"Iz našeg je istraživanja vidljivo da su članovi radikalne desnice na internetu itekako svjesni negativne percepcije koju građani imaju prema njihovim vrijednostima. Stoga razumiju da ne mogu pristupiti građanima s otvoreno radikalno desnim porukama, već da je iste potrebno zamaskirati i subverzivno predstaviti kao naizgled neutralne poruke, radi „boljeg prijema“ u javnosti. Kako bi takve poruke bile uspješno prenesene do običnih građana, korisnici su u promatranim raspravama pazili i na najmanje detalje prilikom pripreme sadržaja za diseminaciju", kažu u razgovoru za Lupigu Kosta Bovan i Matej Mikašinović-Komšo s Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Ovaj dvojac duboko je zaronio u internetska bespuća kako bi istražio na koji način se od trolanja dolazi do mainstreama. Pri tom su se fokusirali na one političke akcije koje su bottom-up, pokrenute od manje skupine građana na „rubovima interneta“.

"Žrtvovanje pojedinaca za zajedničku stvar, kao recimo patriotizam, to me zanima. Žrtvovanje naciji, i to. Trgovanje žrtvama, pa i sa oltara, i to me zanima. A budući da me bole a i intelektualno vrijeđaju takve blasfemije, volim da ostanu negdje i zabilježene. Kod ženskih studija i teologije bilo je presudno povezati utjecaj religioznog nasljeđa i njegova tumačenja na konkretne živote žena. Što znači za ženu žrtvu obiteljskog nasilja kada joj netko govori da trpi i nosi svoj križ", govori u intervjuu za Lupigu Roberta Nikšić, dobitnica Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Trenutno radi u izbjegličkom centru u Bihaću, a za tekstove o životima migranata dva puta je nominirana za European Press Prize. U migrantskim kampovima na rubu rubova, kaže, osjetila se kao da je među svojima. "Prvo pišem za sebe, da progledam, onda da druge upamtim", objašnjava.

Kada je u Splitu 2011. godine organizirana prva „Povorka ponosa“ sudionice i sudionike „Pridea“, kojih se okupilo dvjestotinjak, na rivi su dočekale tisuće ljudi. Letjelo je kamenje, boce, kovanice, pljuvačka … Pred takvom masovnom provalom mržnje policija je bila nemoćna pa je evakuirala sudionike. Trinaest godina kasnije, ovog ljeta u Splitu je održana „Povorka ponosa“. Veselo, s puno ljudi i bez ikakvih većih incidenata. No, to ne znači da je biti „gej“ u Splitu danas puno lakše, a o tome razgovaramo s našim sugovornikom. Nećemo vam dati njegovo ime i prezime. Vremena jesu bolja, ali repovi se vuku, sjene klize. Nikad se ne zna, bolje da podaci ostanu u redakciji, na sigurnom. Što je, dakle, pederima njihova borba dala? Smije li ih se uopće tako nazivati, tko su gejevi koji se protive „Prajdu“, a što Željka Markić ne razumije o rodnom identitetu, samo su neke od tema razgovora sa sredovječnim muškarcem koji u Splitu živi s momkom.

„Dugo sam čuvao te fotografije, ali mi je nedavno to palo na um, pa sam ih skenirao, radio prošlu zimu na tome i imao sam želju da to pokažem u Sarajevu. Ima dosta ljudi koji su i danas tu, bilo je zanimljivo da se to predstavi danas. To je jedan važan događaj, bio je to jedan od zadnjih pokušaja, danas možda naivnih i utopističkih, da se ljudi okupe i da svojim prisustvom izraze nezadovoljstvo tadašnjom situacijom. Na izložbu su došli i ljudi koji su bili na tim fotografijama, tako da je cijela izložba imala neki mnogo dublji efekat, sa emocijama, suzama. Ljudi su sa nostalgijom gledali na te fotografije znajući šta smo izgubili i šta je poslije toga bilo“, govori u intervjuu za Lupigu legendarni sarajevski fotograf Milomir Kovačević Strašni koji je po prvi puta javnosti izložio svoje fotografije s Yutelovog koncerta za mir održanog 1991. godine u Sarajevu poslije kojega više ništa neće biti isto.