PRVI INTERVJU DOBITNICE NAGRADE PROZAK

„Ako ne mogu ništa promijeniti, mogu to sve barem opisati“

ritn by: Ante Radić | 09.07.2024.
PRVI INTERVJU DOBITNICE NAGRADE PROZAK: „Ako ne mogu ništa promijeniti, mogu to sve barem opisati“
"Sve moje kratke priče se dešavaju u mom rodnom gradu Cazinu koji je definitivno underrepresented u svjetskoj književnosti i ja sam se osjećala izabranom da to promijenim. Ali mene najviše zanimaju likovi, gdje god se oni nalazili. Pisala sam o svom gradu jer jako volim jezik i dijaloge, a taj dijalekt i, nažalost, ti ljudi su mi najbliži. Svaka od tih priča je došla iz neke situacije ili priče koju sam čula, i sve su napisane iz čiste ljutnje na kojekakve društvene anomalije koje sam metabolizirala humorom ... Tako da, ako ne mogu ništa promijeniti, mogu to sve barem opisati", kaže u razgovoru za Lupigu Sara Huskić koja je jednoglasnom odlukom osvojila nagradu Prozak za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina starosti. Sara Huskić rođena je u Cazinu, studij završila u Rijeci, a trenutno živi i radi kao znanstvenica na Medicinskom fakultetu u Beču. Ovo je njen prvi intervju u životu.

Sara Huskić jednoglasnom je odlukom dobila nagradu Prozak za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina starosti. Nagrada je dodijeljene u sklopu jubilarnog 10. festivala Prvi prozak na vrh jezika koji se koncem lipnja održao u Zagrebu.

Žiri koji čine Kruno Lokotar, Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar tom je prilikom u obrazloženju, između ostaloga, naveo sljedeće: „Rukopis zbirke, ili bolje arhipelaga priča jer su sve povezane prostorom Cazinske krajine gdje se događaju i nekim likovima, Sare Huskić 'Student se vraća kući' sastoji se, za sada, od dvanaest priča. Zbirka koja bi mogla možda biti i labavi roman u cjelini daje iznimno duhovit, satiričan i (toplo)ironičan prikaz mikroregije, društva i likova. Prevedeno u pop-kulturno, kao da je Dubravko Mataković otišao u Cazinsku krajinu, pa se tamo sudario s Jiřijem Menzelom i gen-Z i naslagama kulture u koju valja ubrojiti i nasljeđe Top liste nadrealista i Southparka i aktualnu retradicionalizaciju. Istodobno, Sarine priče otvaraju goruće pitanje granice jezika i kulture, jer njezine priče pripadaju barem dvjema kulturama, bosanskoj i hrvatskoj, što vidimo kao stanje koje treba konstatirati i konačno prihvatiti“.

Sara Huskić rođena je 1998. godine u Cazinu gdje je i odrasla. Studij završava u Rijeci, gdje pohađa filmsku školu i radionice kreativnog pisanja. Kratke priče i poezija su joj objavljivane u nekoliko zbirki, te na književnim web-stranicama, fanzinima i časopisima, a osvojila je i poneku nagradu. Trenutno živi i radi kao znanstvenica na Medicinskom fakultetu u Beču, a ovo je njen prvi intervju u životu. Uskoro ćemo na Lupigi objaviti i jednu njenu priču. 

Sara HuskićSara Huskić prima nagradu Prozak (FOTO: Marko Radoš)

Koji su bili vaši motivi da se prijavite na natječaj Prozak/na vrh jezika?

- Znam za ovaj natječaj već dosta godina, ali se nisam usudila ranije prijaviti, iako su neke priče koje sam sad poslala čak bile i napisane, jer sam mislila da ga ne smijem zabrljati, već poslati nešto ako stvarno bude dobro. Na kraju, prije selidbe iz Rijeke sam si rekla da mi je ovo zadnji pokušaj da nešto napravim s tim pričama i da ću odigrati kartu koju sam čuvala sve ove godine.

Gdje i kako ste učili pisati? Može li se pisati bez čitanja? Koji su vam formativni autori i koje suvremene čitate, ne mislimo isključivo na beletristiku?

- Pisati sam učila najviše iz čitanja, glazbe, filmova i TV serija – i još malo čitanja. A i od svojih književnih otaca na radionicama pisanja. Radionice su super, jer jako ubrzaju napredak, da neke stvari – kao mržnju prema prilozima, riječima "ljepota", "beskraj", "čarobno" i "super" – usvojite prije nego što vam nijedan tekst ne valja. Također, radionice su super za dobiti direktni feedback, kritiku, a i pohvale za boostanje ega, dobiti samopouzdanje ili jednostavno da vam neko kaže: "nije pisanje za tebe, bolje ti je da se posvetiš novinarstvu". Osobno ne bih mogla pisati bez čitanja, ali i kad bih morala birati između pisanja i čitanja odabrala bih čitanje. Kad bih birala između puno stvari i čitanja, izabrala bih čitanje. Osim možda kuhanja, kuhanje je super, jedino što dosad nisam naišla na metodu kojom bih mogla i kuhati i čitati u isto vrijeme. Audioknjige ne mogu. Odgojili su me mama i knjige, i to najviše fantasy romani koji su u glavnoj ulozi imali neko dijete koje samo pobjeđuje svijet, jer sam to u svojim igrama bila ja. Recimo Lyra Belacqua iz „Polarnog svjetla“ Philipa Pullmana, ili Liesel iz „Kradljivice knjiga“. I Markus Zusak sa svojom prvom knjigom „The Underdogs“ u kojoj piše o početcima pisanja i neka su poglavlja proezija koju piše glavni lik. Tako sam i ja krenula. I Victor Hugo je dosta utjecao u početku iz nekog razloga, pa su mi prve priče bile mračne s puno siromaštva, gladi i prljave djece-heroja na ulicama. U zadnje vrijeme čitam uglavnom što bude na sniženjima u knjižarama, što otkrijem u svom najdražem antikvarijatu Ex Libris u Rijeci i nekad (ako moji šefovi ovo čitaju) nešto znanstvene literature. Od autora mogu izdvojiti: Margaret Atwood, pročitajte ako još niste „Gazelu i Kosca“ i „Godinu potopa“ da se prepadnete, Mircea Cartarescu na čiji sam „Solenoid“ ljubomorna jer veličanstveno piše, a možda je i do prijevoda: samo naprijed, Gorane! Ako Tea objavi svoje excel tablice i grafove, ja ću i to čitati i plakati. Enver Krivac bi vjerojatno i objavio excel tablice i grafove i usput uvjeravao sve da moraju slušati Radiohead i gledati Tima Burtona, volim Daniela Pennaca jer što god da se dešava u tim knjigama je jako zabavno, Jaumea Cabréa na kojega sam također ljubomorna, Milana Kunderu koji me uvjerio da je romantično varati ženu, Frank McCourt mi je super jer veselo piše o groznim stvarima, kako bih i ja htjela …

Vaš rukopis ima opseg koji zadovoljava objavu. Smatrate li ga dovršenim?

- Svaki tekst se može uređivati do besvijesti, a za moj rukopis ne bi bilo loše da se uredi. A i proširi.

Postoji li motiv koji vas je posebno potakao na pisanje baš takve proze?

- Naravno! Sve moje kratke priče se dešavaju u mom rodnom gradu Cazinu koji je definitivno underrepresented u svjetskoj književnosti i ja sam se osjećala izabranom da to promijenim. Ali mene najviše zanimaju likovi, gdje god se oni nalazili. Pisala sam o svom gradu jer jako volim jezik i dijaloge, a taj dijalekt i, nažalost, ti ljudi su mi najbliži. Svaka od tih priča je došla iz neke situacije ili priče koju sam čula, i sve su napisane iz čiste ljutnje na kojekakve društvene anomalije koje sam metabolizirala humorom ... Tako da, ako ne mogu ništa promijeniti, mogu to sve barem opisati.

Kada krećete pisati imate li već ciljnu radnju/završetak?

- Uglavnom ne, imam neku scenu, opis ili dijalog u glavi i to mi često stoji u bilješkama u mobitelu, i onda kad se osjećam hrabrom ili znatiželjnom, jer nikad ne znam što će se desiti u priči ili tko će počiniti cameo appearance, sjednem za laptop i dovršim je.

Koliko dorađujete rukopis i kada, odnosno kako znate da je završen?

- Kad god čitam svoj tekst, a čitam ih često da se divim sama sebi, ispravim i obrišem pola. Tako da vjerojatno nikad nije dovršena. Sad će mi urednici odlučivati o tome, jej!

Vidite li sebe u perspektivi kao autoricu koja će pisati cijeli život?

- Ja bih to jako htjela i nadam se da će me život nastaviti traumatizirati kao što je i dosad, tako da uvijek imam o čemu pisati. Ali mislim da mi je to zagarantirano. 

Kakvi su dojmovi nakon festivala Prvi prozak na vrh jezika?

- Vratila sam se u subotu doma i doživjela klasično skidanje s dopamina i bila tužna što i u subotu nije bio festival. Ali se radujem što ću se nastaviti družiti i raditi s ljudima koje sam tamo upoznala i što je ovo tek početak. Moramo sad svi, kako je David Lynch rekao, staviti sunčane naočale jer je pred nama svijetla budućnost! 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Marko Radoš

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

    09.07.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

  2. NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

    09.07.2024.

    Sofija Kordić

    NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

  3. NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

    24.06.2024.

    Srđan Puhalo

    NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije