Stanley Gazemba, renomirani kenijski pisac, rođen je 1974. godine u okrugu Vihiga u Keniji. Sa strašću prema pripovijedanju Gazemba je izgradio raznoliku književnu karijeru, pišući romane i kratke priče, ali i knjige za djecu. Među njegova najpoznatija djela svakako spadaju „The Stone Hills of Maragoli“, roman ovjenčan prestižnom nagradom Jomo Kenyatta za književnost, te „Khama“, djelo koje se našlo u užem izboru za Wilbur Smith nagradu. Njegova djela objavljena su u brojnim zemljama svijeta. 

Gazembina djela često istražuju duboke teme identiteta, povijesti i afričke kulture, dok istovremeno nastoje oblikovati zapadnu percepciju Afrike putem moći pripovijedanja. Osim pisanja, Gazemba je zagovornik umjetnosti, osobito u transformiranju priča u filmove. Također ima i opsežno iskustvo u novinarstvu, ali i odnosima s javnošću. 

Danas Stanley Gazemba nastavlja inspirirati i educirati svoje čitatelje kroz angažirane priče, kako u pisanom obliku, tako i u potencijalnim filmskim adaptacijama, uvijek nastojeći zabaviti i prosvijetliti svoju publiku. U ovom razgovoru imamo privilegiju istražiti Gazembinu književnu putanju, njegov kreativni proces i njegove misli o pisanju, ali i o Africi. 

"Najlakši način da vaša knjiga bude odbijena u Keniji od nadležnih samoproglašenih moralnih policajaca, jest da spomenete seks, alkohol ili cigarete" (FOTO: Privatni album)

Što znači biti pisac u Keniji?

- Biti pisac u Keniji je borba. Kao prvo, pisci ovdje nemaju veliku potporu kao što je slučaj, recimo, u Europi. Nema plaćenih rezidencija koje bi mogle pomoći piscima da se usredotoče na dovršavanje svog rada. Pisci, također, moraju trpjeti poniženje moleći izdavače da im plate male honorare koje su njihove knjige zaradile. Onda odete na internet i nađete te besramne ljude kako besplatno dijele pdf-ove, kao da pisci žive u javnom parku i nemaju račune za platiti. To je borba. Tu uglavnom ostajemo iz ljubavi prema zanatu. Kao što sam ranije rekao, uglavnom je borba za dobivanje plaće. Veliko ime i bez novca. Ponekad nas je sram predstaviti se kao pisci. No, takvi događaji s vremenom postaju kao ugriz bube, zaboli, ali nastavljaš dalje. Afrički pisci putuju na festivale u druge gradove i zemlje, ali uglavnom tamo gdje takve događaje sponzorira donator ili tvrtka, često sa Zapada. Razlog tome je što prosječni afrički pisac sebi od svojih tantijema ne može priuštiti plaćanje zrakoplovne karte od Nairobija do, na primjer, Johannesburga. Zarađuju vrlo malo. To si mogu priuštiti oni koji žive u Europi i Americi jer su bolje plaćeni. Što se tiče knjižnica, one postoje, ali isključivo u velikim gradovima. U malim selima poput mjesta iz kojeg sam ja, u Vihigi, knjižnice ne postoje. Jednostavno nema knjižnične kulture, a nekoliko postojećih društvenih knjižnica vode i financiraju pojedinačni pisci i akademici uz potporu prijatelja. Volio bih imati jednu u svom selu kako bih zaokupio djecu tijekom školskih praznika i odvratio ih od povremenog seksa i pića. No čini se da su naši guverneri više zainteresirani za izgradnju raskošnih domova za sebe i izvlačenje javnih sredstava za osobnu upotrebu.

Kakvi su društveni odnosi danas u Keniji?

- Britanska ostavština i šteta koju su nanijeli tradicionalnim načinima života, ispravljat će se generacijama. Naime, kolonijalisti su uveli strani birokratski sustav upravljanja koji je potpuno poremetio drevne sustave koji su postojali. Najgore što su učinili bilo je to što su isprali mozgove Afrikancima, uvjerivši ih da su njihovi isprobani i testirani sustavi primitivni. Sada je tragedija u tome što su, kada su kolonijalisti otišli, Afrikanci koji su preuzeli vlast ušli u kolonijalne klubove i postali novi privilegirani kolonijalisti, odbijajući razmontirati sustave koji su tlačili obične mase što su klečale ispod njih. To je velika tragedija subsaharske Afrike. Kolonijalist je samo promijenio boju kože. Djeca tih korisnika opresivnog kolonijalnog sustava su oni koje vidite kako se šeću europskim gradovima, vozeći potpuno nove BMW-e i Lamborghinije, pohađaju Ivy League sveučilišta i čak posjeduju nekretnine u Europi. Oni žive s prihodima od “krvavih dijamanata”. To je stvarnost s kojom se afrički predsjednici, dok piju i jedu u državnim kućama koje je izgradio kolonijalist, ne žele suočiti. Ipak, ne tvrdim da je sve što je kolonijalist učinio bilo loše. Bijeli čovjek naučio je Afrikanca da sadi sjeme u ravnoj liniji. Prije su Afrikanci uglavnom raspršivali svoje sjeme po vrtu. Bijeli čovjek također je uveo linearno inženjerstvo, gdje je Afrikanac prije vidio strukture u krugovima, počevši od svoje tradicionalne kuće s krovom od trske. Bijeli čovjek je uveo kukuruz, žitaricu koja je postala osnovna hrana u dijelu Afrike gdje živim, uz druge usjeve koji su potisnuli proso i druge žitarice koje su preci konzumirali. Uveo je strojeve i višekatne zgrade te mnoge druge civilizacijske inženjerske čudesnosti. Uveo je formalno obrazovanje, gdje su prije Afrikanci učili kroz naukovanje. Ali također je donio svog Boga i rekao afričkom konvertitu da su njegovi bogovi (tako smo ih učili pisati) primitivni. U istom je smislu uveo Maximov mitraljez koji je uništio i afričke populacije i njihove čopore slonova. Neke od ovih problema obradio sam u svojoj još uvijek neobjavljenoj knjizi „Za Boga i domovinu“.

Koliko su Kenijci još uvijek kolonizirani u svom umu?

- Mislim da na to pitanje možemo gledati s dva aspekta. U službenim kapacitetima, tj. u formalnim prostorima gdje zarađuju za život profesionalno, oni su i dalje pod kolonijalnim okovima. Drže se zakona koje su Britanci stvorili za njih, govore i primaju upute na kolonijalnom jeziku, kada prekrše zakon, dovedu ih pred suca koji nosi smiješnu periku napravljenu od vune nekih ovaca uzgojenih negdje u engleskoj pokrajini, kada idu na ručak kojeg je sponzorirao njihov poslodavac, očekuje se da jedu koristeći srebrni pribor za jelo koji njihovi preci nikada nisu koristili ... Primjeri su beskrajni. Dakle, da, kada vidite naše odličnike kako šeću ulicama Londona u svojim novim odijelima sa Saville Rowa, znajte da oni potvrđuju svom bivšem kolonijalnom gospodaru da je kupio njihovu dušu. S druge strane, kada je isti Kenijac u privatnosti svog doma navečer nakon posla, ponosno će jesti svoju tradicionalnu hranu rukama, razgovarati sa svojim sunarodnjacima na njihovom materinskom jeziku dok piju svoje tradicionalno pivo i plešu uz tradicionalnu glazbu. To je razlog zašto gradovi postanu gradovi duhova oko Božića kada svi odlaze natrag u svoja sela kako bi se ponovno povezali s onim što im je kolonijalist rekao da je primitivno. Dakle, pitanje zapravo nema jednostavan odgovor. Zaista ovisi o kontekstu u kojem promatrate ovog Kenijca. Ali, naravno, tu su i oni koji žive u zelenim predgrađima Nairobija, koji su išli u međunarodne škole, kasnije otišli u inozemstvo na fakultet i sada rade za Britam (moćna financijska grupacija, čije je sjedište u 200 metara visokom poslovnom neboderu u Najrobiju op.a.) ili UN te idu na odmor u Cape Town ili Sejšele. To je posebna skupina koju možemo nazvati bijelcima u crnoj koži, jer oni ni ne poznaju ni Keniju ni njezinu kulturu. Ova tema podsjeća me na moje dane u osnovnoj školi. Sedamdesetih i osamdesetih godina postojala je čudna praksa u seoskim školama. Da bi potaknuli djecu da nauče engleski i svahili, učitelji su donosili smrdljivu kost u školu koju su morali nositi svi koji su bili uhvaćeni da govore na svom materinskom jeziku, a kost je bila obješena na končiću oko njihova vrata. Ova smrdljiva medalja, nazvana "disk", potom bi se prenijela na sljedeću osobu koja bi bila uhvaćena. Sljedeće jutro na skupštini svi počinitelji morali su kročiti naprijed na batinjanje, uz pozivanje osobe kojoj su prenijeli kost. Tada su učitelji mislili da je to pametan način "civiliziranja" seoske djece. No možete zamisliti štetu koju je to nanijelo njihovim psihama u pogledu njihovih izvornih kultura.

Kako ste proveli svoje djetinjstvo i kada i zašto ste počeli pisati?

- Odrastao sam u selu kao svako ovdašnje prosječno dijete. Selo uvelike oblikuje knjige koje pišem, a većina mojih likova temelji se na stvarnim ljudima s kojima sam odrastao. Mnogo kasnije sam se preselio u grad. Našao sam prvo posao kao vrtlar na luksuznom imanju u Nairobiju koje je prethodno bilo naselje isključivo za bijelce. No, smatrao sam da je to vrlo dosadno mjesto za život. Zbog toga sam se odlučio preseliti u obližnji slum koji je imao više života. Većina mojih priča smještena u Nairobi i temelje se na ljudima koje sam upoznao u svom susjedstvu u getu Kangemi. Kao dijete sam volio priče jer su mi omogućile da pobjegnem od bijede katoličkog internata u koji me otac poslao kad sam imao šest godina. To su bile priče koje su mi pomogle da se nosim s groznom hranom i zatvorskom atmosferom. Postupno sam počeo oponašati pisce koje sam čitao i uskoro sam ispunjavao svoje školske bilježnice vlastitim pričama.

Tko su vaši čitatelji i kakva je čitateljska kultura u Keniji?

- Općenito pišem za obične ljude koji uživaju u dobro ispričanim pričama i koji cijene dobar smijeh. Što se tiče čitanja u Keniji, ometaju nas tvorci kurikuluma, Kenijski institut za razvoj kurikuluma, koji čini više štete nego koristi razvoju liberalne čitateljske kulture diktirajući što izdavači stavljaju na tržište. Neke od knjiga koje ti ljudi odobravaju za upotrebu u školama su jednostavno dosadne. Najlakši način da vaša knjiga bude odbijena od strane tih ljudi – naših samoproglašenih moralnih policajaca – jest spomenuti seks, alkohol ili cigarete u svom pisanju. Pitam se jesu li svjesni da Gen Z, kojima pišemo te priče, gledaju pornografiju na svojim mobitelima kod kuće? Drago mi je da pisci to ne prihvaćaju i odlučuju se na samostalno izdavanje, što donosi vlastite izazove.

Kenija je jedna od najrazvijenijih afričkih zemalja, ali Afriku se i dalje poistovjećuje sa siromaštvom? 

- Mislim da je narativ o siromaštvu uglavnom promoviran od strane zapadnih medija. Posljednji put kada sam posjetio Sjedinjene Države, jedan prijatelj Afroamerikanac me pitao je li istina da ljudi ovdje žive na drveću. Pa, jedini način da naučiš o drugim kulturama je putovati. Istina, ima puno siromašnih ljudi ovdje, zahvaljujući korupciji i lošim vladinim politikama koje potiču rast urbanih siromašnih naselja. No, ako pažljivo pogledate, shvatit ćete da su ti siromašni koji su zbijeni u slumovima, prisiljeni živjeti tamo zbog radnih prilika dostupnih u gradovima, a inače imaju lijepe kuće u unutrašnjosti koje posjećuju oko Božića ili kada su na odmoru. Sve se svodi na loše politike. Dakle, da, ima siromašnih ljudi, ali također postoji i rastuća srednja klasa koja posjećuje Java kafiće i KFC restorane s prženom piletinom. Razvoj o kojem govorite uglavnom koristi nekoliko bogatih ljudi, oni koji voze svoje nove Toyota Prade i Range Rover Vogues na podignutom nairobijskom ekspresnom putu do zračne luke, dok se ostatak običnih ljudi guši u prometnoj gužvi ispod. Više od pedeset godina nakon neovisnosti, Kenija je još uvijek vrlo segregirana zemlja, s korumpiranim malim brojem ljudi koji uživaju u kolonijalnim klubovima i naseljima koja su ostavili Britanci. Svi ostali moraju se nekako boriti kako bi preživjeli. I to nije pitanje lijenosti. Kenijci su vrlo vrijedni i poduzetni ljudi. Samo što često nepotizam i tribalizam određuju što ćeš postići svojim naporima.

"Ja i dalje čuvam svoju kravu u udaljenom afričkom selu, gledajući kako se godišnja doba mijenjaju, čekajući da honorar padne s neba" (FOTO: Privatni album)

Europljani, kada dođu u Afriku, kažu da ih se ovdje gleda kao hodajuću banku, da svi u Africi samo žele njihov novac. Možete li to komentirati?

- To je djelomično kolonijalna ostavština. Tijekom kolonijalnih godina najbolji poslovi i najbolja zemljišta bila su rezervirana za bijelce, koji su imali svoja naselja u kojima crnci nisu smjeli živjeti ili posjedovati imovinu, čak i ako su si to mogli priuštiti. Sljedeći su došli Indijci, koji su većinom bili trgovci i vješti obrtnici koje su bijelci doveli da grade željeznicu Kenija-Uganda. Crnci su bili posljednji na društvenoj ljestvici, smješteni u močvarne dijelove gradova pune komaraca i snalazili su se s lošim poslovima. Tako je novac prelazio između rasa. Kada je Barack Obama (bivši američki predsjednik s očeve strane vuče porijeklo iz Kenije, op.a.) posjetio Nairobi kao senator, otišao je u hotel The Stanley sa svojom sestrom Aumom na kavu. Sjedili su tamo prilično dugo, čekajući da ih netko usluži. Konobari su bili više zainteresirani za posluživanje bijelaca, koji su, kako su vjerovali, imali više novca i bolje napojnice. Opet, jedini način da se prevlada ovaj mentalitet su putovanja. Jednom sam posjetio New York City i vidio bijelog beskućnika koji je molio za novac na Ground Zerou. To su iskustva koja otvore oči i mijenjaju takav mentalitetu. To je razlog zašto Obama u svojim memoarima kaže da su Kenijci, u usporedbi s njihovim susjedima Ugandancima, bili potpuno kolonizirani.

Zašto je afrički koncept vremena toliko drugačiji od europskog i kako tribalizam utječe na svakodnevni život?

- Afrikanac uglavnom živi za trenutak, a to ima veze s klimom. Osim na južnom kraju Afrike, nijedno drugo mjesto ne poznaje zimu ili ljeto - to su vrlo strani pojmovi koji su nas često zbunjivali kad smo ih čitali u udžbenicima geografije u osnovnoj školi. Prosječan Afrikanac koji živi u tropima nikada nije iskusio zimu. On zna samo za kišnu sezonu, kada sije svoje usjeve, i sunčane mjesece kada usjevi sazrijevaju i beru se. To znači da ovaj čovjek zna da će uvijek moći otići iza svoje kuće u bilo koje doba godine i ubrati povrće za svoju večeru. Europljanin, s druge strane, mora pohranjivati hranu za zimske mjesece. Zato on u svom domu ima hladnjak, na farmi štalu za spremanje sijena i tako dalje. Mislim da ga klima prisiljava da planira unaprijed i prilagodi koncept vremena, kojeg slijedi do najsitnijeg detalja. Afrikanac, s druge strane - govorim o ruralnim Afrikancima, a ne o urbanim - gleda u nebo kako bi znao koje je doba dana prema položaju sunca, gleda u nebo da bi znao dolazi li kiša, kako bi mogao početi pripremati svoja polja za sjetvu. Tradicionalno su Afrikanci imali vrlo opušteni pristup konceptu vremena. Mjerili su svoju godinu prema sezonama, a ne prema zapadnom kalendaru. Bijeli misionari su uveli te stvari. Prije toga Afrikanac je mjerio svoje bogatstvo u stoci koju je posjedovao, ženama, djeci i tako dalje. Pojmovi poput mjerenja bogatstva u dionicama koje posjedujete u nekoj tvrtki ili koliko novca imate na banci pojavili su se tek nedavno. U suštini, koncept modernog bankarstva uveo je kolonizator. Postoje ljudi u unutrašnjim selima koji još uvijek mjere svoje bogatstvo u stoci i prakticiraju robnu razmjenu. Što se tiče plemena, to je izvorna jedinica prema kojoj se prosječan Afrikanac identificira. Čak i kad se presele u gradove, ljudi se često okupljaju na temelju etničke pripadnosti. Ovaj je koncept detaljno istražen u knjizi Douga Sandersa „Arrival Cities“. Ove plemenske enklave pružaju im osjećaj sigurnosti i osjećaj zajedništva u inače stranom, širećem Kosmopolisu. Naravno, političari su to zloupotrijebili kako bi potaknuli ljude protiv svojih sunarodnjaka i započeli plemenski rat. Postoje i negativni aspekti plemena poput nepotizma na radnim mjestima. Posljedice su često ozbiljne jer često završite s nesposobnima na upravljačkim pozicijama u ključnim vladinim korporacijama, a kvalificirani ljudi moraju odgovarati njima. Jedno od vodećih nacionalnih sveučilišta, Moi University, na kojem sam kratko predavao, na rubu je kolapsa zbog tribalizma. Tadašnji rektor bio je izbačen iz svog ureda od strane lokalnog stanovništva koje su mobilizirali političari iz tog kraja zato što nije bio iz njihovog plemena. Zamijenili su ga s lokalnim čovjekom koji je uništio instituciju i čak počeo prodavati imovinu sveučilišta. Što se tiče izopćenog rektora, dočekao ga je Daystar University, privatno sveučilište, i on je u vrlo kratkom vremenu uspio transformirati to sveučilište u jedno od najboljih. Ipak, ako uklonimo negativne aspekte, pleme može biti predivna stvar zbog raznolikosti kultura koju donosi u gradove. 

Tvoja najnovija knjiga, "Footprints in the Sand" („Otisci u pijesku“), ima zanimljivu priču.

- To je neobična knjiga. Naime, vrlo ju je teško kategorizirati prema konvencionalnim standardima izdavačke industrije. Na nekim mjestima čita se kao povijesni roman, a zatim slijedi avanturistička priča, a onda okrenete stranicu i čitate ljubavnu priču smještenu u afričko selo. Vrlo je eksperimentalna, i vjerojatno je to razlog zašto je trebalo trideset godina da bude objavljena. Prvi izdavač kojemu sam pokazao taj debeli rukopis, izdavač Ngugija wa Thiong'a, pokojni Henry Chakava, nije znao što bi s njom. Kad sam prikupio prašnjavi odbijeni rukopis, stavio sam ga na svoju policu s knjigama, prepustio ga njegovoj sudbini i fokusirao se na pisanje drugih knjiga. Bilo je to tijekom razdoblja koronavirusa, kada je globalno izdavaštvo stalo, kada je jedan hrabri Šveđanin, kojeg sam upoznao dok sam radio kao urednik za glazbeni projekt u Nairobiju, osmislio da je stavi na tržište. Izdavač, Nicklas Hallen, zapravo nije izdavač, već akademik koji je bio u Nairobiju na akademskom istraživanju. Rekao mi je da je bio zabrinut jer ljudi u njegovoj zemlji, Švedskoj, gotovo ništa nisu znali o afričkoj književnosti. Da su jedini afrički pisci koje su poznavali bili oni koji su živjeli u Europi i Americi, i koji su bili agresivno promovirani od strane velikih izdavačkih kuća s kojima su surađivali. Prema Nicklasu, njegovi studenti književnosti osjećali su da ti afrički pisci u dijaspori prodaju narativ koji ne odražava stvarnost na terenu. Znam da će me moji afrički pisci kritizirati zbog ovoga, ali to su mi rekli Nicklasovi studenti u video intervjuu koji smo snimili na Zoomu. Rekli su da traže priče od ljudi koji žive na kontinentu i suočavaju se s korupcijom, sušama, goveđim izmetom, dimom iz drva, divljim svinjama i slično, a ne od ljudi koji su rođeni i odrasli u Europi i koji povremeno dolaze promovirati knjige u luksuznim hotelima glavnih gradova. Kada je Nicklas bio u Nairobiju, netko mu je skrenuo pažnju na mene i počeli smo razgovarati. I bio je dovoljno hrabar da roman koji je Chakava odbio stavi na europsko tržište koje nije poznavalo pisca po imenu Gazemba. Štoviše, nije imao tonu novca za ulaganje u projekt i, u jednom trenutku, morao je čak prodati svoj stan. Bilo je to djelo ljubavi. Roman dosad nije zaradio niti jedan dolar, ni za njega ni za mene, jer veliki igrači u europskom izdavaštvu određuju što će biti izloženo u knjižarama, ali još uvijek se držimo, s Nicklasom koji daje sve od sebe kako bi prodavao iz prtljažnika svog automobila. Ukratko, nije bilo ugovora od milijun eura niti promotivnog budžeta, a ja i dalje čuvam svoju kravu u udaljenom afričkom selu, gledajući kako se godišnja doba mijenjaju, čekajući da honorar padne s neba. 

Kad si već spomenuo Ngugia wa Thiongoa, kako on trenutno kotira u Keniji. Koji je generalno stav o njemu? Nisam bio u prilici puno ga čitati, ali njegova knjiga "The River Between" mi se usjekla u sjećanje. 

- Što se tiče Ngugija, on je još uvijek velika figura u kenijskoj književnosti. Nijedan mu pisac nije ravan po književnom opusu i uspjehu koji je postigao na globalnoj razini. On je odavno nadišao Keniju i postao globalni izvozni proizvod. Ali ne znači da ga kod kuće svi vole i obožavaju. Ima ljudi kojima su neugodne njegove ideje, posebno ranije radikalne marksističke ideje izložene u romanima kao što je "A Grain of Wheat". Tu je i njegovo karikiranje pokojnog predsjednika Moija u predstavama koje je postavljao sa svojim kolegama sa Sveučilišta u Nairobiju u Kamirithu Community Theatreu, koje su bile previše radikalne. U to je vrijeme vlada spalila kazalište i počela progoniti njega i njegove kolege sa Sveučilišta. Ali čak i nakon što su on i njegovi kolege, poput Micere Mugo, progonjeni u egzil, nisu popustili. Ngugi se vratio Moijevom slučaju u svojem romanu "The Wizard of the Crow". To je radikalni Ngugi koji je nekim ljudima bio previše neugodan. Fizički su ga napali kada se vratio kući nakon dugog boravka u egzilu, palili ga opušcima i grupno silovali njegovu tadašnju suprugu Njeeri dok je Ngugi gledao. Ngugi ne može slobodno šetati ulicom bez tjelohranitelja i družiti se s ljudima na tržnicama u svom rodnom Limuruu. Kad smo ga kao mladi pisci sreli na jednom događaju, nakon što se vratio kući iz progonstva, rekao je da mu to jako nedostaje. Govoreći o "The River Between" i drugim klasicima koje je objavio u Serijalu afričkih pisaca, bile su to snažne knjige neposredno nakon stjecanja neovisnosti, koje su dokumentirale kolonijalnu borbu i posljedice neovisnosti. Postoje Kenijci poput mene koji su odrasli u sedamdesetima i koji se mogu poistovjetiti s tom literaturom. No, tu su i "milenijalci" devedesetih i, još gore, GenZ rođeni nakon 2000. godine koji se više ne mogu poistovjetiti s tom literaturom, osim ako je ne uče za ispite. To su djeca koja su rođena i odrasla u gradovima koja se više ne mogu povezati sa slamnatim kolibama i seoskim životom koji Ngugi opisuje u tim romanima. To je zato što čak i kad za Božić posjete bake i djedove na selu ne vide one kolibe koje su osvijetljene petrolejkama. Na ideološkoj razini izazovi s kojima se ova djeca suočavaju u modernoj Keniji miljama su drugačiji od Ngugijeve Kenije kao tinejdžera. I ne stavljaju svoj bijes u književnost. Oni djeluju. Zato su neki dan šokirali parlamentarne zastupnike na demonstracijama GenZ-a kada su upali u parlament, zapalili jedan njegov dio, poslali zaprepaštene parlamentarce da bježe na sigurno kroz podzemni tunel za evakuaciju i zauzeli kuhinju kako bi se počastili raskošnom hranom koju su našli tamo. Uz to su zgrabili buzdovan, saborski simbol moći. Sve je šokiralo što su se to mogli učiniti u jednoj od najzaštićenijih zgrada u zemlji u kojoj se donose zakoni. Ali uspjeli su, signalizirajući svitanje nove neobične ere. Ako razgovarate s tom djecom o Ngugiju i temama o kojima piše, vjerojatno bi vam rekli da on dolazi iz prethistorije. Imaju vlastite forume na internetu gdje komuniciraju i pronalaze intelektualnu hranu, vijesti i zabavu. Pa oni gotovo nikad ne čitaju tiskane knjige ili gledaju televiziju kod kuće. 

Zadnji put kad sam te vidio, ponudio si mi kozju glavu. Iz mog je stajališta, hajmo to tako reći, izgledala egzotično.

- Kozja glava je delikatesa za Kikuyu ljude koji većinom žive u središnjoj Keniji na padinama Mount Kenije. Prvi put sam je susreo kad sam se preselio u Nairobi. Inače, u zapadnoj Keniji, gdje sam odrastao, rijetko je viđate. Moj narod, Luhyia, nije previše za kozje meso. Oni više preferiraju govedinu i piletinu za svoje proslave.

Živio si u Nairobiju, zašto i se vratio na selo?

- Izgubio sam posao u časopisu gdje sam radio kao urednik i bio sam prisiljen vratiti se u svoj rodni kraj, jer je najam u Nairobiju jako skup. Odlučio sam se preseliti u unutrašnjost kako bih se bavio malim poljoprivrednim radovima i kako bih mogao nastaviti s pisanjem. 

Što tvoji susjedi kažu kada saznaju da si pisac?

- Iskreno, radije ne želim da znaju da sam pisac. To donosi svoje vlastite terete. Na primjer, kada je moj prvi roman „The Stone Hills of Maragoli“ osvojio nagradu Jomo Kenyatta, to mi je jako zakompliciralo život. Svi koje sam sretao mislili su da imam milijun šilinga u banci. Moji prijatelji su očekivali da platim sva pića u pubu. Nisu znali da je to samo veliko ime bez novca. Iz tog razloga preferiram da to ostavim u tajnosti. Također, puno bolje možete promatrati ljude kada ne znaju tko ste.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.