„Danas se mnogo govori o angažmanu, posebice u poeziji. Kada nastupaju mladi pjesnici, kada čitaju poeziju koja je povezana sa nekim ad hoc stvarima koje se događaju sada i ovdje, onda se misli da je to angažirana književnost. Međutim, stava sam da pisac mora biti angažiran i tristo godina unazad i tristo godina unaprijed, moraš se boriti za neku istinu, a ta istina mora da bude i etički i estetski izdržljiva, ne može to da bude samo vjerska, ili književna istina, nego istina koju ti kao ljudsko biće nosiš u sebi. Meni je to jako važno“, kaže u razgovoru za Lupigu makedonska književnica Lidija Dimkovska. S Dimkovskom smo razgovarali na nedavno održanom regionalnom književnom festivalu Imperativ u Banjaluci, a za Lupigu govori o radu na svojim romanima, pitanjima angažmana, poziciji žena u književnosti, istorijskim perspektivama njenih knjiga, te životu između različitih kultura.

"Noć je za mene uvijek bilo vrijeme kad sam mogao umaknuti distrakcijama koje nas progone danju i skoncentrirat se na ono što volim i što me zanima. Sve što sam napisao i uredio, napisao sam i uredio po noći. Počelo je to već za vrijeme faksa pa tako živim više od trideset godina. Zapise koji čine „Noćnog portira“ pisao sam uglavnom pred samo jutro, kad bih završio sve ostale poslove, dakle kad sam već bio prilično umoran. Mislim da se taj umor, usporenost, moj raspoloženje u tom trenutku smiraja, nekako odrazio i na sam tekst", govori pjesnik, romansijer i urednik Drago Glamuzina u razgovoru za Lupigu. Glamuzina je nedavno u okviru edicije Dnevnik sarajevske izdavačke kuće Buybook, koju uređuje Semezdin Mehmedinović, knjigu „Noćni portir“. Radi se o dnevničkim zapisima sa elementima romanesknog teksta kojim Glamuzina svoje opsesivne literarne teme propituje u novim formalnim oblicima.

Na mjestu današnjeg Pogona od 1965. godine stajao je Institut za proizvodnu tehniku, ambiciozni znanstveno-istraživački centar kojeg je osnovalo jedno od najvećih zagrebačkih poduzeća. Omladinska tvornica Jedinstvo na tom je mjestu istraživala koncepte tvorničkih pogona i strojeva zbog čega je nazvana „tvornica za izradu tvornica”. Posljednje što je iz tog industrijskog laboratorija izišlo danas pak poznajemo kao dom nezavisne kulture Pogon. A baš kao što je nekada Omladinska tvornica Jedinstvo izvozila industrijsku opremu u svijet, tako je i Pogon danas uspješni izvoznik. Više se ne planiraju proizvodne linije za preradu rajčica na sovjetskom i talijanskom tržištu. Vremena su se promijenila i nakon duge borbe s vjetrenjačama Pogon je 2009. godine uselio u prostor bivše Omladinske tvornice Jedinstvo jer je u labirintima generalnog urbanističkog plana taj dio prostora uz Savski nasip posve neiskoristiv za famozne investitore.

"odlučile smo da ništa ne objašnjavamo, da se ne povinujemo ni na koji način muškom pogledu, da gradimo njihove svjetove onako kako bi ih one gradile da ih niko ne gleda, i da na to dodamo pogled glumica i izvođačica u publiku koji je ključna stvar za čitanje predstava. I to nam je neobično kao publici, jer smo toliko navikli na žene pisane, predstavljene, čitane, objašnjavane iz ugla muškaraca, iako ih se srećom danas sve više drugačije interpretira. U 'Svijetu' na sceni žene imaju uznemirujuću moć, samim tim što uzimaju narativ u potpunosti u svoje ruke i što nemaju potrebu nikome da se svide. I toga se društvo plaši, da će nakon hiljada godina tlačenja doći do ženske osvete", govori redateljica Selma Spahić za Lupigu o predstavi „Kraj svijeta u tri čina“ koja uskoro dolazi na daske zagrebačkog ZeKaeM-a

Zagrebačka promocija dokumentarnog filma „Grandpa Guru” iz Seattlea nam je dovela glavnog protagonistu, Srđana Jevđevića. Starijim ljubiteljima estrade, poznatog kao Đina Bananu, nekima kao frontman Kultur Shocka, a njegovoj supruzi kao Gino. Iz uvoda vam je već posve jasno kako je riječ o kompleksnoj osobi s više identiteta, pa ako ćemo pravo, i života. „Mama je zapravo prava zvijezda filma. Kako dođe mama na ekran, tako me Edo (Maajka, op.a.) za ruku uhvati ... a ja se raspadam. Sve to skupa, kao da se dešava nekom drugome, kao da nisam ja”, prepričava nam Đino kako je doživio zagrebačku premijeru. Gromada od čijega glasa pucaju pojačala, ali kada se dotakne majke, glasnice popuštaju, grlo se steže ... Ipak, profesionalno se sabere, krize ostavlja za sebe i svom snagom, kao da mu je zadnji put, nastavlja: "Jebeno je kad te tako na ekranu ogole pred svima ... A, znaš, to se svakome može desiti"

"Mislim da je Satanova poezija jedan od vrhunaca hrvatskog književnog jezika, odmah nakon Matoša i S.S. Kranjčevića. Taj duh, taj jezik je sakralan i briljantan u svojoj jasnoći, čak kad se zafrkava", reći će u razgovoru za Lupigu Vinko Barić, strip-autor, performer i publicist, kojeg smo uhvatili u ljubljanskom Kinu Šiška. Tamo je Barić promovirao nedavno svoju “Diskografiju ex-Yu punka i novog vala” i prodao i zadnji primjerak koji je postojao. "Bilo je dobrih komentara, smijali smo se puno, praćeno je s pažnjom od mlađe generacije usprkos, mislim, djelomičnoj jezičnoj barijeri. Meni je osobno to najveća satisfakcija. Bilo je par momaka punkera od 20 godina i cura", podijelit će s nama svoje dojmove s promocije. Zapisat ćemo i ovo: "I onda se pojavio Osmi putnik i sve usra".