Vječni prijepor znanosti, medicine, prava, religije i zagovornika bezuvjetnih ljudskih prava – eutanazija ili dobrovoljno usmrćenje – proteklih tjedana iznova je aktualiziran. U Sloveniji je ove godine održan referendum o eutanaziji na kojem je 54 posto građana glasalo za uvođenje ovog postupka. Od europskih zemalja zasad je „potpomognuto samoubojstvo“ legalno u Švicarskoj, Nizozemskoj, Belgiji i Luksemburgu.

O tom zamršenom problemu razgovarali smo s dr.sc. Tomislavom Nedićem s Katedre za građansko i građansko procesno pravo Pravnog fakulteta u Osijeku. Profesor Nedić član je Upravnog odbora Hrvatskog bioetičkog društva i Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva te voditelj Sekcije za filozofiju prava Hrvatskog filozofskog društva. 

"U svojoj biti, eutanazija predstavlja ideju 'dobre' i dostojanstvene smrti osobe koja je u terminalnoj fazi života i proživljava neizdržive patnje" - Tomislav Nedić (FOTO: Privatna arhiva)

Eutanazija je u procesu legalizacije u Velikoj Britaniji. Prema kojim uvjetima, jesu li oni drukčiji od eutanazije koja je omogućena u nekim zemljama Europske unije, poput Beneluksa?

- Prema navedenom zakonskom rješenju, ubrojivim osobama u Engleskoj i Walesu, kojima su liječnici procijenili da im je preostalo šest mjeseci ili manje života, omogućava se odluka o okončanju vlastitog života uz medicinsku pomoć. Premda se, po naravi, ali i u javnom spominjanju, više radi o potpomognutom (samo)ubojstvu, ovakvo rješenje ima određenih sličnosti sa zakonskim rješenjima u zemljama Beneluksa. Ovdje treba dodatno naglasiti da se mora raditi o terminalnom stanju, kao i o ubrojivim osobama koje posjeduju sposobnost za rasuđivanje, s obzirom da je čin pristanka kod eutanazije pravni posao koji, naročito u građanskopravnom pogledu, ne smije biti sklopljen tako da na bilo koji način evocira apsolutnu ili relativnu ništetnost pravnog posla. Primjer potonjeg jesu kanadski zakonski prijedlozi koji su nalagali dopuštenje eutanazije mentalno oboljelim osobama, što apsolutno nije pravno, kao niti etički utemeljeno.

Konkretno, što se u europskim državama, smatra ispunjavanjem uvjeta za aktivnu ili pasivnu eutanaziju?

- Poimanje pasivne eutanazije daleko je složenije u usporedbi s aktivnom, a njezina priroda i značenje tek trebaju biti temeljito razjašnjeni, posebice u pogledu toga kako se manifestira i što točno znači pridjev „pasivna“. Mnoge države stoga pravno i zakonski koriste pojmove poput usmrćenja na zahtjev, iz milosti i slično, što u biti predstavlja aktivnu eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo. U sve češćim raspravama, pojam eutanazije često se obrađuje i interpretira na neharmoniziran i neunificiran način, što stvara dodatnu pomutnju. Precizniji jezično-terminološki pristup u definiranju spornih pitanja vezanih uz eutanaziju mogao bi bitno izmijeniti njezino shvaćanje i razriješiti brojna praktična i pravna pitanja. Podjele na aktivnu i pasivnu, dobrovoljnu, nedobrovoljnu ili prisilnu eutanaziju, kao i izravnu ili neizravnu, dodatno se kompliciraju pojavom drugih modaliteta poput potpomognutog samoubojstva, distanazije ili ortotanazije. Takve terminološke razlike izazivaju probleme u medicinskoj praksi. Na primjer, što sve te teorijske podjele znače za anesteziologa koji se u određenim situacijama mora brzo suočiti s odlukom koja nosi pravne i etičke posljedice? 

Kakva je praksa u Hrvatskoj?

- Ono što se u pravnoj ili bioetičkoj literaturi smatra pasivnom eutanazijom, a što neki autori smatraju dopuštenim u Hrvatskoj, ne mora nužno biti jednako shvaćeno i u medicinskoj praksi koja ne poznaje tzv. „skidanje pacijenata s aparata“ jer se navedeno protivi humanističkim temeljima medicine. Također, upitna je i sama ontologija eutanazije – koji su to elementi koji ju čine? Ključni koncepti, poput pristanka bolesnika u terminalnoj fazi, još uvijek nisu do kraja razrađeni ni prihvaćeni. Postavlja se i pitanje pravne valjanosti takvog pristanka. U zemljama Beneluksa, gdje je eutanazija pravno regulirana, pristanak pacijenta obvezan je uvjet, no u kliničkoj praksi pacijenti često nisu u mogućnosti pravno valjano izraziti taj pristanak. Ako želimo govoriti o eutanaziji, potrebno je jasno definirati o kojem obliku ili modalitetu se radi.

Možete li to obrazložiti?

- Trenutna istraživanja sve više upućuju na zaključak da pojam eutanazije primarno obuhvaća njezin aktivni oblik, što je ujedno i temelj pravnih regulacija u zemljama poput onih u Beneluksu. Prema određenim shvaćanjima, samo ono što se u teoriji naziva dobrovoljnom aktivnom eutanazijom može biti kvalificirano eutanazijom. Navedeno je izneseno pod velikim utjecajem definicije Nizozemskoga državnog povjerenstva za eutanaziju - Staatscommissie Euthanasie - iz 1985 godine. koja je naposljetku bila implementirana i u belgijsko zakonodavstvo o eutanaziji: „Eutanazija je namjerno okončanje života od strane nekog drugog, a ne umiruće osobe, na zahtjev umiruće osobe“.

Slovenija je referendumom donijela odluku. Kakva je ona i jesu li je počeli primjenjivati?

- Apsolutno da tematika ne-legalizacije eutanazije može biti pokazatelj društvene zrelosti, točnije da se uopće na bilo koji način javno raspravlja o tabu pitanjima poput smrti i usmrćenja, što eutanazija u svojoj biti i jest. U nekim se zemljama, kao što je nedavni slučaj u Sloveniji o legalizaciji odlučivalo putem referenduma. Ipak, ovakva se pitanja ne bi smjela rješavati oblicima neposredne demokracije jer se radi o izuzetno složenom pitanju koje zahtijeva stručnu raspravu. Ne može se dati kategoričan odgovor na pitanje legalizacije eutanazije jer se radi o ideji koja zaslužuje duboku, ozbiljnu raspravu. Takva kontroverzna pitanja, koja se odnose na život i smrt, nisu prikladna za referendum. Zrelost društva može se pokazati na druge načine, kroz javnu raspravu, znanstvene diskusije i obrazovne inicijative u osnovnim i srednjim školama. Također, nije nezamjetno kako navedeni referendum možda i nije donio previše, s obzirom na to da je, tek sada, na zakonodavca stavljeno ono glavo i prilično zahtjevno pitanje – na koji način uopće pravno ustoličiti legalizaciju eutanazije?

"Prema kaznenopravnoj doktrini, aktivna eutanazija u Hrvatskoj je zabranjena, dok je pasivna dozvoljena" (FOTO: Lupiga.Com/Denis Lovrović)

Na koji je način pravno regulirana eutanazija u Hrvatskoj?

- S obzirom na sve veći trend legalizacije određenih modifikacija, pitanje eutanazije postaje sve aktualnija i kontraverznija tema, a postavlja se pitanje kada će i Hrvatska suočiti s potrebom za zakonskom regulacijom ovog pitanja. U tom kontekstu, Hrvatska će vjerojatno doći na ovu temu bez jasnih smjernica, zakonskih odredbi ili znanstvenih razrada koji bi integrirali medicinske, pravne, filozofske, teološke i druge perspektive. Stoga je važno aktivno poticati javnu raspravu o ovom pitanju u Hrvatskoj, kako bi se pripremili temelji za izradu kvalitetnih pravnih i etičkih propisa. Očekivano je da će ova tema u budućnosti postati ključna i zahtijevati ozbiljan pristup. U hrvatskom zakonodavstvu trenutačno ne postoji poseban zakon koji bi regulirao pitanje eutanazije. Ovo se pitanje razmatra kroz odredbe o privilegiranim kaznenim djelima usmrćenja (ranije poznatim kao „na zahtjev“) iz članka 112., stavka 3. Kaznenog zakona, sudjelovanja u samoubojstvu iz članka 114. istog zakona te kroz članak 260. Obiteljskog zakona, koji se odnosi na anticipiranu naredbu. Prema kaznenopravnoj doktrini, aktivna eutanazija u Hrvatskoj je zabranjena, dok je pasivna dozvoljena. 

Dakle, ipak postoje neka pravila?

- Ovdje se otvara jedno od najkontraverznijih pitanja – teškoća ne samo definiranja nego i osnovnog razumijevanja termina „eutanazija“. U građanskopravnom smislu, ključni problemi odnose se prvenstveno na valjanost pravnog posla. Sama eutanazija, kao pravni čin, podrazumijeva očitovanje volje pacijenta izraženo kroz informirani pristanak osobe koja traži usmrćenje. No, pristanak otvara brojne dileme, uključujući i one povezane s odštetnim pravom. Prema pravnoj maksimi „volenti non fit iniuria“ - „onome tko pristaje ne čini se nepravda“ - šteta se ne može prouzročiti osobi koja je dala valjani pristanak, ali samo ako je ta osoba bila sposobna za rasuđivanje. Odštetnopravni zahtjevi mogu se pojaviti i u kontekstu procjene je li liječnik poduzeo sve potrebne mjere za održavanje života pacijenta, kao i u situacijama koje dovode do dvojbi između nesavjesnog liječenja i liječnikove namjere da pacijentu omogući dostojanstvenu smrt. Ove pravne i etičke dileme zahtijevaju daljnju razradu, uključujući precizno definiranje ključnih pojmova i osiguranje pravne jasnoće kako bi se izbjegli potencijalni sukobi u medicinskoj praksi i pravnoj sudskoj interpretaciji.

Treba li stoga Hrvatskoj poseban Zakon o eutanaziji, da ga tako nazovemo?

- Pitanje usmrćenja osobe trebalo bi biti regulirano posebnim zakonom, a hrvatska zdravstvena politika u budućnosti bi se trebala usmjeriti na detaljnu pravnu regulaciju problematike eutanazije i palijativne skrbi. Dok se to ne ostvari, krajnja odluka u kliničkoj praksi ostaje prepuštena diskrecijskoj moralnoj i pravnoj prosudbi pojedinca. Ova situacija već je poslužila kao „okidač“ u Sloveniji, gdje su predstavnici udruge „Srebrna nit“ ukazali na nezakonitost, nemoralnost i proizvoljnost izvršenih eutanazija, predloživši zakon koji bi omogućio dostojanstvenu smrt neizlječivim pacijentima koji trpe teške bolove. No pitanje legalizacije ili zabrane eutanazije predstavlja iznimno složen zadatak za zakonodavce. Taj izazov, koji traje već stoljećima, postavlja ključno filozofsko pitanje: kako i može li se moral uopće provesti kroz zakon? Zato bi svaka odluka liječnika, bez obzira na zakonsko rješenje, trebala uključivati mogućnost prigovora savjesti. Prigovor savjesti temelji se na slobodi savjesti i primjenjuje se, najviše, kod pitanja života i smrti – tema oko kojih nikada neće postojati konačan odgovor. Formiranje apsolutnih stavova u bioetici i kliničkoj medicinskoj praksi nije moguće. Rješenja u okviru kliničke bioetike nisu apsolutna, već su ona koja najbolje odgovaraju specifičnim izazovima i okolnostima u određenom vremenu. Stoga je donošenje kategoričnih odgovora na pitanje legalizacije eutanazije iznimno teško, a često i opasno. Trenutna je rasprava o eutanaziji u Hrvatskoj nedovoljna i prepuna nejasnoća, pa bi donošenje ishitrenih zaključaka o njezinoj pravnoj (ne)dopuštenosti bilo nepromišljeno. Ovo je pitanje koje zahtijeva daljnje istraživanje i promišljanje. Uz to, ključno je definirati što točno podrazumijevamo pod pojmom „legalizacija“ i, još važnije, što znači „eutanazija“. Stavljanje različitih oblika (medicinskog) usmrćenja pod zajednički pojam „eutanazija“ stvara moralne i pravne dihotomije i proturječnosti. 

Dolazimo do pitanja definicije eutanazije?

- U svojoj biti, eutanazija predstavlja ideju „dobre“ i dostojanstvene smrti osobe koja je u terminalnoj fazi života i proživljava neizdržive patnje. Ova ideja tek treba pronaći odgovarajuću formu realizacije. Proces konkretizacije i preciznog definiranja ovog pojma trebao bi biti u središtu trenutnih rasprava, uz osiguranje mogućnosti prigovora savjesti, koji, pravilno shvaćen, može ponuditi rješenje za sukob prava i morala.

Kako regulirati prigovor savjesti?

- Zbog nemogućnosti da se moral krajnje provede putem određenog pravnog ili etičkog akta, kao i zbog nemogućnosti jasnog definiranja početka i kraja života (i smrti), rješenje treba tražiti u prigovoru savjesti. Prigovor savjesti treba biti unutarnja refleksija moralnih načela svake osobe, granica koju pojedinac ne smije prijeći pod utjecajem vanjskih faktora - tzv. nagovor savjesti - ili postupajući suprotno, primjerice u privatnim zdravstvenim ustanovama. S druge strane, sloboda savjesti temeljno je pravo zaštićeno Ustavom Republike Hrvatske, i država ga ne smije uskratiti. To je granica koju država ne smije prijeći. No, ako se postigne društveni konsenzus da je eutanazija dio prava na zdravstvenu zaštitu, također ustavno pravo, država mora osigurati uvjete za provedbu tog čina, čak i ako to podrazumijeva financiranje odlaska pacijenta u drugu zdravstvenu ustanovu ili inozemstvo gdje postoje stručnjaci koji mogu provesti takav postupak. To je cijena morala i cijena slobode. Ova složena pitanja i moralne dileme mogu se rješavati jedino kroz institut prigovora savjesti, ali isključivo u pitanjima života i smrti – onih tema koje nadilaze ljudsko razumijevanje i oko kojih nikada neće postojati društveni konsenzus da ih se pravno regulira. Država si ne smije prisvojiti pravo da diktira moral. Međutim i temeljne preliminarne postavke prigovora savjesti trebaju također biti pravno i zakonski razrađene.

Koliko vjerska gledišta o životu koji počinje začećem i traje do prirodne smrti onemogućuju zakonsko rješavanje pitanja eutanazije u Hrvatskoj?

- Jasno je da određeni zaključci unaprijed podrazumijevaju svjetonazorski okvir, no pri formiranju mišljenja o ovoj problematici potrebno je, koliko god je to moguće, udaljiti se od strogih i kategoričkih svjetonazorskih stavova, jer upravo takav pristup često dominira u javnoj raspravi. Ovakav način razmišljanja, koji je najizraženiji u pitanjima poput pobačaja, dovodi do podjela i polarizacije društva te koristi različitim lobističkim grupama, a najvažnije je da pruža površne, argumentacijski siromašne i normativno nedorečene odgovore. Bitno je raspravljati o ovom i sličnim temama iz intersektivne i pluriperspektivne perspektive, koristeći sve dostupne znanstvene, političke i društvene pristupe, promovirajući smirene rasprave i pristojan dijalog. Navedeno svjetonazorsko stajalište ne treba miješati s perspektivama moralne teologije koja oko ovog pitanja može biti itekako dragocjena i nikako ju se ne smije isključiti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Denis Lovrović

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.