"Žrtvovanje pojedinaca za zajedničku stvar, kao recimo patriotizam, to me zanima. Žrtvovanje naciji, i to. Trgovanje žrtvama, pa i sa oltara, i to me zanima. A budući da me bole a i intelektualno vrijeđaju takve blasfemije, volim da ostanu negdje i zabilježene. Kod ženskih studija i teologije bilo je presudno povezati utjecaj religioznog nasljeđa i njegova tumačenja na konkretne živote žena. Što znači za ženu žrtvu obiteljskog nasilja kada joj netko govori da trpi i nosi svoj križ", govori u intervjuu za Lupigu Roberta Nikšić, dobitnica Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Trenutno radi u izbjegličkom centru u Bihaću, a za tekstove o životima migranata dva puta je nominirana za European Press Prize. U migrantskim kampovima na rubu rubova, kaže, osjetila se kao da je među svojima. "Prvo pišem za sebe, da progledam, onda da druge upamtim", objašnjava.

Kada je u Splitu 2011. godine organizirana prva „Povorka ponosa“ sudionice i sudionike „Pridea“, kojih se okupilo dvjestotinjak, na rivi su dočekale tisuće ljudi. Letjelo je kamenje, boce, kovanice, pljuvačka … Pred takvom masovnom provalom mržnje policija je bila nemoćna pa je evakuirala sudionike. Trinaest godina kasnije, ovog ljeta u Splitu je održana „Povorka ponosa“. Veselo, s puno ljudi i bez ikakvih većih incidenata. No, to ne znači da je biti „gej“ u Splitu danas puno lakše, a o tome razgovaramo s našim sugovornikom. Nećemo vam dati njegovo ime i prezime. Vremena jesu bolja, ali repovi se vuku, sjene klize. Nikad se ne zna, bolje da podaci ostanu u redakciji, na sigurnom. Što je, dakle, pederima njihova borba dala? Smije li ih se uopće tako nazivati, tko su gejevi koji se protive „Prajdu“, a što Željka Markić ne razumije o rodnom identitetu, samo su neke od tema razgovora sa sredovječnim muškarcem koji u Splitu živi s momkom.

„Dugo sam čuvao te fotografije, ali mi je nedavno to palo na um, pa sam ih skenirao, radio prošlu zimu na tome i imao sam želju da to pokažem u Sarajevu. Ima dosta ljudi koji su i danas tu, bilo je zanimljivo da se to predstavi danas. To je jedan važan događaj, bio je to jedan od zadnjih pokušaja, danas možda naivnih i utopističkih, da se ljudi okupe i da svojim prisustvom izraze nezadovoljstvo tadašnjom situacijom. Na izložbu su došli i ljudi koji su bili na tim fotografijama, tako da je cijela izložba imala neki mnogo dublji efekat, sa emocijama, suzama. Ljudi su sa nostalgijom gledali na te fotografije znajući šta smo izgubili i šta je poslije toga bilo“, govori u intervjuu za Lupigu legendarni sarajevski fotograf Milomir Kovačević Strašni koji je po prvi puta javnosti izložio svoje fotografije s Yutelovog koncerta za mir održanog 1991. godine u Sarajevu poslije kojega više ništa neće biti isto.

"Teško je nešto predviđati, svijet je poludio do te mjere da ne možeš ni za jednu stvar tvrditi da će sutra biti ista. Sigurno neće. I ja sam godište sa mozgom iz osamdesetih, a sada četrdeset godina kasnije, jednostavno, suočavam se sa stvarima za koje bih se, onda, mogao okladiti u svoju ruku da nikada ne mogu dogoditi. A dogodile su se. Znači, da nacija koja je bila u Drugom svjetskom ratu žrtva genocida sada sama izvodi genocid. To je nezamislivo", kaže u velikom razgovoru za Lupigu Zoran Predin, legendarni kantautor, tvorac brojnih hitova, poznat po tome da samo u rijetkim prilikama skida osmijeh sa svoga lica. "Skuhali su ratove, a rat je najveći biznis. I sada veselo trguju, zarađuju. Umjesto da se štampaju knjige, snimaju filmovi, prave kazališne predstave, izložbe, te se pare troše na tenkove, dronove i slične stvari", primjećuje Predin bez dlake na jeziku.

"Samo neka 'jača' imena idu i do 1.000 primjeraka. Prosjek je 500. To je, nažalost, stvarnost, s obzirom na to da smo malo tržište i da stripovi više nisu popularni kao nekad. To je nekakav začarani krug: stripovi se ne prodaju jer su skupi, skupi su jer su naklade male, naklade su male jer se ne prodaju. Kad smo bili klinci, umjesto dvije krafne za užinu na velikom odmoru kupio si strip. Taj dan si bio gladan, nema veze! Danas stripovi, bar oni koje Fibra radi, ipak koštaju neki novac koji klincima uglavnom nije dostupan, ali zato mi je bitno da su oni dostupni kroz knjižnice. Ne moraš kupiti, odi u knjižnicu, posudi, pročitaj", kaže u razgovoru za Lupigu Marko Šunjić, čovjek je koji stoji iza Fibre, bez dvojbe jedne od najboljih izdavačkih kuća u regiji, koja se specijalizirala za kvalitetne, “umjetničke” stripove.

"Dogodilo se to da sam posle objavljivanja otvorenog pisma koje propituje ekonomsku korist od Rio Tinta i kopanja litijuma generalno, dobio više poruka i pretnje smrću preko aplikacije Telegram. Neke su prikazivale da se osoba koja mi to šalje nalazi 500 metara od mene i to uz eksplicitno pominjanje tog članka. Dakle, nešto čudno se dešava u Srbiji i sve to dolazi usled talasa hapšenja i upadanja bezbednosnih službi u domove ljudi, čak i kod onih koji nisu direktno povezani sa protestima", kaže u intervjuu za Lupigu Aleksandar Matković. Ovaj znanstveni suradnik Instituta ekonomskih znanosti u Beogradu je želio ukazati da je ekonomska korist od kopanja litija mala i vrlo štetna na više razina, te upozoriti građane na problem koji nastaje s tom rabotom, a umjesto toga dobio prijetnje smrću.