"Deplasirano je optuživati za poltronstvo i režimstvo čovjeka koji postupa iz svojih najdubljih uvjerenja. Jer nije Krleža pristupio Partiji tek 1945. godine, nego je on trideset godina ranije tu Partiju stvarao. Prvi komunistički časopis na prostoru Jugoslavije je Krležin „Plamen”, koji izlazi 1. siječnja 1919. godine, a tada Partije u Jugoslaviji još uopće nema. Budući osnivači KPJ doslovno se ideološki formiraju na Krležinim tekstovima, kao i sve naredne generacije jugoslavenskih komunista. On je duhovni otac te Partije", kaže u razgovoru za Lupigu Damir Pilić, splitski novinar, publicist i pisac kojem je nedavno objavljena knjiga „Tito očima Krleže: Revolucija i zebnja“. U knjizi o velikom prijateljstvu i međusobnoj fascinaciji između Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže, Pilić plasira tezu da je upravo Krleža imao presudni utjecaj na Tita i da je glavni razlog zašto se u SFRJ živjelo u „najliberalnijem od svih komunističkih svjetova“.

„Znam da Rusi imaju dobre znanstvenike pa su vjerojatno u stanju napraviti dobro cjepivo. Mislim da u nabavi cjepiva ne treba biti geopolitike. Mi jesmo članica EU-a, jesmo članica NATO-a, zna se naša politička opredijeljenost“, kaže Joško Klisović, SDP-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba. U razgovoru za Lupigu Klisović oštro kritizira one koji su u Hrvatskoj radili raspored cijepljenje, jer smatra da su u tom rasporedu Zagrepčani zanemareni, zbog čega poziva da oni čija je to „zasluga“ odgovaraju. U velikom intervjuu, među ostalim, govori o svojim vizijama i rješenjima za Zagreb, planovima njegove obnove, o odnosu s Možemo!, o korupciji koja izjeda Zagreb, o tome da Bandića vidi u drugom krugu, ali i o zamisli crowdfundinga gdje se građani svojim mikro kreditiranjem uključuju u financiranje pojedinih gradskih projekata. "Procjene pokazuju da do 20 posto gradskog proračuna ode na korupciju", kaže Klisović obećavajući to zaustaviti.

„Mi ćemo ostati poslije ... pa se možete 'podružiti' s nama. Donijele smo i kolače ... i vino iz Istre“, ovim je riječima s upitnim podizanjem obrve najskromnije što se u teatru dade vidjeti glumica Vanda Velagić okončala moćan aplauz koji bi da je trajao samo mrvicu dulje prerastao u samoozljeđivanje. Četiri puta su se vraćale na pozornicu, i ostat će neodgovoreno koliko bi se puta još četiri mlade glumice uprizorile pred publikom da ju nije, kao što rekoh, Vanda prekinula. Predstava „Bakice“ autorsko je djelo kolektiva Igralke, kojeg čine glumice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, te slovenske redateljice Tjaše Črnigoj koja potpisuje režiju i dramaturgiju. Autorice i glumice diplomantice su studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci i dio su, pričat će se, legendarne klase Rade Šerbedžije i Lenke Udovički.

"Vjerujem da svatko mora imati distancu spram svoje domovine i njezinim žiteljima, kako bi je mogao razumjeti i pisati o njoj. Izabrao sam to zato, kako bih živio daleko od domovine", kaže u razgovoru Wladimir Kaminer, pisac svjetske popularnosti i tvorac brenda "Russendisko". Ta je Kaminerova zbirka priča, naime, već ušla u obaveznu literaturu njemačkih škola, a u njoj u stilu emigrantske literature gradi tranzicijsku atmosferu oko globalne pop-kulture, nostalgije, rocka i babuške. Na osnovu ove zbirke snimljen je i istoimeni film te je "Russendisko" ujedno i ime koncertne večeri na kojoj autor nastupa kao DJ kroz punih 20 godina. Međutim, "Russendisko" je bio tek početak Kaminerovog uspona, jer svojim romanom „Vojni rock” („Miltärmusik“; Goldman 2001.), onje utabao svoj položaj emigrantskog pisca s berlinskim pedigreom i zaslužio prijevode na desetke svjetskih jezika.

„Niko od nas nije imao nacionalističke ideje, a ključna karakteristika bila je porast nacionalizma, što je nama bilo totalno strano, jer smo odrasli kao deca neke druge zemlje, Jugoslavije. Jako smo puno putovali, svirali, poznavali i imali prijatelje u svim delovima Jugoslavije. Nama je to bilo totalno nenormalno ponašanje, da neko moje ortake s one strane granice proglašava za neprijatelje i zločince“, priseća se Srđan Gojković Gile, osnivač i frontmen Električnog orgazma, atmosfere u Srbiji s početka devedesetih i antiratnog angažmana beogradskih rokera. Intervju objavljujemo s čvrstim povodom. Električni orgazam 13. januara ove godine napunio je, pazi sad - 41 godinu. Govoreći o toj 1992. godini i Miloševićevoj diktaturi Gile kaže: „Odjednom smo imali nekog ko je bio, da tako kažem, neprijatelj našoj filozofiji života. Imali smo i pre, ali ovog puta to je baš bilo drastično.“

Njegov roman Emir Imamović Pirke (ne bez argumenata) nazvao je veličanstvenom pričom o ljubavi i slobodi, a Jurica Pavičić najambicioznijim i najboljim hrvatskim romanom u 2020. godini, dok je Miljenko Jergović napisao kako je "Mladenka kostonoga" revolucionarni roman koji nas štiti od budale u nama i od budala oko nas. On je Želimir Periš, a lik iz njegovog romana nosi isto to ime. "Moj život nije dovoljno uzbudljiv ni literarno vrijedan da ga zapisujem, moje misli su zanimljive samo kad ih upisujem kao tuđe glasove. Taj kontrast sam želio dodatno istaknuti dajući liku iz knjige vlastito ime. I stvarno, nedavno su me u jednom intervjuu opisali kao: pučkog mudraca iz kojeg progovara narodsko znanje, prkosnog partibrejkera, koji ismijava autoritete i oštroumnog plebejca koji nema učenih škola. Ali ljudi, morao sam se braniti, to nisam ja. To je opis Želimira Periša, lika iz mog romana, koji samo nesrećom nosi moje ime.", kaže nam Periš.