„DANAS SAM SHVATILA“

Objavljujemo pobjedničku priču prvog regionalnog natječaja udruge Adela

ritn by: Lupiga.Com | 28.05.2024.
„DANAS SAM SHVATILA“: Objavljujemo pobjedničku priču prvog regionalnog natječaja udruge Adela
Feministički lik žene radnice bila je tema prvog regionalnog natječaja za kratku priču koju je raspisala osječka Udruga za ženska ljudska prava i razvoj demokracije Adela u čast revolucionarke i heroine radničkog pokreta iz prve polovice 20. stoljeća – Adele Pavošević. Želja organizatorica bila je da odaju priznanje svim nekadašnjim i sadašnjim radnicama u regiji i šire. Na prvi natječaj Adeli Pavošević u čast, kako saznajemo od organizatorica, pristiglo je dvadeset i devet kratkih priča pod pseudonimom, najviše iz Hrvatske, ali i drugih zemalja regije. Četiri pobjednice i jedan pobjednik proglašeni su na Međunarodni praznik rada, 1. maj, dok je prošlog tjedna u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek održana i svečana dodjela nagrada prilikom čega su i pročitane nagrađene priče. U dogovoru s udrugom, Lupiga će na ovom mjestu objaviti pobjedničku priču.

Feministički lik žene radnice bila je tema prvog regionalnog natječaja za kratku priču koju je raspisala osječka Udruga za ženska ljudska prava i razvoj demokracije Adela u čast revolucionarke i heroine radničkog pokreta iz prve polovice 20. stoljeća – Adele Pavošević. Želja organizatorica bila je da odaju priznanje svim nekadašnjim i sadašnjim radnicama u regiji i šire. 

Adela Pavošević (1897. - 1928.) bila je aktivistica i proleterka radničkog pokreta Jugoslavije, vrlo često nazivana i „osječkom Rosom Luxemburg“. Sudjelovala je na raznim partijskim konferencijama i kongresima, a ostat će upamćena i po svom posljednjem vatrenom govoru ispred nekadašnje osječke drogerije Gobetzky pred 8.000 ljudi, povodom smrti tri proletera. Zbog svojih progresivnih ideja i članstva u partiji vlasti su je učestalo maltretirale i hapsile. Odvođena je, među ostalim, u osječki policijski zatvor i vojnički zatvor u Zagrebu. 

Prijave na prvi natječaj Adeli Pavošević u čast trajale su od 23. siječnja do 31. ožujka i u tom je roku, kako saznajemo iz Udruge za ženska ljudska prava i razvoj demokracije Adela, pristiglo dvadeset i devet kratkih priča pod pseudonimom, najviše iz Hrvatske, ali i drugih zemalja regije. Četiri pobjednice i jedan pobjednik proglašeni su na Međunarodni praznik rada, 1. maj, dok je prošlog tjedna u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek održana i svečana dodjela nagrada prilikom čega su i pročitane nagrađene priče. 

O najboljim pričama odlučivao je žiri kojeg su činile Ana Rajković Pejić s Hrvatskog instituta za povijest, Marijana Bijelić s Odsjeka za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Kristina Peternai Andrić s Filozofskog fakulteta u Osijeku te knjižničarka Iva Bačmaga. Prvonagrađena je priča „Danas sam shvatila“, Jelisavete Perišić. Drugu nagradu osvojio je Franjo Frančić s pričom „Ljubičasta zora“, dok su na trećem i četvrtom mjestu priče „Deblji kraj samoupravne sreće“ Elene Premate i „To je tako“ Lucije Tokić.

„Tijekom trajanja natječaja održale smo dvije radionice kreativnog pisanja pod vodstvom osječkih književnica Erike Žilić Vincetić i Marijane Radmilović. Obje radionice su za polaznice bile besplatne i koristimo priliku da od srca zahvalimo voditeljicama koje su zajednici poklonile ono najvrjednije - svoj rad. Hvala i svim sudionicama i sudionicima natječaja, na tome što pišu te što su se prijavile na naš prvi natječaj, ali i onima koji su podržali naš rad dolaskom na čitanje priča“, kažu organizatorice za Lupigu, napominjući kako će uskoro sve priče objaviti u e-booku koji će biti besplatno dostupan svim zainteresiranima. 

U dogovoru s udrugom, Lupiga će na ovom mjestu objaviti pobjedničku priču natječaja „Danas sam shvatila“ Jelisavete Perišić.

„Danas sam shvatila“

Danas sam shvatila, iako sam znala, i od ranije mi je poznato, da smo mi samo mali mravi u jednoj velikoj mašineriji koju ja ne razumem. 

Kapitalizam. Bože koliko sam ideologija morala da naučim za ispite, da znam osnivače-idejne tvorce, političke stranke, čitave filozofije koje iza njih stoje i podupiru ih, da bih živela u jednoj koja mi se najmanje sviđa. 

I ne mogu da promenim ništa. Imam 213 dinara, ne računajući kovanice i sutra možda neću imati dovoljno za hleb. Nevidljiva sam. 

I to mora tako. Drugi će da putuju, troše, kupuju, pokreću ovu mašineriju izrabljivanja, a ti nisi čak ni zupčanik, više kao neko potrošno mazivo, koje se menja s vremena na vreme jer nailazi drugo, bolje, kvalitetnije. 

„Mlad čovek mora da grize“, kaže moja menadžerka. Nemam ja šta da ugrizem. Kako ugristi, kad si zgažen, kad te govnjava cipela pritiska. 

„Samo da malo stanemo na noge“, kaže on kad dođem kući. A ja ih ne osećam, ako stanem, verovatno ću pasti. Rekli su mi da je privilegija ne raditi dva dana nedeljno, odnosno vikendom. Samo da pitam, jer mi nije jasno, da li je privilegija raditi i van smene, jer ovaj mejl mora hitno da se pošalje, a ovaj članak objavi jer je naplaćen, usput nisam ga ja naplatila. I ne znam da li znate, ja radim i vikendom, ne za Vas, nego za hleb. 

„Idi u drugu sobu“, kaže on nekad u šali. U stanu od 25 kvadrata u kom živimo nas dvoje, druga soba može biti samo kupatilo. Koliko smo bili srećni, kad smo skupili 700 evra, za taj prljavi sanduk. Zgrada iz doba Jure, ali ipak u delu grada gde radim, da ne bih putovala dva sata na posao gde me plaćaju dovoljno da preživim.

I sve je politika i sve je farsa i Platone brate, šta se desilo sa svetom ideja? Gde su ti ljudi koji znaju. Veliki umovi danas nose skupa odela, koja su im drugi zaradili, jer su stručnjaci, kurčeviti pojedinci, lako savitljivi. 

Mrzim svoj posao. Iz dna duše mrzim ovu kancelariju i ljude sa kojima moram da radim. Da se razumemo, ne ovo mazivo sa kojim radim, oni su isto kao i ja, samo mazivo, izgubljeni duhovi, koji misle da znaju šta rade. Ja mrzim one druge, one o kojima pišem, koji čine dobro za našu planetu, koje odlazi u njihov džep, a solarna elektrana je samo slučajni produkt, velikog biznisa, sa ciljem zgrtanja para. 

I juče sam bila na sastanku sa nekim bitnim ženama, koje su napravile neku bitnu mrežu. Sve mi se čini da bi bolje bilo da sam skupljala smeće u parkiću ispred zgrade, učinila bih više, nego što sam sedela i slušala o aktivnostima koje nikada neće biti sprovedene, osim ako neko ne bude rešio da uloži neke pare i o novim i starim fensi restoranima, u koje nikada nisam, niti ću kročiti. 

„Lepa si“. Lepa Mlađenović je rekla da kažem samo hvala. NE nisam rekla hvala, rekla sam da sam u brzini sve radila, da sam peglala košulju i da mi je otpalo dugme sa sakoa. 

„Druga si osoba kad se našminkaš, šminkaj se devojko“, takođe rečenica moje menadžerke. Ja sam jedna, ista osoba sa i bez šminke i kad se smejem i kad mi idu suze kao sad. Ova praznina ispunjena strahom, tugom i bolom, ostaje ista. 

Ne piše mi se više. Ne piše mi se, jer mi on ispravlja rečenice. Ja sam samo JUNIOR journalist, a on je SENIOR moj mentor sa sakrivenom limenkom piva u džepu od jakne. I dok mi prekraja rečenice, greši slova i stavlja nepotrebne razmake, ali on ipak zna bolje i ta nečitljiva rečenica je sada bolja iako to više nije nešto što sam ja pisala, moje ime stoji pored. 

Energetska kriza, inflacija, recesija. Počela sam da plačem, ponovo, jer sam shvatila, da će biti samo gore, on ne radi i dalje, šest meseci. Moja plata nije dovoljna za kiriju i račune, a juče sam zamolila mlađu sestru da mi pošalje nešto novca do prvog. Kakva sam ja sestra?

I tog prvog, neću imati da joj vratim. Gde sam pogrešila? U kom trenutku je život postao toliko nepodnošljiv? Mog prvog radnog dana, kafa mi je pokipela, možda je to bio znak. Toliko sam očajno želela posao da sam bila spremna da radim za 300 evra mesečno, osam sati dnevno, pet dana u nedelji. I bilo je u redu, jer sam živela u studentskom domu i mogla sam to sebi da priuštim. Danas radim za 500 evra, bar sam radila na probnom radu tri meseca. Ugovor je istekao i ja sada nemam nikakvo osiguranje, i ne znam da li ću sutra uspeti da priuštim injekciju urbazona ako ne budem mogla da dišem, ali i dalje radim. 

Meseci se snuraju, a ja nisam kadra više ni da plačem. Tako želim da odem odavde, ali ne mogu, nevidljive bukagije mi ne dozvoljavaju, toliko su teške. Ne mogu da odem ni na jedan razgovor za posao jer svi rade od 9 do 5, a ne smem da izgubim platu koju trenutno primam. 

Perem sudove, usisavam i perem peškire. Ja sam junion journalist, koji trkne do prodavnice, kad nestne kafe i javlja se usred nedeljnog porodičnog ručka da odgovori šta je sa fakurom tom i tom i zašto nisam ispratila plaćanja, koja uopšte i nisu moj posao. Kao što ni pranje sudova nije u opisu posla, a ni usisavanje i druga sitna čišćenja koja su moje zaduženje a svrstana su pod tačku „i druge poslove u skladu sa zahtevima poslodavca“.

I danas mi se opet nije išlo kući. Jedva sam čekala 17 časova došla sam do zgrade i nije mi se ulazilo unutra. Siva zgrada, siva vrata, ustajali miris podruma, lift koji ne radi. Ne znam gde mi je gore. Ali, mora biti bolje, biće bolje, nadam se.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

    13.06.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Ulica Milana Mladenovića

  2. UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

    28.05.2024.

    Srđan Puhalo

    UZ USVAJANJE REZOLUCIJE: Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije