Nenad Veličković knjizi „Krakazandžiluk. Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz BiH“, objavljenoj sredinom 2024. godine, bavi se i pitanjem postoji li, pored bošnjačkog, i srpski diskurs o Ivi Andriću. Kriterije koje je uspostavio Zoran Milutinović u knjizi „Bitka za prošlost: Bošnjački nacionalizam i delo Ive Andrića“ Veličković prihvata i na osnovu njih pokazuje da očigledno postoji i srpsko čitanje Andrića. Kao i bošnjačko, i srpsko čitanje Andrića karakteriše komotan odnos prema činjenicama i dokazima, mišljenje koje je u suprotnosti sa logikom i tumačenje koje ne misli da je na bilo koji način obavezano onim što tumači. To čitanje, u osnovi nacionalističko, koje nije jedino niti je nužno dominantno, fokusira se, kada je riječ o historiji, na kolektivnu traumu Srba, dok su Bošnjaci (muslimani) u tom diskursu predstavljeni kao degenirisani konvertitstvom iz hrišćanstva u islam, a Bosna se percipira, geografski i kulturološki, kao prostor mržnje uz druge karakteristike: košmarnost, mračna kob, prokletstvo, morbidnost ...

Kajem 2024. godine u Beogradu su se knjigom „Alija. Ulema ili balija“ tog „tamnog vilajeta“ dohvatili i Nenad Kecmanović i Darko Tanasković. Prve reakcije, snažnog emotivnog naboja, uglavnom preko društvenih mreža, skoro isključivo su se fokusirale na autore pomenute knjige. U ovom osvrtu na knjigu želim krenuti sasvim drugim putem. Primjenjujući kriterije koje je uspostavio Zoran Milutinović namjera mi je provjeriti sam tekst koji autori nude. Osim što Kecmanović i Tanasković višestruko koriste sintagmu "tamni vilajet" i u pomoć povremeno pozivaju i Andrićeve citate i Andrićeve likove da bi oslikali taj karakazan, Milutinovićevi kriteriji zgodni su uvijek kada treba donijeti sud o djelu koje se sklanja iza autoriteta akademika, univerzitetskih profesora, rektora, dekana koji su bliski politici i po pravilu angažirani na važnim nacionalnim poduhvatima. A sve to Nenad Kecmanović i Darko Tanasković jesu ili su bili.

Komotan odnos prema činjenicama

Kecmanović i Tanasković se prema činjenicama odnose toliko komotno da bi knjigu bilo sasvim opravdano svrstati u nemali korpus pseudohistorijskih djela vodeći se kriterijima koje je u knjizi „Srbi pre Adama i posle njega“ uspostavio univerzitetski profesor Radivoj Radić. Preskačući greške koje bi mogle biti puke omaške, kao što je korištenje skraćenice NLO za Palestinsku oslobodilačku organizaciju ili sasvim krivo datiranje godine povlačenje Alije Izetbegovića iz politike u vrijeme kada je već bio mrtav i beo, valja se osvrnuti na dijelove gdje autori pokazuju krajnje ignorantski odnos prema činjenicama.

Na barem pet mjesta autori ponavljaju kako je "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovića zvanično usvojena kao programski dokument SDA, stranke koju je Izetbegović osnovao. Iako se o utjecajima, jasno, može govoriti, prosto nije tačno da je taj dokument ikada usvojen kao programski dokument SDA ili bilo koje institucije u BiH u bilo kojem periodu. U jednom trenutku (stranica 98) autori i sami kažu kako je Islamska deklaracija na određeni način prisutna u javnosti, ali nije bila praćena propagandom kao publikacije oficijelne preporuke ili linije. To ih ne ometa da koju stranicu poslije opet tvrde ono što su sami demantirali.

Autori se pitaju i je li Izetbegović, u momentima kada je donosio odluke, posezao za Kur'anom tražeći odgovarajuće sure i hadise, iako prosječno obrazovani čovjek zna da u Kur'anu može pronaći sure, ali ne i hadise. Bilo bi to kao u Starom Zavjetu tražiti Isusove riječi. Ključnu ulogu u otvaranju Islamskog teološkog fakulteta, danas Fakulteta islamskih nauka pri Univerzitetu u Sarajevu, autori pripisuju Saudijskoj Arabiji što je potpuno netačno. Islamska zajednica u Jugoslaviji bila je pod svojevrsnim staklenim zvonom što je, uz mnoge druge prednosti i nedostatke, donosilo i to da su vanjski utjecaji bili minimizirani, posebno iz Saudijske Arabije koja nije bila dio nesvrstanog bloka. Autori miješaju Nedžada i Džemaludina Latića, a puno ime Dine Merlina, po njima, je Hajrudin Dervišhalidović (valjda Edin nije bilo dovoljno islamski). Za Ejupa Ganića navode da je oslobođen optužbi za ratne zločine u slučaju „Dobrovoljačka“ iako je suđenje u tom slučaju na samom početku a Ganić je prvooptuženi ... O kompleksnom pitanju odgovornosti za početak i karakter rata autori nude sasvim pojednostavljene odgovore. Prema Kecmanoviću i Tanaskoviću, Izetbegović i Bošnjaci ne samo da su započeli rat već su Sarajevo držali pod opsadom, granatirali sami sebe, zatvarali plin i vodu, a kod UNPROFOR-a postoje dokazi da je to sve bilo tako samo su skriveni sve do danas. Dijelove u kojima se priklanjaju ideji o postojanju austrijsko-vatikanske zavjere protiv Srba pametan čovjek preskoči zbog vlastitog zdravlja.

Poseban upitnik i nepovjerenje čitaoca izazivaju svi oni momenti u kojima autori kao utemeljenje vlastitih tvrdnji nude lične razgovore. Ne samo da se dolazi u paradoksalnu situaciju da o sebi pišu u trećem licu već se u pravilu radi o ličnim razgovorima, do sada nezabilježenim, sa ljudima koji su već prešli preko rijeke i koji ne mogu ni potvrditi ni demantirati navode. Pričao mi je, čuo sam da je kazao, svjedočili su mi ne samo da ne jača argumentacijsku liniju već izaziva krajnje nepovjerenje u svakom djelu koje pretendira na ozbiljnost.

Mišljenje u suprotnosti sa logikom

Kecmanoviću i Tanaskoviću logika nije nikakva prepreka na putu ka zaključcima. Možda najslikovitiji primjer u knjizi je samo suđenje Aliji Izetbegoviću 1983. godine. Suđenje grupi Mladih muslimana te godine postat će poznato kao „Sarajevski proces“. Prema optužbi i konačnoj presudi na čelu grupe bio je Izetbegović, a njegovo djelo "Islamska deklaracija" korišteno je kao jedan od glavnih dokaza za neprijateljsko i kontrarevolucionarno djelovanje. Kecmanović i Tanasković u cijeloj knjizi "Islamsku deklaraciju" vide kao magnum crimen Alije Izetbegovića. U tom programskom dokumentu, prema njima, Izetbegović je izložio plan čiji je konačni cilj bilo stvaranje islamske države, za šta mu se, dolaskom na vlast 1990. godine, i pružila prilika. Radeći na implementaciji ideje iz "Islamske deklaracije", Izetbegović je tako, započeo rat. Tom logikom, proces iz 1983. morao bi biti utemeljen i nije mogao biti montiran. Ali avaj! Kecmanović i Tanasković tvrde upravo to: Izetbegović je bio opasan kriminalac koji je nesumnjivo radio na stvaranju Islamske države još od 1960-ih, ali mu je proces bio montiran. Pozadina takve kontralogike je želja da se jednim udarcem zahvati i Izetbegović i komunističko rukovodstvo tadašnje Bosne i Hercegovine, prvenstveno Branko Mikulić i Hamdija Pozderac, a sekundarno i niz intelektualaca bliskih partiji (od Muhameda Filipovića do Atifa Purivatre). Beogradske optužbe s početka 1980-ih za bujanje muslimanskog nacionalizma, ugroženost i diskriminaciju Srba, kršenje ljudskih prava i slična zlodjela ciljala su upravo na Branka Mikulića i Pozderce. Kecmanović i Tanasković tako prihvataju tumačenje kako su Izetbegović i grupa oko njega podmetnuti kao zgodan mamac da se taj pritisak olakša. Možda nije logično, ali je za autore neosporno da je Izetbegović bio istovremeno kriv i nevino osuđen, suđenje je bilo montirano, ali je presuda nesporna.

(FOTO: Laguna)

Drugi primjer tiče se samog naslova knjige. Autori nude binarnu mogućnost da je Izetbegović bio ili ulema ili balija. Kecmanović i Tanasković prihvataju tradicionalno tumačenje u kojem arapski termin ulema označava vjerskog učenjaka/autoriteta u islamu (hodže, muderrisi i sl.). Ne sporeći da bi značenje moglo biti i mnogo šire u smislu svakog učenog čovjeka, što bi se u naš jezik i kontekst moglo prevesti kao intelektualac, autori kroz knjigu pokazuju da termin ulema razumiju i koriste u užem, tradicionalnom značenju. Pitajući se je li Izetbegović bio dio islamskog klera Kecmanović i Tanasković se bave njegovim kompetencijama, obrazovanjem i glavnim idejama koje iznosi u svojim djelima. Autori ispravno prepoznaju i potpuno Izetbegovićevo nepovjerenje koje se pretvara u otvoreni prijezir koji je gajio prema ulemi, odnosno hodžama. Pa ipak, to autore nije nagnalo da uoče logičku nedosljednost. Da tu nešto ne štima autori su mogli vidjeti i iz apologetskih biografija, svojevrsnih hagiografija, koje nikada Izetbegovića ne časte pojmom ulema. On je intelektualac, mislilac, kralj mudrosti, ali ulema nikad i nigdje, upravo zbog vlastitog, malo je reći kritičkog, odnosa spram uleme. To kako je ispalo na kraju da je danas ulema tvrdi bedem odbrane Izetbegovićevog naslijeđa zasebno je i važno pitanje, ali se Kecmanović i Tanasković važnim pitanjima ne bave. 

Treći primjer, koji je kombinacija prešućivanja činjenica i nepoštovanja logike, tiče se primjera bivšeg reisul-uleme Mustafe ef. Cerića. Autori na dva mjesta navode kako je Cerić, uslijed srastanja SDA i Islamske zajednice te vakuuma koji je nastao smrću Izetbegovića, stekao toliku moć da je glasno razmišljao da skine ahmediju i kandiduje se za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Autori sa tom poluinformacijom završavaju, nema epiloga je li se Cerić doista kandidovao i koji je konačni ishod kandidature. Naime, istina je da se Cerić kandidovao i da je dobio smiješno mali broj glasova. Taj epilog autori su mogli iskoristiti da sa dobrog traga (pitanje sraslosti Islamske zajednice i SDA) propitaju stvarnu moć i SDA i Islamske zajednice, ali i pitanje granica sekularnosti Bošnjaka i BiH. No, kako u slučaju Cerića konačni ishod ne podržava osnovni argument autora, daje se poluinformacija ili se u potpunosti preskače epizoda sa Denisom Bećirovićem čiji je izbor za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH zanimljiv jer je protiv sebe otvoreno imao tri moćna faktora kojima se iz stranice u stranicu bave i Kecmanović i Tanasković: SDA, Islamsku zajednicu te zvaničnu Tursku i Recepa Tayyipa Erdoğana.

Tumačenje koje ne misli da je na bilo koji način obavezano onim što tumači

Zapanjujući je nivo nepoznavanja i(li) ignoriranja savremenih studija o specifičnim temama iz historije Bosne i Hercegovine. Za čitaoca je sasvim nebitno da li autori znaju za određene studije, ali ih svjesno ignorišu jer im se ne uklapaju u postavljene teze, ili se prosto radi o dosta rasprostranjenom sindromu u kojem u jednom trenutku univerzitetski profesori prestanu čitati da bi stizali pisati.

Evo nekoliko primjera, ilustracije radi, uz napomenu da bi cijeli popis bio znatno duži. Dženita Sarač-Rujanac bavila se odnosom vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka, Sarajevskim procesom 1983. godine i Brankom Mikulićem, temama koje Kecmanovića i Tanaskovića odvode logičkim stranputicama. Historija Islamske zajednice u BiH u socijalističkoj Jugoslaviji obrađena je na temeljima arhivske građe u radovima Denisa Bećirovića i Amira Duranovića. Iva Lučić u knjizi „U ime nacije“ detaljno se bavila procesom revaloriziranja Muslimana dajući novi kontekst i vremenski okvir priznavanju Muslimana kao nacije u socijalističkoj Jugoslaviji. Šaćir Filandra je u studiji „Bošnjaci nakon socijalizma“ kritički sagledavao Izetbegovićevo političko djelovanje i naslijeđe, ulogu i djelovanje Islamske zajednice u postjugoslavenskom dobu kao i pitanje renominiranja Muslimana u Bošnjake ... Kecmanović i Tanasković, prema popisu literature na kraju knjige, znaju za rad Admira Mulaosmanovića o političkoj biografiji Izetbegovića, ali istu ne citiraju niti se njome na bilo koji način bave.

Prosto, Kecmanovića i Tanaskovića dosadašnja pregnuća ne obavezuju, oni su tu da svojim autoritetom saopće istinu čitalačkom narodu (sintagma koju u pogovoru koristi Matija Bećković bez jasnog značenja, ali sa nebeskim prizvukom).

Zanatski gledano, Kecmanovićeva i Tanaskovićeva biografija Alije Izetbegovića ne nudi nove informacije, nije zasnovana na novim dokumentima, iskrivljuje ili prešućuje činjenice, ima nemali problem sa logikom i pokazuje krajnje ignorantski odnos prema dosadašnjim istraživanjima. Izetbegović je odavno mrtav, o njemu postoje različite biografije i crtice, od krajnje apologetskih do kritičkih. U tom smislu, Kecmanovićeva i Tanaskovićeva knjiga, koja se na momente pretvara u polemiku sa mrtvim čovjekom, bila bi tek jedna od mnogih. Izetbegović ima apologete koji bi ga branili, jedni bi davali smisao drugima i obrnuto (Kecmanović i Tanasković ne znaju za mnogo literature, ali sa dosta razumijevanja spominju radove Selme Cikotića i Fikreta Muslimovića) i tako u krug. A u to svrzino kolo nema smisla ulaziti.

Problem je u tome što se Kecmanović i Tanasković suštinski ne bave Alijom Izetbegovićem. Oni kroz Izetbegovića slikaju cijeli jedan narod. Na više mjesta autori tvrde da stav koji pripisuju Izetbegoviću podržava svaki (podvukao N.N.) prosječni Bošnjak, bez pojašnjenja šta je prosječni, ispodprosječni ili natprosječni Bošnjak i na kojem uzorku ispitanika temelje takve tvrdnje. Bez bilo kakve zadrške operiše se pojmom kolektivne krivice Bošnjaka i Hrvata za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu koja se za Kecmanovića i Tanaskovića, očigledno, nasljeđuje i prenosi sa generacije na generaciju. Kecmanović i Tanasković reproduciraju i niz stereotipa i predrasuda o Bošnjacima, od otpadništva od hrišćanstva, političkog kameleonizma, istočnjačke prepredenosti, varljivih očiju ... Na samom kraju knjige, odgovarajući na jednako sporne komentare iz 1994. godine Adila Zufikarpašića o Srbima, Kecmanović i Tanasković suštinski prenose stereotip o Bošnjacima i smradu izutih nogu na muslimanskim sijelima, o gadljivim asocijacijama koje su im u javnim klozetima izazivale flaše vode za ručno ispiranje poslije velike nužde, o sjedenju na podu podvijenih nogu prilikom objeda i čopanju pite ...

Bosna je za Kecmanovića i Tanaskovića "tamni vilajet" gdje je suživot nemoguć, a mir je samo pauza između dva klanja, dugo kretanje između klanja i oranja, da se poslužim naslovom knjige M. Ekmečića. 

No, kao u poznatoj reklami, ni to nije sve. Uostalom, to su predrasude i stereotipi koji su poznati i o kojima se već pisalo. Posebnost Kecmanovićeve i Tanaskovićeve knjige je korištenje pejorativa koji danas, uslijed pomjeranja značenja, imaju isključivo pogrdno značenje. Poturice, Šiptari, Muslimanija kod Kecmanovića i Tanaskovića nisu u kurzivu ili pod navodnicima. Na kraju krajeva, u naslov knjige izvučen je pejorativ balija čime se legitimira njegovo korištenja kao krajnje jasnog i korektnog termina iako se balija koristi isključivo kao pogrdan naziv za Bošnjake i kao takav danas je dio dubokih bespuća govora mržnje putem interneta i društvenih mreža. Zadnji koji je „balija“ na ovaj način izvukao na površinu i stavio u javni opticaj bio je Baja Mali Knindža što dovoljno govori o nivou na koji su se spustili Nenad Kecmanović i Darko Tanasković. Funkcija takvog poteza je jasna: Ako su dva akademika svoju knjigu mogla tako nasloviti zašto bi se razni informeri i kuriri sutra ustručavali da sa naslovnica vrisnu balije ovo, balije ono! 

Reproducirajući najgore stereotipe, vrijeđajući i izazivajući emotivnu reakciju Kecmanović i Tanasković hrane i podstiču mržnju. Oni direktno podstiču nasilje, primarno kulturno, ali iz njega i svako drugo. Prosutu mržnju među koricama knjige „Alija. Ulema ili balija“ hranila bi svaka nova mržnja, makar ona bila usmjerena i prema samom dvojcu Kecmanović Tanasković, time kreirajući vihor koji usisava sve. Pa ipak, knjiga nije skroz beskorisna. Iz nje se, naprimjer, može vidjeti da je fakultet čiji je Kecmanović bio dekan, valjda oduvijek, baza likovima koji su sa činjenicama i logikom na Vi i koji čitaju malo ili nikako da bi stizali pisati. Ona može biti i ključ za čitanje jednog drugog Kecmanovića i njegovog romana „Top je bio vreo“ koji suštinski nudi identičan narativ u kojem nema izlaza iz začaranog kruga i u kojem je mržnja usud. Da je izlaz moguć filmom „Top je bio vreo“ pokazao je Slobodan Skerlić koji je jednom jedinom intervencijom napravio snažan antiratni film. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nara

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.