Neobično je da pjesnik počne pisati pjesme tek nakon što završi studij književnosti, a upravo tada počeo je pisati Davor Ivankovac. Legenda kaže da se tri godine nitko nije obazirao na njegove pjesme, a zatim su mu rekli da su dobre. Od tada Davor Ivankovac uporno piše i skuplja književne nagrade.

S Davorom Ivankovcem, koji živi u Nuštru, a radi u Gradskoj knjižnici Vukovar, razgovaramo o pjesnicima koji primaju i pjesnicima koji dodjeljuju nagrade, kulturi kao faktoru ostanka i opstanka te o romanu o kojem se još ne smije pričati.

Šest književnih nagrada, među kojima je najnovija Lapis Histriae, impresivan je popis. Osjećate li se kao favorit na književnim natječajima? Gdje je ona crta kada od nagrađivanog postajete onaj koji dodjeljuje nagrade? Osjećate li da ste se primakli toj crti nakon što ste ušli u zrele tridesete godine?

- Da, šest zvuči impresivno, ali nisu sve nagrade jednakog medijskog odjeka, nagradnog novčanog fonda, pa stoga ni utjecaja na autora. Neke su od tih nagrada znatno više utjecale i više vrata otvorile od nekih drugih – dakako, ciljam na veliku razliku između lokalnih i onih koje se dodjeljuju na nacionalnoj razini – ili čak, međunarodnoj, poput Lapis Histriae, a za nezaposlenog autora nije isto ako dobije samo kartonsku plaketu sa svojim imenom ili kao u slučaju Lapisa Histriae značajan honorar. Na natječajima se nikada ne osjećam kao favorit, prije svega zato što sam uvijek respektirao i druge mlade autore, a prema sebi bio dosta samokritičan – osim možda u najzelenijim počecima… ali sa sazrijevanjem, sve sam kritičniji i sve teže pišem i sve više brišem. Zapravo, slabo se i prijavljujem na natječaje, a i kad se prijavim često ne prođem, tako da sam itekako naučio i na „odbijenice“ (otprilike kao kada šaljete zamolbe za posao). Nagradu sam dodjeljivao samo jednom, kao jedan od žiranata Goranovog proljeća 2015. godine, kada smo Marko Pogačar, Dorta Jagić i ja Gorana za mlade pjesnike odlučili dodijeliti Goranu Čolakhodžiću za izvrstan rukopisni prvijenac „Na kraju taj vrt“. Granica koju spominjete je negdje kada vas ljudi iz književnog faha prepoznaju kao nekoga tko je dosegao određeni level kompetencije, najčešće u književnoj kritici, te vam ponude mjesto u nekom žiriju. Meni je to bilo sjajno iskustvo, a kad je Goranovo proljeće u pitanju i velika čast.

Vaša poezija prevedena na nekoliko stranih jezika i zastupljena u nekoliko antologija. Koji su Vama najdraži prijevodi Vaše poezije? Na kojem je od jezika Vaša poezija najbolje prihvaćena?

- Radi se o prijevodima za časopise i antologije, a knjiga mi dosad nije objavljena na nekom stranom jeziku, zapravo nije niti u BiH ili Srbiji, kamoli negdje dalje. Svi su prijevodi dragi i poštovanja vrijedni, jer ti su ljudi ipak izdvojili nešto vremena i znanja da bi preveli vaše tekstove, što u poeziji nije nimalo lak zadatak. Nije dakako ni u prozi, nikoga ne podcjenjujem, ali ovdje me pitate za poeziju. Izdvojio bih rumunjski, gdje sam u prijevodima Gorana Čolakhodžića objavljivan dvaput, u antologiji suvremene hrvatske poezije izbornika Branislava Oblučara i u časopisu „Poesis internaţional“. O samom prihvaćanju teško je govoriti, jer kako nisu samostalne knjige u pitanju, nemam gotovo nikakve povratne informacije, osim prevoditeljevih i urednikovih dojmova. Jedan od recentnijih je i prijevod na francuski u časopisu „Fantom slobode“.

"I za odlazak je potreban određeni kapital, a ja si u dužem periodu ni odlazak nisam mogao priuštiti" - Davor Ivankovac (FOTO: kulturpunkt.hr)

U pjesmama ste apstraktni, između zmajeva i fosila, šinobusa i trainspottinga, dok ste u prozi konkretni i angažirani. Navodno imate roman u planu i u skicama. Koja je tematika romana? Hoće li biti kritičan i angažiran kao i prozne crtice koje pišete?

- Angažiran nastojim biti uvijek, osobito u novijim pjesmama koje će, nadam se, uskoro postati materijal za treću zbirku. Od romana koji sam spominjao ostao je samo radni naslov, sve ostalo počet ću iznova, jer smjer kojim sam išao s vremenom mi više nije nudio ništa novo ni zadovoljavajuće. Trebala je to biti jedna postratna, tranzicijska, možda i obiteljska priča, čak poluautobiografska, ali moram priznati da mi se od takvog proznog modela u nas poprilično smučilo, pa to više ni kod sebe nisam mogao podnijeti. Smatram da roman smije postojati samo ako ima reći nešto novo, a kada sam shvatio da ja pišem nešto već milijun puta prežvakano, nisam želio sudjelovati u tome. Može ostati podatak (ako je to uopće ikome bitno) da sam sve skice i ulomke pobrisao i sada imam namjeru krenuti sasvim novim tematsko-stilskim putem. No ne bih u detalje, jednom sam se prenaglio previše siguran u sebe, pa je ispalo ovako, a roman je velik, dugotrajan posao, višegodišnji projekt rekao bih. Planirati na tako duge staze i najavljivati nešto nezahvalno je i u stabilnijim društvima i životnim sredinama od ove naše, gdje jedan dan nešto izgleda obećavajuće, a već sutra vam egzistencija visi o niti. Trenutno pišem kritike, poeziju i kratke priče, a o romanu ću govoriti kad bude pred objavljivanjem, ako do toga ikada dođe.

Fascinantni mladi pjesnik koji je već u prvoj knjizi shvatio da, u svijetu u kojemu je "Zapad kazna za Istočni grijeh", jedini čovjeka dostojan zahvat: "napredovanje od općeg ka pojedinačnom" - tako je o Vama pisao Nikola Petković u Novom listu nakon prve zbirke Freud na Facebooku. Koliko je mladima Vaše generacije važno osvještavanje vlastitog identiteta u kulturi kojoj pripadaju?

- Petković je napisao sjajnu kritiku, kao i neki drugi u to vrijeme i ne mogu reći da sam nezadovoljan s recepcijom „Freuda na Facebooku“. Možda je moglo i bolje, ali za početak nije loše. A identitet je nešto fluidno, nešto što stalno izmiče preciznoj definiciji, bez obzira o kojem identitetu govorili. Jednom je netko, čini mi se Lokotar, rekao, „kad čujem riječ identitet hvatam se za pištolj“. Takva ironija mi je shvatljiva kada je identitet u pitanju, jer i ja bih, recimo, teško mogao definirati što sam točno ja, a što nisam i zašto sam nešto, a nešto ne, prvo kao građanin i pripadnik jedne nacije (postjugoslavenske hrvatske), jezika (kojeg jezika?) i kulture (isto diskutabilno) – ali i kao pisac – kojoj generaciji i kojoj poetičkoj ladici pripadam kao pjesnik i kao kratkopričaš? Čini mi se da identitet uvijek ograničava i sužava vidike, jer se konstruira kroz poricanje Drugog i udjela Drugog u sebi, a to mi se kao čitatelju i kao piscu ne sviđa. Sve što me svodi unutar nekakvih granica nije mi blisko ni ugodno. Ja dakako mogu reći da sigurno nisam estonski pisac, govornik finskog ili Ukrajinac, ali to ne mijenja činjenicu da me i tamošnje književnosti i kulture zanimaju i da će utjecati na mene kao pisca, ako ih čitam u kvalitetnim prijevodima. Tako ja razmišljam, to je nekakvo moje „napredovanje od općeg ka pojedinačnom“, dok neki drugi pisci moje generacije možda drukčije vide stvari. Od volje im.

Radite u Gradskoj knjižnici Vukovar, koja ima zapažene programe, pišete recenzije i osvajate književne nagrade, bavite se kulturom u najširem smislu. Je li ukorijenjenost u književnom radu razlog zbog kojeg ste ostali živjeti u Nuštru, za razliku od brojnih Vaših vršnjaka iz okolice Vukovara. Može li kultura biti faktor u obuzdavanju iseljavanja?

- Razlog zbog kojeg sam ostao u Slavoniji prije svega je materijalni – i za odlazak je potreban određeni kapital, a ja si u dužem periodu ni odlazak nisam mogao priuštiti. Takav hod po rubu egzistencije može biti poticajan za pisanje i mene vjerojatno okolnosti i jesu potaknule da se uopće okušam u poeziji i prozi, pa čak i da kroz kritike kažem nešto što želim reći i pokušam neki bijes izliti iz sebe, no može li kultura biti faktor u obuzdavanju iseljavanja teško je reći. Mislim da ne, osim ako od kulture niste u stanju živjeti. U ovome kraju prije svega treba pokrenuti gospodarstvo, industriju, poticati malo i srednje poduzetništvo i tako promijeniti opću društvenu klimu, pa će onda i kulturni sadržaji doći do punog izražaja, a i kulturno-umjetničke institucije će moći otvarati nova radna mjesta. To vrijedi i za knjižnice, koje su kulturna, edukacijska i informacijska središta svake zajednice. Tako je i u Vukovaru. Ja sam u vukovarskoj knjižnici tek odnedavno (prije sam, kao Nuštarac, gravitirao Vinkovcima) i mogu reći da sam ugodno iznenađen potencijalima koje ovaj grad ima, u najširem smislu, pa tako i u kulturi. Gradska knjižnica u Vukovaru bitan je i prepoznatljiv faktor kulturnog života, a na meni je tek da dam svoj obol u svemu tome. Meni je zasad svakako faktor daljnjeg ostanka u Slavoniji, jer ostanak je moguć samo ondje gdje postoji kakva-takva financijska stabilnost, a od zavičajnog sentimenta odavno sam ohlađen.

Lupiga.com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube