Meka dokumentarnog filma, ZagrebDox uvrstio je u svoj program „I tako još jedna“, film Karle Jelić, a u utorak, 1. travnja nakon projekcije organiziran je i razgovor s autoricom.

Karla se penje na „Q&A“, a prati je snažan pljesak i glasna podrška. Mene prate suze. Jer priznanje u vidu ovacija nije samo priznanje dokumentarnom filmu, već i borbi koju je ona u filmu dokumentirala. Priznanje hrabrosti, nasušno potrebne vrline u vrijeme općeg muka. 

Hrabrosti na kakvu Nenad Puhovski upućuje u izboru filmova kojima je otvoren ZagrebDox. „Crveni tobogan“ Nebojše Slijepčevića i „Najglasnija tišina“ Aleksandra Reljića gdje se u prvom prikazuje građansku borbu za park na Savici, a u drugom aktualni bunt studenata u Srbiji. Prikazuje se otpor.

„Živimo u nekim teškim i tužnim vremenima. Teškim zbog opasnosti koje su se nadvile nad svijet koga smo mislili da poznajemo. Tužan, zbog osjećaja paralizirajuće bespomoćnosti i samoće koju mnogi od nas osjećaju. Osobno, uz eksplozije, zavijanje sirena, krikove i svađe koji se rasprostiru ovom našom malom, ugroženom planetom, ja čujem – tišinu. Tišinu pameti, razuma, razgovora i – ljudskosti. Svijetom vladaju nasilnici ...” započeo je otvaranje festivala Puhovski.

Baš poput izbora uvodnih filmova, tako i spomenuti uradak Karle Jelić prikazuje otpor vremenu u kojem vladaju nasilnici. Dokumentirana je borba studentica protiv zlostavljača, odnosno sustava koji tolerira i perpetuira zlostavljanje. Mlade žene iz Karlinog filma smogle su hrabrosti i snage izložiti se i ne pristati šutjeti zato što ih se sustavno izluđuje ili zato što će im te osobe sutra odlučivati o karijerama. Priča udara u pleksus, ali donosi prekrasnu razinu suptilnosti u osjećaju, odnosima i kadru. Vida, Karla i ostale uključene u organizaciju pokreta probijaju osjećaj paralizirajuće bespomoćnosti u teškim i tužnim vremenima.

Karla u svojim odgovorima nakon projekcije naglašava ono što prikazuje u filmu. Ovo nije priča o nekom određenom zlostavljaču, već o sustavu i strukturama koje omogućavaju da takvi kroz pozicije moći i autoriteta zadovoljavaju svoje predatorske potrebe. O društvu koje će deklarativno osuditi nasilje, ali će bespomoćno slijegati ramenima kada se namjesto žrtava štite zlostavljači. Što je ujedno i razlog zašto protagonistica Vida odlazi u London: Pokušaj je to spašavanja vlastitog života, jer život u društvu koje je zaštitilo nasilnika, a nju napravilo ludom, nije moguć.

Iako studiranje najčešće kreće u punoljetnosti, ipak se radi o godinama kada smo mi ljudi svojevrsni čudnovati kljunaš, hibrid odrasle osobe i djeteta. Zato osoba na poziciji moći ima odgovornosti i granice koje mora poštovati. Jedni će tvrditi da su granice mutne, a druge će reći da su one vrlo jasne. “Nemoj se napit i skidat gol pred studenticama!”

Ove Druge, protagonistice filma, pokazuju kako izgledaju britki umovi koji razumiju kako stvari stoje, ali odbijaju pristati na taj status quo. Nisu naivne, jasna im je real politika i to kroz organizacijske razgovore jasno pokazuju, štoviše znaju se dobro nasmijati na svu grotesknost situacije. Kao kada prasnu u smijeh proizašao iz cijele palete najrazličitijih osjećaja na ideju da se prosvjed zove „Ovo je škandalozno“.

Škandalozno, dašta je.

Škandalozno je da se studentice moraju pitati jesam li dovoljno napastovana za prijavu. Škandalozno je i da nam se nabija odgovornost prijave nasilja iako se, kada prijavimo, redovito ne događa ništa. Da mi je novčić za svaki put kad sam čula „da sam znala što me čeka, ne bih prijavila“ ... To je škandalozno.

Škandalozno je i što se nitko ozbiljno ne pita zašto deseci žena koje su preživje proslavljenog hrvatskog redatelja ne podnosi prijavu. Priča se da ih se zastrašuje i da im se prijeti, ali nitko se ne bi štel mešat. 

Pa tko im je kriv kad ne prijavljuju. Pa tko im je kriv kad prijavljuju. Krive što smo žive, a da bi se iskupile od tog grijeha moramo biti požrtvovne. One pametne trebale bi malo manje pokazivati svoju pamet. Lijepe se ne smiju razmetati ljepotom, ali dužne su uživati u paši muških očiju na svojim tijelima. Pa to je kompliment, ne? Naš muž i djeca moraju nam biti sunce oko kojeg orbitiramo. Bez muža i djece mi naprosto vrijedimo manje, gubimo smisao. Kolektivno smo preosjetljive, lude, manipulativne i lažljive. To je inherentna narav žena koju treba ugušiti požrtvovnošću. Odgovornošću za sve. Obitelji koje držimo na okupu, zajednice koje servisiramo, djecu koju odgajamo, a očito i nasilje koje trpimo. 

Ukoliko se drznemo reći kako stvari stoje i upozoriti da imamo pravo na autonomiju i da se napadi na našu autonomiju ne mogu tolerirati, brže-bolje nas se smješta u kalup feministkinje, odnosno feminističke autorice, feminističke štogod. Onog trena kada kao žena ženu postavi na mjesto subjekta, namjesto objekta, pripisuje se feminističko. To i jest duboko feministički u ovako duboko patrijarhalnom društvu. No stvari stoje tako da je feminističko derogativan pojam. U široj javnosti pojam se demonizira, a u obrazovanijim zajednicama danas čak dođe kao nešto kul, ali se izdvaja. To izlazi iz kategorije struke i postaje feministička kategorija struke. Valja od kanona odvojiti ovo gdje bi žene bile subjekti. Ne uklapa se u širu sliku.

Koliko znam Karla nema problem s feminističkim i odlično uklapa feminističko u svoj identitet. Pa ipak koliko smo dio problema ako pomislimo da je film feministički ili da je autorica feministička jer se bavi temom seksualnog nasilja nad ženama tretirajući ženu kao subjekt. Valjalo bi shvatiti da dok god opresiju 51 posto svjetskog stanovništva smatramo ženskim ili feminističkim pitanjem nećemo moći izustiti – „Ni jedna više“. Brojat ćemo. I tako još jedna. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: I tako još jedna

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.