Iako nas roman Želimira Periša „Mladenka kostonoga“ (Naklada OceanMore, Zagreb, 2020.) vodi u prošlost, mnogo je u njemu tema i problema koji nas muče i danas. Zato se nadamo da ćete zanimanjem pročitati ovaj intervju s autorom, a prije ili poslije toga i sam roman kojega je Emir Imamović Pirke (ne bez argumenata) nazvao veličanstvenom pričom o ljubavi i slobodi, a Jurica Pavičić najambicioznijim i najboljim hrvatskim romanom u 2020. godini, dok je Miljenko Jergović napisao kako je "Mladenka kostonoga" revolucionarni roman koji nas štiti od budale u nama i od budala oko nas.

Periš je ovim romanom ušao i u finale književne nagrade Fric, a uzmimo to kao povod za ovaj razgovor u kojem su pitanja dijelom i citati iz Periševe "Mladenke kostonoge".

Pjesnikinja i autorica ovog intervjua Mirjana Mrkela sa Želimirom Perišem (FOTO: Privatni album)

"Evo plačne k tebi majke tužne hode, Da ne plode sebi, jer njih plod odvode. Niki su prognani iz bašćine svoje, A niki pogani u sužanstvo stoje."- ovako je Marin Držić pjevao krajem 15. stoljeća. Što se od tada promijenilo u književnosti, a što u odnosu književnika i vlasti?

- Promijenilo se sve i nije se promijenilo ništa. Svako vrijeme nosi neke svoje probleme, svoje standarde i društvena pravila, ali neki temeljni problemi ostaju, samo dobiju nova lica. Tako je i književnost neke aspekte dobila a neke izgubila. Najviše je možda izgubila važnost, manje se čita, manje utječe na javno mnijenje te je u tom smislu manje i nimalo zanimljiva vlasti. Ljudi koji bi htjeli aktivistički mijenjati svijet više ne pišu romane, pa sam i ja tako svoju ulogu pisca doživio kao ulogu zabavljača, a ne intelektualca. Zbog toga mi je jako teško komunicirati izvan okvira svoje knjige. Sve što imam poručiti svijetu već sam napisao.

"U Imotskom je postavljena francuska uprava s ukazom maršala Marmonta da ne primaju izbjeglice dok se ne reguliraju vanjskopolitički odnosi republike Francuske i Bosanskog pašaluka. Sergent Savary poslao je šest naoružanih konjanika da isprate neželjene pridošlice do granice." … "Nakon što ih Francuzi ostave na granici, poražena kolona nastavlja na sjever. Pred Posušjem ih dočekaju puške." Gornjim citatima iz vaše „Mladenke kostonoge“ doznajemo kako su se godine 1806. vlasti odnosile prema imigrantima. Jesi li pišući te retke mislio i na 21. stoljeće?

- Ništa nisam mislio već to sama povijest radi za mene. To je naprosto divna stvar koju nam povijest pruža, ona izreka o učiteljici života vrijedi i danas. Dovoljno je pisati o stvarima kako su se dogodile prije dvjesto godina i ne trebamo puno promišljati niti izmišljati pa da se u tim pričama prepoznamo. Pa tako pišem o izbjeglicama pred Turcima koje ne puštaju preko granice u sigurnost azila, ili ih puste pa zatvore u logor, pišem o drumskim banditima slizanima s ljudima na vlasti, nasilnim prosvjednicima koji razbijaju ulične lampe jer su simbol protuprirodnog progresa i drugim tadašnjim aktualnostima.

"Glava 34. U kojoj skačemo u posve drugo vrijeme i prostor da bismo pratili kako se jedan život reducira do krajnosti". Zašto priča u romanu ne teče vremenski pravocrtno? Taj skok u drugo vrijeme i to reduciranje života očarali su me … ali dokle se život može reducirati?

- Sjećam se kako je o svojim knjigama govorila Daša Drndić. Ona je pisala fragmentirano i nelinearno, jer je i sjećanje takvo, ispresijecano, nepravocrtno, nesigurno, nadovezuje se asocijacijama, a ne redom, skače naprijed i natrag, ulazi samo sebi u slijed i ide u krug. Moj roman ne simulira proces sjećanja, ali slična logika vrijedi. Moj je roman životopis pripovjedan iz puno očiju, poput legende i mita koji se prepričava, koji nitko ne zna cijeli, već samo neki njegov dio, pa se onda te priče nadovezuju i uklapaju asocijativno a ne kronološki. Tako svako poglavlje donosi jedan isječak Gilinog života, a nekad se i ne bavi samim životom već vremenom i prostorom u kojem se taj život odvija. Poglavlje o Žuru dodatno se igra tim motivom zapisivanja života. Što je život kad se zapiše? Pretvaramo li život u listu stvari koje ga čine, kako odlučiti što će završiti na toj listi? I na kraju, što kad se lista krene smanjivati? Može li život biti život bez ičega što smatramo vrijednim u tom životu?

Književnik Želimir Periš primio je gusle u svoje ruke poput Želimira Periša, guslara iz njegovog romana (FOTO: Adrijana Vidić)

"Kuća više nije Žurov život. Žurov život nije ni crvenica s blatinom, ni polje kukuruza uz Vidošticu, ni pašnjaci pod Bivoljem. Žurov život sad je samo ono što može ponijeti sa sobom“ - ovaj citat iz „Mladenke kostonoge“ prikazuje seljaka koji je na pragu izbjeglištva. Ti nisi sa sela, pa kako ti je ovako dobro uspjelo ovo dijagnosticiranje? Tekst o tome liku, Žuru, izrazito je poetičan. Zna li Žur za poetiku?

- Nisam ni iz devetnaestog stoljeća, pa se snalazim (smijeh). Poetika, zapravo umjetnost općenito, nije u fokusu kad se spašava živa glava. Kroz povijest i sadašnjost većina ljudskog djelovanja vezana je uz golu egzistenciju: imati krov nad glavom i imati što pojesti. I likovi moje knjige se uglavnom bave tim najnižim potrebama s Maslowljeve liste, život je naprosto pretežak, a mogućnost uživanja u umjetnosti ono s čim se bakću samo bogati. Kako knjiga odmiče dajem prostor i takvim likovima da izraze svoja kreativna nastojanja, posebno u portretu Rinalde Pappafava zadarske pijanistice, a najviše u liku kardinala Gottfrieda, čija se kompletna biografija promatra isključivo kroz njegov kreativni rad. Igra s perspektivama i kontrast onoga o čemu se piše i načina kako je to napisano, najzabavniji su dijelovi romana.

"Ćutučina si, Prvane, pa te neću sad udušit, nego ću te udušit rekneš li više ikad išta naglas preda mnom" - ovo je rečenica koju izgovara jedan od likova u romanu. Kako si se odlučio za (mnoge) riječi koje nisu u korpusu standardnog hrvatskog jezika? Nije li te strah da će nepoznate riječi ometati prohodnost kroz ionako dug i kompliciran tekst?

- Jezici, narječja, rastezanje sintakse i semantike, natezanje leksika, izmišljanje riječi, korištenje krivih riječi na pravim mjestima, ali i razmišljanja o porijeklu jezika, svađa s nekim slovima, svađa s konceptom učenja jezika, teme su i alati kojima se bavi moja knjiga. Knjiga je nekako sama zašla u te vode, nisam ih planirao, naprosto, bio sam dužan pisati dijalektima mjesta i vremena u kojima se scene odvijaju, nekad u dijalozima, ali nekad i luđe, pa se i sam pripovjedač obraća u dijalektima. Ovo ne bih mogao bez pomoći prijatelja koji su spremno uskočili pa sa mnom pisali te priče, njih desetak u ulozi jezičnih savjetnika gotovo su suautori knjige. Odlomak s citatom, koji se događa u istočnoj Hercegovini prije više od dvjesto godina jezično je posebno težak, no šarm i autentičnost koji je u njega upisala Adrijana Vidić pretvorili su ga u možda najvrjedniji dio knjige. Zanimljiva mi je bila i kontekstualizacija jezika u vremenu. Jedna se glava bavi svojevrsnim protosindikalnim impulsima u predindustrijskom Zadru što je bilo posebno izazovno pisati suvremenim hrvatskim jezikom u kojem su demonizirane riječi poput: bratstvo i jedinstvo, sloga, napredak, radnici.

"Kaštradina, tri bačve vina, dvi boce rakije, krtol kukuruza, sva hrana, sve piće, sve je ostalo." - što poručuješ kritičarima koji kažu da je tvoj roman papazjanija?

- Kritičari su se divno ponijeli prema tekstu i moram zahvaliti svima koji su se uhvatili u koštac s debelom knjižurinom pa našli nešto zadovoljstva, dal u čitanju, dal u pljuvanju prolistanog. Nakon četiri godine književne a pomalo i društvene izolacije, nije bilo lako izići u javnost i dosta sam nervozno čekao prva čitanja knjige. Bilo mi je jasno da sam se malo zaigrao u literarnom i umjetničkom smislu i da to neće svima leći, a ne bi ni bilo u redu da svima legne – i to je loš znak. Tako sam dugo strepio da vidim što će se knjigom dogoditi. Danas sam nešto mirniji, knjiga živi neki svoj život, a ja sam joj kao roditelj koji ju je odgojio, pa pustio da dalje nastavi sama. 

"Knjiga živi neki svoj život, a ja sam joj kao roditelj koji ju je odgojio, pa pustio da dalje nastavi sama" (FOTO: Adrijana Vidić)

"I, će ideš, će se venčaš. Svirke će ti sviriv, pesne će da ti pojev. Svi će da ti se radujev. Mladoženja će te celiva a ti će plačeš! I prva noć plakanje, druga noć plakanje i cel vek plakanje..." - citat je iz drame „Koštana“ srpskog pisca Borisava Stankovića (1876. - 1927.), koja možda ima, a možda nema veze s tvojom „Kostonogom“. Koja su književna djela izravno utjecala na tebe dok si stvarao svoj lik?

- Postoje knjige koje su me inspirirale, poput „Flaubertove papige“, „Uliksa“ i nekih naslova i ideja oulipovaca, a postoje i one iz kojih sam osebujno prepisivao, na primjer čitava bibliografija Katičića i drugih hrvatskih etnologa: Šešo, Vinšćak, Čiča, Vukelić, zatim Dragićeva „Poetika usmene književnosti“, knjige o vješticama Bayera i Baroje, te niza domaćih zapisivača, najviše Eveline Rudan i Drage Orlića. Potom, kad je trebalo iskustveno pisati iz pozicije, na primjer, kompozitora ili carskog istražitelja, ponovo sam sjedao za knjige, pa bi mi za napisati par kratkih odlomaka, na primjer Ludwig u pušionici opijuma, trebali mjeseci. A tu su i knjige iz kojih sam crpio stil. Kako je svako poglavlje napisano drugim glasom, drugim stilom i žanrom, svaki sam stil konstruirao kopajući prvenstveno po domaćoj literaturi. Zapravo mi je žao što u roman nisam ugradio i bibliografiju knjiga na osnovu kojih je nastala moja.

"U dvadeset godina u zadarskom je kraju vlastitim rukama posadio tristo tisuća stabala bijelog duda. Ako ne vlastitim rukama, a ono je barem vlastitim očima pogledao svaku od tristo tisuća sadnica koje su s Lloydovih brodova istovarivane na Brodarici." - ima li još traga tim dudovima?

- Zadar je bio veliki centar svilarstva ovog dijela Dalmacije, kao što je i cijela Hrvatska imala bogatu svilarsku industriju u devetnaestom stoljeću, a danas je čitava ta strana povijesti ostala pomalo zaboravljena. Starih murvi u gradu još uvijek ima, ali od onih tristo tisuća nije ostalo puno. Kako su se nad Zadrom mijenjali vlasnici, neki su dudove sadili, a neki drugi ih čupali, da ne konkuriraju industriji u domicilnim pokrajinama. Danas nam je u sjećanje ostalo tek rijetko stablo i pokoji toponim, na primjer Murvica.

"Žurov život je i Bijelna. Ima dvije godine, očeve kahvaste oči, majčinu rupicu na bradi i ničiju osim svoje bijele kose." - ovdje pronalazimo neke sličnosti s pravim pravcatim Želimirom Perišem (a ne austrougarskim guslarom). Koliko tebe zaista ima u ovome romanu?

- U ovom me romanu - kao ni u jednom mojoj prethodnoj knjizi - nema. Moj život nije dovoljno uzbudljiv ni literarno vrijedan da ga zapisujem, moje misli su zanimljive samo kad ih upisujem kao tuđe glasove. Taj kontrast sam želio dodatno istaknuti dajući liku iz knjige vlastito ime. I stvarno, nedavno su me u jednom intervjuu opisali kao: pučkog mudraca iz kojeg progovara narodsko znanje, prkosnog partibrejkera, koji ismijava autoritete i oštroumnog plebejca koji nema učenih škola. Ali ljudi, morao sam se braniti, to nisam ja. To je opis Želimira Periša, lika iz mog romana, koji samo nesrećom nosi moje ime. Moram priznati, to s ubacivanjem svog imena i imena svojih prijatelja u povijesni roman je bila zabavna igra, ali nije baš upalila, uglavnom je rezultirala mrštenjem i kolutanjem očima.

"Petnaest fiktivnih mučenica iz ovih priča samo su blijeda kopija svih stvarnih mučenica koje su živjele i žive izvan korica ove knjige. Ova knjiga posvećena je njima." - napisao si na kraju zbirke „Mučenice“ (Algoritam, Zagreb, 2013.). U kojem pravcu idu dalje tvoji spisateljski interesi?

- U spisateljskom smislu plan je odmoriti se, pauzirati, sabrati se. Nogometnim rječnikom: stati na loptu, vojnim: ukopati se i čekati. „Kostonoga“ me vrlo iscrpila, četiri godine nisam uspio zapisati nijednu liniju koja nije bila za ovaj roman i trebat će mi neko vrijeme da isperem to iz sebe. Postoje neke teme koje me privlače i zanimaju, pomalo kopkam oko toga, ali bez žurbe i plana. Puštam priči da se sama razvije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Adrijana Vidić