Alen Brlek je za svoju treću zbirku poezije “Sang” i treći dio poetske trilogije, dobio nagradu Kvirin što ga je vratilo na festival Prvi prozak na vrh jezika koji se ovih dana održava u Zagrebu. Predstavljanje Brlekove zbirke “Sang” će se dogoditi u petak, 10. srpnja, od 20 sati u parku pred zagrebačkom Booksom, u Martićevoj ulici. Tim povodom razgovaramo s Alenom Brlekom.

A 10. srpnja u parku pred Booksom Alen Brlek (ILUSTRACIJA: PPVJ)

“Sang” je tvoja treća zbirka pjesama koja se odlikuje, rekla bih, dosad najkondenziranijim jezikom i meditativnošću. Naprosto, ona prodire u jezik, ali i emociju snažno, gotovo šamanski dok priziva, doziva. Pjesme su kratke, a sama zbirka sadrži tridesetak pjesama što joj nimalo ne umanjuje vrijednost. Dapače, rekla bih da je u ovom slučaju manje zaista više. Kakav je bio proces pisanja te tvoje zadnje knjige? Je li se on razlikovao od pisanja “Pratišine” i “Metakmorfoza”?

- Trideset i tri pjesme, ili samo jednu. To je bio jedan od procesa, napisati nešto nalik životu, oduvijek jest. Dan po dan, a koliko god ih se nakupi, račun je uvijek isti – jedan život. Ideja je bila napisati knjigu koja će funkcionirati na više razina, a kada sam jasno vidio kako to izvesti, sjeo sam i pisao, a to se potpuno razlikovalo od pisanja prijašnjih zbirki. Već samim time što su nastajale na različitim mjestima, i geografski i idejno. Jedan od procesa u zbirci, ili jedna od razina, razgovor je s drugim autorima. To se recimo reflektiralo na opseg, pored same potrebe da reduciram jezik i idem prema pratišini, razgovaram s Goranom Stamenićem i njegovom zbirkom “Sveti magnet”, i Danilom Lučićem, šrapnelima koje je poslao u jezik. Toga nema u ranijim zbirkama jer su pokušale obuhvatiti koliko-toliko obuhvatljivo. “Sang” je duh.

Spomenuo si da je zapravo riječ o trilogiji, tvoje tri knjige mapiraju tako tijelo, um i duh. Kako si se odlučio na takav pristup? Što dolazi u tvom pisanju sad nakon mapiranja jedne ljudske osobnosti?

- Mislim da nije bilo previše odlučivanja u pravom smislu te riječi. Jednostavno me oduvijek zanima što je čovjek, kada govori odakle govori, kada reagira odakle reagira … A to su, kada gledam odakle gledam, tri alata kojima se služimo; rijetko svima doduše. Teško je mapirati nešto poput uma jer mapira sam sebe, ali donekle je lakše kada gledaš um kolektiva, jednako tako i duha. Tijelo je sasvim privatno postojanje, na koje kolektiv nema pravo. Nakon mapiranja dolazi putovanje, pretpostavljam, tim mapama, iznova učenje jezika, reduciranja i pjevanja.

“Sang” je zapravo, osim jedna molitva, i pohvala ljubavi i srcu. Minimalizam i jedna lijepa škrtost u riječima daruju tako pjesmama emotivnu dubinu, osjećaj zahvalnosti ... Koji je bio impuls takvog pisanja? On se nastavlja na tvoju prethodnu zbirku, “Pratišinu”, ali ipak radi i svojevsrno “zgušnjavanje”, koncentrira se na jednu razvojnu liniju ...

- Impuls je uvijek isti – misli, govori i piši o svemu kao da misliš, govoriš i pišeš nekome koga voliš. Nježnost, koja postaje sve gušća, poput pudinga na laganoj vatri. Koliko god se to čini naivno ponekad, vjerujem da isključivo shvaćanje i ljubav mogu popraviti stvari.

Naslovnica nagrađenog "Sanga" (IZVOR: HDP)

Tvoj lirski subjekt posvećen je vrtlar, onaj koji njeguje. Ipak, on je i revolucionar, on podmeće nogu državi, Googleu. Kako gledaš na poeziju u kontekstu tog našeg svijeta, podmeće li ona zaista nogu? Može li to, treba li?

- Podmetanje noge državi je također ljubav, prema domu čovječanstva. Može i treba, jer svijetom vladaju hijerarhije, profiti nastali na nečijem trpljenju, a tome treba podmetati nogu na svakom koraku jer u posljednje vrijeme ulicom se događa Hod za mrak. Naravno, ne mora svatko tko piše pisati s tom idejom, ali čini mi se da književnost treba ako nikome drugome, biti podmetanje noge samome sebi, u nastojanju oslobađanja od svega što sistemi ugrade u nas.

Za tebe je i poezija vid duhovnosti ...

- Jest, prostor koji mi omogućava mir i sigurnost, a jezik je poput tehnike disanja, meditacije. Netko odlazi u crkvu, netko na planinu, netko ne odlazi, ja pišem. Odlazim sebi i svijetu kroz književnost, a to je oduvijek bila velika utjeha. Danas najveća.

Zbirku otvaraš neobičnim citatom, iz serije „True Detective“. Kako se citat detektiva Cohlea našao tamo? 

- Rust mi je jedan od dražih likova, a njegov se citat tu našao iz više razloga. Ponekad primijetim da mi se san upleo u neko sjećanje, ili budan umislim da se sjećam vremena prije i poslije onoga što sam sanjao. S druge strane, Rust je lik, pored svog nihilizma i pesimizma, čovjek koji duboko brine o svijetu, i kojem se, kako ga upoznajemo, ne bi trebala dogoditi katarza, ali se događa, i to je lijepo. Rust je nada koja ne hrđa, i mig Daliboru Tomasoviću, pjesniku.

"Kako uopće bez srama pogledati dijete i reći mu da ga čekaju velike i lijepe stvari, ne znam …" - Alen Brlek (FOTO: Siniša Sunara)

Tko voli čovjeka, vidjet će biljku. Poezija je i naš dodir s prirodom, zemljom, motikom. Što je za tebe taj motiv okopavanja koji koristiš? Da te parafraziram, i jezikom se okopava. Sam čin okopavanja, kao mjesto strpljenja na kojem pažljivo rahlimo zemlju, čini mi se onaj početak odnosa čovjeka i svijeta. Ali ja sam sa sela pa možda drugačije gledam te stvari ...

- Okopavanje mi se učinilo najzahvalnijim motivom za sve ovo što govorim, a strpljenje je tu ključno. Zemlja nam je ustajala i moramo joj dati kisika, jednostavno. Pritom zemlja može biti metafora za bilo što na svijetu trenutno, jezik pogotovo, jer je primarni alat kojim se mrzi i ugnjetava, oduzima sloboda i dostojanstvo. A jezik koji nije u službi slobode, jezik je smrtnog hropca.

U pozadini tvojih pjesama bruji i jedna opomena, nama samima. Svijest o ekologiji, svijet koji nas očekuje ako ne promijenimo politike devastacije i sebičnosti…

- Da, da … ne mislim da ćemo dočekati svijet oslobođen tih politika, iako se ubrzano krećemo prema njemu. Stoga ta opomena nama samima, u ime onih koji dolaze. Kako uopće bez srama pogledati dijete i reći mu da ga čekaju velike i lijepe stvari, ne znam … Treba se vratiti prirodi, ne u smislu da se veremo po stablima, već u smislu uravnoteženog djelovanja, koje je sasvim moguće, više nego ikad, i Možemo! No, kad interes vodi život, smrt je jedino što cvate.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Siniša Sunara