Prva zbirka pjesama diplomiranog filozofa i angliste Hrvoja Ryznara „Kolaterale“ izravna je posljedica nagrade Na vrh jezika koju je Hrvoje Ryznar dobio za svoj rukopis, tada nazvan „Što ne smije na kišu“. 

PREDSTAVLJAMO: Poezija Hrvoja Ryznara

S Hrvojem Ryznarom razgovaramo uoči predstavljanja „Kolaterala“ koje će se odigrati na festivalu Prvi prozak na vrh jezika prvi dan, u srijedu, 25. lipnja, u parku ispred zagrebačke Bookse oko 20:45 sati. Festival počinje upravo u srijedu, a završava u petak, 27. lipnja, u organizaciji Kultipraktika, udruge za kreakciju. Detaljan program i sve goste možete pronaći na ovom linku.

"Koliko mi je stalo do toga da u miru živimo bez junaka, toliko mi je važno i da se prisjećamo koliko je mnoge od njih stajala njihova borba" - Hrvoje Ryznar (FOTO: Marko Radoš)

Zbirku pjesama „Kolaterale“ otvara pjesma indikativnog naslova – „Domaćin“. Ona se da iščitati kao poziv čitatelju da se smjesti među koricama knjige kao i sam pjesnik dok je pisao – s istim strahovima, čežnjama, željom za otporom. Je li to taj idealni čitatelj kojem se ostavlja poezija na brigu? Netko sličan nama ili netko puno zeznutiji od nas?

- Jeste li ikada strepili od dolaska gostiju koliko ste i čeznuli za njima? Barem u krugu u kojem sam ja odrastao, tvoja kuća nikada nije samo tvoja. Ova je pjesma nastala kao mala šala, ali kako to obično biva, šale govore više nego što bismo htjeli. Možda je slično s poezijom. Dok je pišemo, tjera nas da se prostremo pred gostom, tko god bio. Njegov posao je da nam isprazni frižider. A kao dobri domaćini, ne pitamo ni tko će sljedeći ugošćivati. Lako je moguće da je u svemu tome jedino kuća na dobitku. 

Pjesme u zbirci podijeljenoj u četiri ciklusa s proverbijalnim uputama „Što je smiješno“, „Što ne smije na kišu“, „Što je na kocki“ i „Što pada sa srca“ jezgrovite su a sadržajne: obiluju motivima gubitka, obitelji, sjećanja, odnosa sin-majka, otac-sin … Tematski se iskušava po uputama o poznavanju sebe koje daje velika poljska pjesnikinja Wisława Szymborska. Koliko je iskušavanje granica jezika unutar tematskih okvira guralo ovaj test u njegov konačan oblik? 

- Upute, pogotovo ako su od prethodnika i ako se citiraju, znaju biti ozbiljan zadatak. Stihovi Wisławe Szymborske o tome koliko znamo o sebi predočuju nam užas istodobne određenosti okolnostima i odgovornošću, zbog čega u njima prepoznajemo ljudski život. Mislim da je zadatak koji spominjete vjerojatno pretežak za mene izvan pjesme. Ali u pisanju mi je pomogao da otkrijem različite načine na koje mogu razočarati sebe i druge, a ipak ne dići ruke. Jezik nam daje priliku za tu igru, iako nisam siguran da razumijem pravila.

Naslov zbirke „Kolaterale“ dolazi od istoimene pjesme, upozorenja da „oprezan čovjek uvijek računa i s kolateralom“. Pjesma je, na neki način, obračun sa (simboličkom) majkom, ali i generacijskim naslijeđem koje nije nužno dobro. „Kolaterale“ su u jeziku i kulturološki ono što je nastradalo dok smo imali dobre namjere. Je li poezija u ovom tematskom okviru i kontekstu jedna od onih „dobrih“ kolaterala? Težak život, dobra poezija.

- Vjerujem da ćete se složiti da stvari nisu tako pravocrtne. Ali neću lagati, jesam navikao misliti o poeziji koju vrijedi pisati i o životu koji vrijedi živjeti u kontekstu cijene i duga. Usput, pitam se koristi li to poeziji i životu. Inače, jedno od značenja „kolaterala”, te neobične riječi u našem jeziku, upravo se i odnosi na hipoteku. Zanima me trebamo li zaloge i duhove da bismo živjeli u svojoj kući. S druge strane, neki možda ponajprije znaju za kolaterale kao neku vrstu divljeg krvotoka, koji izbija naizgled samoniklo i periferno da bi, kad se suze glavni krvni putovi, napajao ključne organe. Primjerice srce. "It's the side effects that save us", kako pjeva Matt Berninger.

Naslovnica "Kolaterala" (ILUSTRACIJA: Na vrh jezika)

U pjesmi „Škorpion“ razlažete složen i bolan odnos među članovima obitelji, osobito između braće, ali i između oca i sina. Kroz jednu naizgled anegdotalnu scenu otkrivate kako se rane, zamjeranja i dugovi prenose kroz godine i generacije, a simbolika škorpiona djeluje kao jasno upozorenje: riječ je o životinji koja svojim otrovom može povrijediti i najbliže. Škorpion je, ovdje, čini mi se, upozorenje i podsjetnik na oprez u odnosima, ali i na mogućnost iscjeljenja kroz suočavanje sa skrivenim otrovima prošlosti? 

- Iako ga dosta primjenjujem, ne vjerujem mnogo u oprez, a ni iscjeljenje. Čini mi se da se prošlost obično slabo skriva. Nadam se da je škorpion u spomenutoj pjesmi poslužio kao prijenosnik otrova u travi, koja nam ionako svima „vrišti” u uši, kako piše H. M. Enzensberger. U tom smislu, možda bismo prije trebali računati na povrede, sve dok pogled ne držimo stalno uperen u tlo ili se osvrćemo za sobom, što malo tko može izdržati. Vjerojatno ćemo kao i obično prije liječiti nego spriječiti, ali kao sin liječnice, vidim nešto lijepo i u tome.

Zbirci nije stran ni direktan pogled u hladnu birokraciju smrti i rutinu krvničkog posla s moralnom veličinom žrtve, konkretno mislim na sudbinu Sophie Scholl, antinacističke heroine Drugog svjetskog rata u pjesmi „Oklada“. Zanimljivo je kako kroz povijesnu faktografiju i osobnu refleksiju otvarate pitanje odgovornosti i hrabrosti pojedinca nasuprot sustavu. Može li angažirana poezija, pogotovo ako je ovako jasna, potaknuti neku malu, osobnu, čitateljsku pobunu?

- Koliko mi je stalo do toga da u miru živimo bez junaka, toliko mi je važno i da se prisjećamo koliko je mnoge od njih stajala njihova borba. Mislim da i dalje živim u tragikomičnoj iluziji da su pisanje i čitanje vježbanje života i da ćemo, kad dođe trenutak za hrabrost izvan knjiga, zbog toga biti spremniji. Već je i podsmijeh na račun moći mala pobuna, a nije loše ruglu izvrgnuti ni vlastiti moralizam. Važnim mi se čini da dokumentiramo – ne samo prošlost, nego i sadašnjost; ne samo povijesne tokove, nego i smrtno smiješne tragove koje ostavljaju na pojedinačnim životima.

U „Kolateralama“ često tematizirate gubitke, nasljeđe i neželjene posljedice – kolaterale – koje život neizbježno donosi. U stihu „Kraj života nije silazan trend“ osjećamo ironiju, ali i otpor prema suvremenoj potrebi da sve mjerimo, pratimo i vrednujemo kroz trendove i statistike. Nema previše filozofije ovdje oko upozoravanja na prolaznost, uputa je jasna i precizna. Kao i uputa lirskog subjekta u jednoj drugoj pjesmi koja kaže: "da nema poezije, svijet bi pripao svakome". Kome pripada kad znamo kad je ima i da je život kratak, a smrt trend u neopadanju?

- Stara je egzistencijalistička teza da je život nemoguće držati u šaci. Kao što smo vidjeli bezbroj puta, a danas ponovno gledamo u Palestini, u njegovoj je prirodi da izrasta i ondje gdje mu je to zabranjeno. Ta njegova neuhvatljivost možda je jedna od primalja poezije, ali vjerujem, obrnuto, i da poezija porađa neukrotivost života. To ima veze s time koliko nalikuju korovu, ili „kolateralama”, koji uvijek traže mjesta za još života. Takvi će, manje ili više krotki, „baštiniti zemlju”. S druge strane, svijet bez poezije zamišljam kao svijet nepovezanih monada – jedno tužno, izvjesno i statično mjesto, koje je lakše statistički obraditi.

Uz Hrvoja Ryznara "Kolaterale" će u parku ispred Bookse predstavljati Kruno Lokotar i Martina Vidaić (ILUSTRACIJA: Prvi prozak)

Pjesma „Muškarac ubio ženu kod ruševine bolnice u zagrebačkom Blatu" suočava nas s temom nasilja, ali i s odgovornošću jezika i pjesnika pred brutalnošću stvarnosti. Odbijate senzacionalizam i birate govoriti o težini nade i potrebi za blizinom, umjesto da ponavljate slike nasilja. Kako odlučujete o granici između prikazivanja stvarnosti i zaštite čitatelja od dodatne boli? Može li poezija biti prostor otpora banalizaciji zla i očuvanja ljudskosti?

- Glede granice: dobro pitanje. Mislim da je trenutak u kojem naslutim banalnost zla trenutak u kojem povlačim tu granicu. Pri pisanju, to osjećam kao zakazivanje pjesme, što mi je pouzdan znak da je pjesma dotaknula neljudsko. Inače radije razmišljam o nadi i strahu nego o dobru i zlu. Iza mnoga zla stoji strah, i vjerujem da je korisno razumjeti ga. Ali točku na kojoj zlo gubi lice osjećam kao točku na kojoj je bolje pogled skrenuti s njega na neka lica koja još možemo pročitati, bilo kao očajna, bilo kao hrabra. U tom smislu: da, još uvijek vjerujem da poezija može biti jedan od rezervoara naših proturječnosti.

Pjesma „Mjesto za život“, u kojoj tematizirate gubitak oca, svojevrsna je meditacija o domu, pripadanju i trajnosti ljubavi. Očevo tijelo postaje utočište, a sjećanje na njega mjesto na kojem se može živjeti i nakon smrti. I u većini ostalih pjesama, kroz svakodnevne slike i unutarnji monolog, istražujete što je u životu doista vrijedno i kako se pripremiti za neizbježne oluje, ne samo meteorološke nego i egzistencijalne. Koji su to motivi koji i protiv vaše volje postaju mjesto pjesničke realizacije? Kiša je, u zbirci, jedan od najsnažnijih – i prijetnja i pročišćenje.

- U pravu ste, taj mi se motiv pokazao plodnim, kao i mnogim drugim autorima. Radni naslov knjige bio je „Što ne smije na kišu“. Moja je kći još uvijek začuđena što se više tako ne zove. Kiša je, kao što ste rekli, jedna od svakodnevnijih pojava, istodobno spasonosna i smrtonosna, blaga i silovita, pa prirodno pristaje poeziji. Meni je postala važna tek kada sam bio prisiljen misliti o tome koliko je zaštite potrebno ljudima i njihovim tijelima. Osim toga, ako ništa drugo, kišu cijenimo zbog njezina ritma. Nije slučajno da često čini kulisu razgovora i monologa, pa i onih poetskih. Kad pokušavam pročitati rukopis tuđim očima, u njih mi upada još nekoliko klasičnih motiva poput vatre i plamena, rijeke, kamena i ptica. Ali dragi su mi i prozaičniji motivi poput kuverti, kocki i šaka, što vjerojatno govori nešto o mojem interesu za pojam duga. Međutim, prepuštam knjizi da govori svoje, a drugima da u njoj nađu provodne niti, ako ih ima.

Kroz cijelu zbirku prisutna je svijest o odgovornosti jezika, o tome da "pisaljka ostaje bodež poput svakog drugog ako se njome ne barata pažljivo". Kako doživljavate moć i granice poezije u suočavanju s nasiljem, gubitkom i poviješću?

- Kao što je primijetila Aneta Vladimirov u jednom nedavnom razgovoru, prosvjed poezije protiv uništenja postao je gotovo činom vjere, iracionalnim upravo onoliko koliko mu to nalaže povijesni trenutak. U tome se možda iscrpljuje cijela moć i nemoć pjesme. Da prazno nebo u pjesmi ne bude, riječima Mahmuda Derviša koje citiram u knjizi, ni misterij ni jasnoća: „[…] i to je sve što je posrijedi – čempres se slomio”.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Marko Radoš

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.