„Osjećam se beskrajno bliže Nepalcima, jer tom svijetu više pripadam“
Roberta Nikšić ovogodišnja je dobitnica Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama koju organizira zagrebački Kultipraktik, udruga za kreakciju. Rođena je u Mrkonjić Gradu 1982. godine, a odrasla u Velikoj Kladuši, diplomirala na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a Ženske studije završila je u Zagrebu. Između toga, i poslova, pisala i objavila dvije zbirke poezije, novinske članke, kolumne, eseje, prikaze/recenzije u Svjetlu riječi, Motrištima, na portalima Polis.ba, Fratellanza.net.
Za tekstove o životima migranata dva puta je nominirana za European Press Prize. Povremeno objavljuje i na portalu Ajfelov most. Trenutno radi u izbjegličkom centru u Bihaću. U jednoj od biografija kaže: "Pomalo pisala, pomalo se snebivala."
"Ja ne odabirem ništa. Riječi kao da mene odaberu" Roberta Nikšić (FOTO: Privatna arhiva)
Roberta, zbog čega ste se snebivali? Koliko je društveni angažman u Isusovačkoj službi za izbjeglice gdje ste radili, utjecao na Vaše pisanje? Je li to kroz odabir tema jer Vam taj posao daje uvid u sudbine koje su daleko od očiju nas ostalih pa osjećate obavezu o njima progovoriti? I je li pisanje logičan odgovor na snebivanje u suočenosti sa svijetom koji nas okružuje?
- Sviđa mi se ta riječ, „snebivam se“, koristim je u značenju skanjivam se, a u toj, konkretnoj rečenici, znači da sam je, u prvoj tiskanoj knjižici poezije „Otmica Europe“, napisala ispod svoje biografije, kao da se samoj sebi ispričavam što u svojoj trideset i petoj objavljujem prvu zbirku, baš kao da se književnost bavi brojkama i kvantitetama. Iz ove svoje današnje ja ne bih tako nešto napisala, iako mi se rečenica i dalje sviđa. U međuvremenu me Marina Cvetajeva podučila: tko da pjesmu, sve je dao. Tako da, sad je pisanje pokušaj da se napiše ta jedna dobra pjesma pa da se može mirne duše umrijeti. Otprilike kao kad vidite lijepe pahulje, pa poželite od ljepote umrijeti, ili more. .. ili bilo što od čega možete u miru otići. Pisanje me odvelo u Isusovačku službu za izbjeglice i jeste, u pravu ste, dalo mi uvide u živote izbjeglica, u smislu da sam mogla ući na sve prostore gdje borave, ili su u prolazu, u očajne i derutne skvotove, u kampove na rubu rubova. I tamo sam osjećala da sam među svojima. I nije to samo zbog iskustva izbjeglištva, ili toga da sam manjina, ili toga da sam igrom slučaja i teologiju studirala, pa volim Boga smještati među skrajnute. Ima tu još nešto što se ne može do kraja doreći, a možda i ne mora. Bitnije mi je bilježiti i pamtiti. Pamćenje je tu presudno. Sve je, dakle, počelo pokretanjem web portala Polis.ba kojeg uređuju dva mlada franjevca i kojeg sam doživjela kao prirodan nastavak ugašenog Svjetla riječi nakon otkaza fra Dragi Bojiću, bila je to kao zdrava mladica iz suhog panja. S radošću sam se prihvatila poziva na suradnju. Decembar je 2020. godine, i prvi je tekst nacrt svega što ću poslije tamo objaviti, i što me proganja i ne da mi mira. Tekst je govorio o utjelovljenju u Kladuši, dakle skrajnuti ljudi i krajevi, manjine i uzima li Bog na sebe tijelo tih skrajnutih ljudi i dijeli li sudbinu skrajnutih krajeva. U drugačijeg Boga ne bih ni vjerovala. Umrtvila bih ga. I na koncu, uzima li Bog na sebe tijelo migranta. Baš u to vrijeme, intenzivirat će se takozvana migrantska kriza, izgorio je improvizirani kamp Lipa, šatorsko naselje, daleko od svega, u selu čijih prijašnjih stanovnika nema, niti će ih ikada više biti, i padaju pahulje. Na sve te ljude, pada i pada snijeg, i pišem tekst o tome kako pada snijeg na izgorjelo šatorsko naselje. I svaka me riječ, poput kamp, šator, migrant gađa u lice kao smrznuta grudva. I ne mogu tome izbjeći. Muka tih ljudi nije moja muka, nije meni hladno, niti će mi ikada tako hladno biti jer naprosto nisam migrant. Ali me zanima što znači ta riječ, i koja je granica izdržljivosti i bola koju moraš biti ako si nositelj te kože i ako si, da zaoštrimo, Bog u toj koži. Iz tog konteksta lokalnog, i vlastite zapitanosti nastaje serija tekstova. Već u septembru 2022. godine ponudili su mi mjesto u Isusovačkoj službi za izbjeglice. I prešlo se puno kilometara, i nagledalo i naslušalo svega. Normaliziralo se nešto što nije normalno, i već sam prvi ulazak u kamp Lipu, potvrdio je onaj osjećaj, da stvarno, činjenično i opipljivo se misli da ti ljudi bolje ne zaslužuju, osim gulaga na pustopoljini, i da se pomirilo s tim da postoje ljudi koji nisu za zajednicu vidljivi, da su kao kolonija gubavaca izopćeni. Ako se toga ne spomenem, bit će kao da nam se nije ni dogodilo. Jer zanima me i sljedeće, što to čini nama kao zajednici, kada amenujemo takve projekte. Nažalost toliko je materijala za stvaranje i s njim ne možemo pokriti sve naše sramote. Imala sam uvid u dinamiku kampa, svakodnevne rutine, procese registracije, sve je to stvarnost iščašena, nevidljiva, a kao takva je i za većinu ljudi onda i nepostojeća. Možda je naivno ako vjerujem, ili čak sebi dajem previše zasluga, ako je želim učiniti vidljivom, kao nešto što među nama egzistira. Nešto kao naša podvojena ličnost, preko dana ide i radi u kampu gdje je normalno da bosi ljudi, jer su takvi vraćeni sa granice, dva sata čekaju na registraciju, da bi dobili id karticu, i još jednu za ručak, da bi tek nakon registracije dobili nešto da obuju, ovisno o resursima. Navečer bi ta ista osoba ušuškala svoju djecu na spavanje i zaspala. I sutra opet ispočetka. Progoni me i ta riječ migrant kojom se osobi izbriše svaka pojedinačnost, i nedostatak osobnog dokumenta lišava čovjeka osobnosti i na vjetrometini je, dotle dok se ne izbriše i to i da je čovjek. Bilo mi je bitno, i još uvijek jeste, dokumentirati svako nasilje. I još nešto, ljepotu susreta, neko nježno bratstvo i sestrinstvo, i neku neopisivu radost kad bi pričali o važnim temama, obitelji, hrani, knjigama, kuhinji, začinima, njihovom jeziku, planinama, morima … Bilo je tu svega, i trenutno sam u procesu prelaska na drugo mjesto gdje ću imati uvida u još veće ranjivosti i nisam sigurna imam li volje, snage i hrabrosti nad još jedan pakao se nadnositi. Najradije bih se jugu vratila, na mjesta gdje više sunca ima.
U pisanju dajete naglasak na sudbinu pojedinca. Impresivna je priča „Vrsta pakla“ o Gari i Garinom. Često se radi o slikama koje se zbog uvjerljivosti čine proživljenima. Ne nužno osobno, ali proživljavajući tuđe osjećaje. Uz to, čitali smo Vašu crticu „Biografija“ koju ste nam ponudili kao priču. Je li se kod Vas dokumentarizam oslanja o fikciju ili se fikcija oslanja o dokumentarizam.
- Da, zapravo isječak te priče jeste proživljen, taj trenutak i prisilne i svojevoljne regrutacije, sprema se rat i aktivira se jedna mašinerija, propagandna i zanimalo me je kako taj stroj, ta ratno-propagandna mašinerija melje pojedinca. Sve dok od njega ništa ne ostane, dok se ne utopi u masi, ili, ako se svojevoljno ne pridruži masi postaje meta za streljanje. Kao djetetu, taj momenat regrutacije ostao je u sjećanju kao baš takva ekspresija, tako sam pakao zamišljala, zlo koje se kezi, opipljivo, glasno, i ne-pojedinačno, kao hor ugladnih usta. Jednakomislećih. U takvoj je masi sve dozvoljeno. Da, sve što oči vide i uši slušaju, i od toga im postane nelagodno, toliko da mi od toga uši krvare, materijal je za stvaranje. Tako ništa izvan proživljenog ne mogu kao štof koristiti, tako mi misao funkcionira. Ruka je oblikuje, sve dok se ne razbistri, dok mi se ne pokaže u svoj svojoj jezivosti sve što nije normalno, ili je zlo. Misao je jednostavno pametnija kad je ruka koja piše oblikuje. Pišem dakle da bih bolje vidjela, pišem i da ne zaboravim. Uvijek je to stvarnost prekrojena i zabilježena da bi takva zapisana trajala. Izgleda da mi je bitno i da sve iščašeno zabilježim, ne i da namjestim, kao kost koja je iskočila jer to tako naprosto ne ide. Bez uvida u stvarnost, bez dokumentiranja, ne bi bilo ni mog pisanja.
Kažete u pjesmi „Vrtlarica zdrave hrane, domaće“: „Pred prve mrazeve, ponovo zemlju štijem rahlim rastresam od zaostalih metaka, U prirodi je sve kruženje, Pa se krug ne zatvara.“ Kako to da na našim prostorima „Iz zemlje izrone meci puščani stari trideset godina“?
- I to je vrlo konkretna stvarnost, jer me svaki metak, koji je vjerojatno ostavština prošlogodišnjeg slavlja Nove godine, vrati unatrag kao mali ratni lijes zakopan. Kao kosti iz tercijarne grobnice u koji je novi rat ucrtan, i što su raspršenije, to je on izgledniji. Kao domoljublje koje s vremena na vrijeme iz svoje utrobe zemlje/domovine ispljune stare žrtve da bi s njima krvnike u lice pljunulo nedužnim žrtvama pa se u novom ratu još bolje gostilo. Otprilike o tom krugu govorim.
Pjesme su Vam uglavnom pripovjedne, a crtice ili vrlo kratki prozni tekstovi se poetskim izrazom često pretoče u pjesmu. Odabirete formu prije samog pisanja ili krenete s pisanjem pa kud Vas odvede? Odnosno, što presudi da misli u svom uobličavanju završe u poeziji ili prozi?
- Ne odabirem ništa. Riječi kao da mene odaberu. Ili prije svega ljudi, najčešće slušam ljude, nekada im ukradem i cijele rečenice. I slažem ih u svoje privatne arhive, redam na kredence, jer su jabuke u tuđoj bašti uvijek crvenije. Nekada su to slike, nekada zvukovi, nekada boje, opažaji, koji doplutaju i ostanu. Nekidan sam čula priču o tome da su ljude koji su bježali s linije, u ratu, lovili, i na prvu crtu dovodili, da bi ih tu, prema riječima mog pripovjedača, kao pse na lanac vezali, kao opomenu drugima. Slika će me progoniti, dok je ne zabilježim, i nekada je misao otporna, pa može trčati maraton, i izdržati sve, i osjećaje tog čovjeka, vezanog, i onoga što ga slobode lišava, a nekada je misao nemoćna, i najradije bi od tog čovjeka pobjegla, i svako duže zadržavanje je ranjava, a nema srca da ga ostavi, nego malu minijaturu pravi, u kojoj je sasvim dovoljno da ga s dvije tri riječi zagrli. Teško je, zapravo, neizrecivo govoriti mi o formama.
"U kampovima na rubu rubova sam osjećala da sam među svojima" (FOTO: Privatna arhiva)
Snažan motiv koji je prožet u većini onoga što pišete je žrtvovanje u kršćanskom smislu riječi, što ne čudi kada znamo da ste u Sarajevu završili teologiju. Međutim, završili ste i Ženske studije u Zagrebu. Koliko se ta dva studija preklapaju, a koliko se, i da li se uopće, sukobljavaju? Ponudite nam Vaše viđenje motiva žrtve i što ona Vama znači?
- Žrtvovanje pojedinaca za zajedničku stvar, kao recimo patriotizam, to me zanima. Žrtvovanje naciji, i to. Trgovanje žrtvama, pa i sa oltara, i to me zanima. A budući da me bole a i intelektualno vrijeđaju takve blasfemije, volim da ostanu negdje i zabilježene. Kod ženskih studija i teologije bilo je presudno povezati utjecaj religioznog nasljeđa i njegova tumačenja na konkretne živote žena. Što znači za ženu žrtvu obiteljskog nasilja kada joj netko govori da trpi i nosi svoj križ. U tom smislu susret na Franjevačkoj teologiji sa znanstvenim radom s. Rebeke Jadranke Anić osposobio me je prije svega da mislim da se sa žrtvama može vrlo olako trgovati, da kritički se može i mora prevrednovati svako svođenje Isusova križa na opravdanje ili simplificiranje nečije muke. Jer još vjerujem uz ono da Bog jeste najskrajnutiji od svih skrajnutih i to da je njegovim žrtvovanjem prokazano svako žrtvovanje ljudi pa lako možete prepoznati obrasce po kojima se Njegov križ koristi kao oruđe za proizvodnju novih žrtava. Raspeti ne znači da se moraju umnažati ljudski križevi posvuda, znači zapravo suprotno.
Žene u vašim pričama/pjesmama su samosvjesne, iako često odbačene, reklo bi se na margini, bilo vlastitim fizičkim nedostacima, bilo zbog nepristajanja na okrutnost svijeta „Ona je svakim danom postajala sve teža i hladnija, santa leda, daleko je od ljudi plutala.“ Progovara li kroz njih pogled na nejednakost spolova u društvu i potreba da se svijet vidi očima slabijih, bile one zlostavljane žene, muške izbjeglice, djeca ili radnice i radnici iz Nepala koji rade za sitnu nadnicu da bi život jednom nastavili tisućama kilometara daleko?
- Ne bih rekla da iz njih progovara potreba da se svijet gleda iz perspektive slabijih, nego se radi o tome, bar pokušavam, da ocrtam mehanizme koji „oslabljuju“ ljude, čine ih nemoćnim, ili proizvode marginalce. Mehanizme koji proizvode žrtve, između ostalog. Da, radnici iz Nepala, ta slika njih na Zrinjevcu, kako leže usred lijepog majskog dana, razbaškareni na suncu, kao gušteri, a onda, na drugoj strani, ljudi koji nisu Nepalci, nego „lokalci“ kako bi to lijepo rekli u Bihaću, kada prave razliku između nas i migranata, smjestilo se u jedan tekst. I to jest dio odgovora na Vaše pitanje. Što me vuče da budem prisutna ovoj temi, jeste, da se osjećam beskrajno bliže Nepalcima, jer tom svijetu više pripadam, i kada stojim između ta dva udaljena otoka ja bih radije svoje cipele na stranu Nepalaca dobacila, i u tom smjeru zaplivala. I zanima me što se događa u tom zrakopraznom prostoru između. On je zapravo pun frekvencija i šumova. To je traženje značenja prvenstveno za mene, usput je dokumentiranje stvarnosti zatečene. Oči koje gledaju tu stvarnost svakako jesu oči „slabije“ osobe u smislu svojevoljna izbora da se bude na marginama, i nečega što nije izbor, nego sudbina.
Koliko dugo objavljujete književne tekstove na društvenim mrežama, što Vam znači trenutna mogućnost objave onoga što se napisali, ali i mogućnost susreta s književnošću nekoga uz malo skrolanja po mobitelu? Što nam to donosi ili možda nešto i odnosi?
- Prošlu sam godinu počela objavljivati na društvenim mrežama. Prije toga, nisam čak niti bila aktivna. Mislim da to svakako donosi mogućnost više susreta. Iz prijašnjeg iskustva prvo čitanja, a onda i objavljivanja na Ajfelovu i Polisu, dakle na mostu i trgu, virtualnom, a meni tako bitnom, susrela sam mnoge i mnoge zanimljive ljude i dala se podučiti od njih. Tako da, iz pametne procijene proizlaze i pametne ideje, i društvene mreže, mogu nam više pomoći nego odmoći. Knjiga i korica će uvijek biti, postoje i dalje ljudi koji su najsretniji kad su okruženi knjigama, takva sam i ja. U svakom gradu upisujem se prvo u biblioteku, to mi je dio turističkog itinerara, pa makar tamo provela svega par dana, knjigama se okružujem, neke i ukradem, ako vidim da su na nekim mjestima nesretne i zapostavljene, jer grad bez knjižnica i kuća bez knjiga je ravno smrti i propasti. Mene, osobno na rat podsjeća, jer onda kad mi se dogodilo da sam na neko vrijeme bilo od knjiga odsječena, sjećala sam se svega pročitanog. Opet sam ih u mislima pročitala. U glavi sam vrtila virtualnu gradsku biblioteku, koja je neko vrijeme za mene bila miljama udaljena. Vidite, ne znam razmišljati izvan vlastitog iskustva. Vrijeme bez knjiga je izgubljeno vrijeme, najgore vrijeme, ratno čak, za mene. U mom slučaju, mislim, da društvene mreže, rađaju još veću glad za knjigama, riječima, mislima, i vjerojatno nisam jedina. One su alternativni prostor razmjene, i svakako otvaraju nove vizure, i na kraju opet odvedu do knjige koja se materijalizira u „koricama“ ili listovima koji šušte, ili mirisu nove knjige. Kod društvenih mreža je radost jer si otkrio neko novo lice, nekoga tko slično razmišlja, netko tko te iznenadi.
Kao rezultat nagrade Post scriptum bit će Vam objavljena zbirka pjesama/priča skrojena uglavnom od radova objavljenih na društvenim mrežama. Pripremate li ili pišete istodobno nešto drugo što može također očekivati svoje korice?
- U pripremi su bili, neko vrijeme, čak su i malo odstojali, prozni zapisi, sjećanje na izbjegličke dane, i boravak u improviziranom kampu, zovu se „Kućice za puževe“, i trebale bi uskoro biti i objavljene. To je moje privatno razdoblje, sjećanje na te dane, bez knjiga, bez slova pod prstima, i prisjećanje na ono što se pročitalo. Tako da nije postojalo vrijeme bez knjiga, jer je pakao odsutnost lijepih riječi. Radi se, isto tako, o izbjeglicama, koje nisu imale status izbjeglica, i to se odrazilo na njihovo stanje, na konkretnu stvarnost, vrlo opipljivo. Proglašeni su pobunjenicima, i u svemu tome, bilo mi je bitno pokazati kako izgleda život pojedinca kojeg melje usud pripadanja „krivima“. I opet je naravno, bila riječ o manjinama, o svijetu koji nestaje, i sve je to pokušaj da se zapamti ili bolje vidi ono što me okružuje, jer kroz svoj tekst, ponavljam se, bolje vidim i razumijem stvarnost koja me okružuje. U tom smislu, kao da prvo pišem za sebe, da progledam, onda da druge upamtim, da „nas“ prokažem tamo gdje smo zakazali u ljudskosti, ili da nas sjetim, tamo gdje su sada ruševine, ili nečija razvlašćena imovina, ili derutnosti, tamo su nekada bili naši susjedi koje smo uništili, protjerali, zaboravili, uklonili iz životne sredine i savjesti. Pišem da ne zaboravim.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Privatna arhiva
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
Super svaka čast