Kultna konobarica i povremena organizatorica kulturnih događanja zagrebačkih rock-birtija Senka Kapetanović, reaktivirala je pisanje, obišla i koju radionicu pisanja poezije i – postala peta dobitnica nagrade Post scriptum zahvaljujući poeziji koju objavljuje na društvenim mrežama.

Dobila si nagradu za književnost na društvenim mrežama Post sriptum. Čestitam! Jasno nam je da društvene mreže omogućuju dostupnost, brzo čitanje i reakciju na pročitano te široki krug čitatelja, no do koje je mjere Facebook oblikovao tvoje literarno stvaralaštvo?

- Za početak zahvaljujem na nagradi. Hvala svima koju su me podržavali. Bilo je puno čestitki, nisam stigla na sve ni odgovoriti. Facebook doživljavam kao korisnu platformu koja omogućuje jednu vrstu knjižnične razmjene. Protok informacija je brži no ikad i u kratkom vremenu dobivate povratne informacije o onome što vas zanima i što je područje vašeg rada ili djelovanja. Nadahnuta jednom muzom koja mi se ukazala u obliku prijateljstva, počela sam čitati suvremene autore hrvatske poezije, od koje izdvajam D. Jagić, D. Ivankovca, M. Dejanović, M. Kirina, M. Herceg, M. Radumilović, F. Nagulova, R. Mihaljević, A. Brleka, D. Ćosića, A. Škuncu ... Mogla bih izdvojiti još autora i razloge zbog kojih su ostavili traga svojim stvaralaštvom i pokojim istaknutih stihom ma mene, a koji ponekad posluže kao mantra, no za to ne bi bio dovoljan cijeli ovaj format intervjua. Čitanje njihovih tekstova, to je bio onaj impuls, ona točka koja me pokrenula. Nedugo poslije toga sam doživjela pjesme kao neku vrstu poziva čiji sam osobni adresat i koje zahtijevaju odgovor u nekom razumnom roku. To je bio moj povratak korijenima, povratak pisanju.

Osim književnosti koju objavljuješ na Facebooku, što još pišeš i do koje je mjere to stvaralaštvo drugačije od onoga koje smo imali priliku čitati?

- Osim što pišem poeziju koja je orijentirana trenutnim impresijama svakodnevice, dugo sam radila na jednoj vrstu konobarskog dnevnika kojemu se povremeno vraćam. Ta odluka je proizašla iz moje poslovne orijentacije. Budući da radim kao konobarica u rock klubu, s promjenom adrese, zadnjih 25 godina, a životni putovi su me odveli od prvotne zacrtane točke u vezi željenog upisa studija. Imala sam i imam potrebu kroz neku vrstu medija artikulirati proživljeno. Jedno od mojih zaduženja je bilo i organiziranje glazbenog programa u klubu u kojem sam radila donedavno. Tako sam stekla dodatna iskustava i vještine, imala sam priliku surađivati s različitim profilima ljudi koji su me uspjeli dodatno inspirirati.

Post scriptum ove je godine pripao Senki Kapetanović (FOTO: Darko Bandić)

Nakon što objaviš nešto što je, recimo, tvoja intima preoblikovana u Facebook status, imaš li osjećaj da si “izletjela” i da će korisnici društvenih mreža shvatiti to kao ekshibicionizam ili pak svjesno kreiraš sadržaje već “upakirane” u literaturu?

- Onu vrstu dnevnika koju sam objavljivala u samom početku bilježeći impresije stanja svijeta oko mene više ne objavljujem. Kako su prošle četiri godine otad, mogu s određenim odmakom reći kako je riječ o satiričkom dokumentu, određenoj banalnoj kronici. Sklona sam razmišljanju kako ću jednom napraviti temeljitu rekonstrukciju tih zapisa, voditi se jednim oblikom sjećanja, dati si dovoljno vremena i poraditi na jeziku i kako ću to objaviti kad budem zadovoljna učinjenim. Što se tiče mojih trenutnih pjesama, sklona sam kritičkom promišljanju i vječnim prepravcima, no one itekako imaju određenu intenciju, poruku koju šalju, motive koji su iznijansirani i povezani kao odjeća koju za mene kreira moja draga prijateljica i dizajnerica Željka. 

Napisala si da si počela pisati davno, pa prestala, pa ponovno počela. Što je najviše utjecalo na tvoj povratak književnom stvaranju?

- Osim samih navedenih pjesnika, najviše je utjecala radna okolina. Htjela sam zadobiti ponovno vlastiti glas, moći djelovati, ostaviti nekakav trag kao svjedok vremena. U početku, dok sam još rijetko objavljivala, znalo se dogoditi da me voditelj zamoli da napišem dodatnu pjesmu smatrajući to izvrsnim PR potezom. Naime, moje pjesme su naišle na dobar prijem, ne samo kod mojih prijatelja nego i kod samih gostiju. Dakle, publika je moje pjesme uglavnom prihvatila kao duhovit osvrt na svakodnevicu proživljenu na radnom mjestu. Često sam znala dobiti podrške čitatelja uživo, ali i u svoj inbox.

Vjerujem kako ćemo ubrzo čitati i više od tebe, no predstavi nam se kao pjesnikinja preko tema koje te najviše privlače, problema koje želiš poezijom omekšati, pjesnički jezik koji smatraš svojim umjetničkim govorom.

- U mojim pjesmama je uvijek prisutan glavni motiv oko kojeg gradim cijelu pjesmu. Volim dovoditi u suodnos dvije ili više riječi koje metonimijski povezujem onim značenjima koje stvaraju moj vlastiti izraz i jezik. Uglavnom bilježim kratke impresije svakodnevnih događaja. Po prirodi sam nostalgičar, volim meditirati na prošlost, iz podsvijesti izvlačiti već zaboravljene detalje. Podsloj u mojim pjesmama patiniran je slojem nelagode koju nastojim ublažiti, unijeti je u svakodnevni govor, pripitomiti je. 

"Publika je moje pjesme uglavnom prihvatila kao duhovit osvrt na svakodnevicu proživljenu na radnom mjestu" (FOTO: Darko Bandić)

Kao organizatorica kulturnih zbivanja, strepiš li od živih nastupa? I, čitaš li si svoju poeziju naglas, provjeravaš li tako njezin ritam?

- Naravno da strepim od živih nastupa. Drugačije je čitati vlastitu poeziju samome sebi u sobi. Kada si istovremeno izvođač i publika, konstruktivna kritika vlastitog pjesništva je uskraćena. Čitam svoju poeziju naglas kako bih uskladila ritam i melodiju, mislim da to svaki autor čini. Po prirodi sam samokritična, uvijek imam neku zamjerku na vlastito čitanje, čak i ako loša dikcija ostaje zapisana u zidovima. Smatram kako je biti uspješan u čitanju svoje poezije stvar vježbe, a kako se s brojem prevaljenih čitanja stječe rutina.

Polazila si radionice poezije. Koje i što si tamo naučila?

- Polazila sam radionicu poezije Dorte Jagić, kod koje sam se naknadno uključila. Prvotna ideja je bila polaziti radionicu u Booksi koju je sufinancirala Europska unija, no nisam zadovoljila osnovni kriterij, a to je bio broj godina – bila sam premlada. Također, radno vrijeme mi nije omogućavalo da upišem radionicu poezije u CEKAPE-u koju drži Miroslav Mićanović. Bila sam završila u limbu i bilo je potrebno puno upornosti da se pronađe neki savjet i kompromis oko pohađanja neke od radionica. Dorta je divna mentorica i svakome bih je preporučila. Učila nas je svemu onome što čini teorijski i praktični dio jedne predivne umjetnosti, a to je poezija. Čitali bismo, promišljali i analizirali tekstove hrvatskih i svjetskih pjesnika, a zatim bi nam zadavala vježbe po kojima bismo morali napisati vlastite pjesme. Dakle, uvela bi nas u cijeli proces, dala nam materijale i tražila da izbrusimo zanat.

I za kraj, što ti znači ova nagrada?

- Budući da sam radioničko dijete, prijavu na natječaj sam shvatila kao izazov, kao neku vrstu testa. Htjela sam potvrdu da vidim ima li smisla to što radim i ide li to u dobrom smjeru. Nagrada me jako razveselila i dala mi na neki način poticaj da idem dalje, i to u praktičnom, ali i u teorijskom dijelu književne izvedbe.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Darko Bandić