Na mjestu današnjeg Pogona od 1965. godine stajao je Institut za proizvodnu tehniku, ambiciozni znanstveno-istraživački centar kojeg je osnovalo jedno od najvećih zagrebačkih poduzeća. Omladinska tvornica Jedinstvo na tom je mjestu istraživala koncepte tvorničkih pogona i strojeva zbog čega je nazvana „tvornica za izradu tvornica”. Posljednje što je iz tog industrijskog laboratorija izišlo danas pak poznajemo kao dom nezavisne kulture Pogon. A baš kao što je nekada Omladinska tvornica Jedinstvo izvozila industrijsku opremu u svijet, tako je i Pogon danas uspješni izvoznik. Više se ne planiraju proizvodne linije za preradu rajčica na sovjetskom i talijanskom tržištu. Vremena su se promijenila i nakon duge borbe s vjetrenjačama Pogon je 2009. godine uselio u prostor bivše Omladinske tvornice Jedinstvo jer je u labirintima generalnog urbanističkog plana taj dio prostora uz Savski nasip posve neiskoristiv za famozne investitore.

"odlučile smo da ništa ne objašnjavamo, da se ne povinujemo ni na koji način muškom pogledu, da gradimo njihove svjetove onako kako bi ih one gradile da ih niko ne gleda, i da na to dodamo pogled glumica i izvođačica u publiku koji je ključna stvar za čitanje predstava. I to nam je neobično kao publici, jer smo toliko navikli na žene pisane, predstavljene, čitane, objašnjavane iz ugla muškaraca, iako ih se srećom danas sve više drugačije interpretira. U 'Svijetu' na sceni žene imaju uznemirujuću moć, samim tim što uzimaju narativ u potpunosti u svoje ruke i što nemaju potrebu nikome da se svide. I toga se društvo plaši, da će nakon hiljada godina tlačenja doći do ženske osvete", govori redateljica Selma Spahić za Lupigu o predstavi „Kraj svijeta u tri čina“ koja uskoro dolazi na daske zagrebačkog ZeKaeM-a

Zagrebačka promocija dokumentarnog filma „Grandpa Guru” iz Seattlea nam je dovela glavnog protagonistu, Srđana Jevđevića. Starijim ljubiteljima estrade, poznatog kao Đina Bananu, nekima kao frontman Kultur Shocka, a njegovoj supruzi kao Gino. Iz uvoda vam je već posve jasno kako je riječ o kompleksnoj osobi s više identiteta, pa ako ćemo pravo, i života. „Mama je zapravo prava zvijezda filma. Kako dođe mama na ekran, tako me Edo (Maajka, op.a.) za ruku uhvati ... a ja se raspadam. Sve to skupa, kao da se dešava nekom drugome, kao da nisam ja”, prepričava nam Đino kako je doživio zagrebačku premijeru. Gromada od čijega glasa pucaju pojačala, ali kada se dotakne majke, glasnice popuštaju, grlo se steže ... Ipak, profesionalno se sabere, krize ostavlja za sebe i svom snagom, kao da mu je zadnji put, nastavlja: "Jebeno je kad te tako na ekranu ogole pred svima ... A, znaš, to se svakome može desiti"

"Mislim da je Satanova poezija jedan od vrhunaca hrvatskog književnog jezika, odmah nakon Matoša i S.S. Kranjčevića. Taj duh, taj jezik je sakralan i briljantan u svojoj jasnoći, čak kad se zafrkava", reći će u razgovoru za Lupigu Vinko Barić, strip-autor, performer i publicist, kojeg smo uhvatili u ljubljanskom Kinu Šiška. Tamo je Barić promovirao nedavno svoju “Diskografiju ex-Yu punka i novog vala” i prodao i zadnji primjerak koji je postojao. "Bilo je dobrih komentara, smijali smo se puno, praćeno je s pažnjom od mlađe generacije usprkos, mislim, djelomičnoj jezičnoj barijeri. Meni je osobno to najveća satisfakcija. Bilo je par momaka punkera od 20 godina i cura", podijelit će s nama svoje dojmove s promocije. Zapisat ćemo i ovo: "I onda se pojavio Osmi putnik i sve usra".

"Da je Jugoslavija bila racionalna zemlja, onda se, naravno, ne bi raspala. Stoga je teško objasniti zašto je Laibach ponekad bio zabranjivan, ali vjerojatno se to dogodilo upravo zato što se režim prepoznao u nama - a nije mu se svidjelo ono što je vidio, zapravo bio je užasnut tom spoznajom", kažu članovi kultnog Laibacha u intervjuu za Lupigu. Bend je na sceni još od 1. lipnja 1980. godine, kada su se okupili u slovenskom gradiću Trbovlje. Od njihovih početaka, pa do danas, okruženi su kontroverzama i uvijek su izazivali oštre reakcije političkih vlasti. "Čovječanstvo cijelo vrijeme hoda po rubu pameti, što svakako ne ulijeva veliki optimizam. Bilo bi nam milije ostati bez ovako nadahnute inspiracije, samo da se situacija u svijetu stabilizira i prikloni miru i razumu", reći će u razgovoru za naš portal.

„Radi se o tri desetljeća ulaganja i ti su objekti i danas svuda oko nas, a na nekima i dalje stoji natpis o tome da su izgrađeni samodoprinosom građana. I ne samo to, samodoprinosom su građeni i tvornički pogoni za zapošljavanje lokalnih radnika, a građani su i mimo svih službenih mogućnosti samoinicijativno donirali novac kako bi se neki dio plana brže ostvario. Uspjesi su povezivali mjesnu zajednicu te sudionike i susjede činili ponosnima“, kaže povjesničar Igor Duda. Nakon što je gostovao u Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, Skoplju i Zagrebu, Duda je konačno došao i na Lupigu. S redovitim profesorom Filozofskog fakulteta u Puli razgovaramo povodom njegove knjige „Socijalizam na kućnom pragu: Mjesna zajednica i svakodnevica društvenog samoupravljanja u Jugoslaviji”.