znanja iz tog područja. Jer te probleme izučavam deset godina. Ja ne znam odgovor na pitanje je li virus došao od šišmiša ili je izašao iz laboratorija. Ne znam koliko je svaki soj virulentan i koliko i kako cjepivo utječe na virulentnost virusa ili pak moj imunološki odgovor na kontakt ili infekciju virusom. O tim se pitanjima informiram kod stručnjaka iz tog područja. Imam povjerenje u njih i znam da im to povjerenje treba, baš kao što meni treba povjerenje ljudi i sustava po pitanju rodne ravnopravnosti i rodno uvjetovanog nasilja, a kako bi svojim znanjima uopće mogla dati doprinos u rješavanju tog seta specifičnih problema. 

Imamo li kapaciteta vjerovati jedni drugima i u dobre namjere? Možda se sve svodi na to vjerujemo li da se netko nekim područjem bavi zbog istinske brige o toj problematici i želji da doprinese društvu ili vjerujemo da se netko nečime bavi jer je plaćenik nekih interesnih skupina? Bilo bi suludo slijepo vjerovati u to da svi djelujemo u maniri najboljih namjera i opće, a ne vlastite dobrobiti. Previše nam je puta stvarnost ukazala na upitnost ljudske plemenitosti. Ali nije li nam puno puta stvarnost upravo i dokazala ljudski kapacitet za plemenitost, za dobro?

Vjera je kocka. U vjeri nema sigurnosti kojoj toliko težimo. Kada nekome na osobnoj razini odlučimo vjerovati mi otvaramo prostor za pronevjeru povjerenja, za to da nas netko izigra, da nas netko povrijedi. Koliko često od ljudi koji su emocionalno ranjeni čujemo da ih je strah vjerovati, otvoriti se nekome. No bez te odluke, tog čina vjere u drugog, u dobre namjere drugog mi uopće ne možemo otvoriti prostor izgradnje odnosa. Kada u odnose ulazimo “s figom u džepu”, bez vjere i povjerenja, gradimo odnose bez temelja, odnose koji se urušavaju, odnose koji to zapravo nisu. 

Vjera ne znači da odustajemo od propitivanja pa i skepse. Propitivanje i skepsa mogu biti građevni materijal konstrukcije vjere. Sumnjam, dakle jesam. Naša mogućnost propitkivanja, razmišljanja Descartes naslanjajući se na Augustina uzima kao dokaz naše egzistencije. Propitivanje je dokaz našeg postojanja. Nemojmo stoga propitivati ni postojanje drugih i činjenicu da svi propitujemo.

Na kraju krajeva i znanost propituje, stalno. Iako neki misle da je znanost postala dogma, znanost je prostor propitivanja dogmi. Zato napreduje, zato se znanstvene spoznaje mijenjaju, zato su se na kraju krajeva naša znanja o covidu mijenjala. To nas zbunjuje i to nas straši - nepostojanje čvrstih, konkretnih, apsolutnih odgovora.

I zato nam je, ponavljam, potrebna vjera. Vjera da sve može biti u redu i bez čvrstih, konkretnih i apsolutnih odgovora. Vjera u napredak koji je moguć samo u neizvjesnosti stalnog propitivanja. Vjera u društva koja unatoč neutaživoj žeđi za sigurnošću, zapravo mogu i trebaju funkcionirati u dinamičkom odnosu s permanentnim nesigurnostima. Vjera u drugog, vjera u ljude, vjera u naš ljudski potencijal. Bez te i takve vjere, nemamo šanse, bez te i takve vjere bit ćemo ostavljeni na vjetrometini relativizacija koje će kulminirati relativizacijom naših vlastitih egzistencija. 

Vjerujem da možemo graditi bolji svijet, bolja društva. Vjerujem da to s više ili manje uspjeha, nastojimo činiti već cijelu povijest. I zbilja vjerujem da bez vjere da možemo, naprosto ne možemo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"