Ovogodišnji ZagrebDox može se danas činiti kao lanjski snijeg, međutim program koji nam je donio ovaj festival dokumentarnog filma, još dugo će ostati u pamćenju onih koji su pohodili projekcije. A takvih je ove godine bilo puno, jer prema riječima osnivača i umjetničkog direktora festivala, Nenada Puhovskog, 107 fimova iz programa popratilo je preko 15.000 gledatelja, čak 20 posto više nego lani. Čini se kao odličan indikator rasta zanimanja i „gladi“ publike za dokumentarcima, koji između ostaloga služe i za seciranje, analizu i dijagnozu ovog suludog vremena u kojem živimo. Na ovom mjestu posvetit ću nekoliko riječi filmovima s ovogodišnjeg ZagrebDoxa koji su se mene osobno dojmili. 

Počnimo s filmom koji je, sasvim zasluženo, osvojio glavnu nagradu, Veliki pečat u Međunarodnoj konkurenciji. „Gospodin Nitko protiv Putina“ („Mr. Nobody Against Putin“), u režiji Davida Borensteina i Pavela Paše Talankina, koji je ujedno i protagonist filma, fantastičan je uvid u funkcioniranje ruske propagande na najnižim razinama, u instituciji poput škole. Pratimo militarizaciju ruskog školstva kroz oči jednog iznimnog čovjeka, Paše. On je učitelj u jednom provincijskom ruskom gradu, djeluje kao neupadljivi hipster, ali se sa zadivljujućom hrabrošću suprotstavlja režimu Vladimira Putina kroz niz manjih činova otpora, poput postavljanja proukrajinskog simbola “x” umjesto “Z” na zgradi škole, puštanja američke himne u izvedbi Lady Gage umjesto ruske na školskoj priredbi, otvorenog kritiziranja rata … 

Njegov kabinet oaza je slobode u sve represivnijem školskom okruženju gdje je u tijeku posvemašnja militarizacija i pranje mozga: uveden je novi „patriotski“ kurikulum, u tijeku su svakodnevni drilovi, izvode se nacionalističke pjesme … Neki učitelji se muče s novim riječima poput „demilitarizacije“ i „denacifikacije“ (sjetimo se Orwellovog newspeaka), dok neki s jezivim entuzijazmom šire dezinformacije o ratu u Ukrajini. Profesor povijesti u predavanju djeci objašnjava kako „domovinu treba voljeti kao majku, samo zato što jest: majku volite zato što vam je majka, domovinu volite zato što vam je domovina“ - sve u kontekstu stvaranja entuzijazma za rusku agresiju u Ukrajini i kako bi se djeci iz glave izbilo bilo ikakvo kritičko razmišljanje. Stvara se „sveruski dječji pokret“, učenici memoriziraju replike, pišu pisma vojnicima koja se ocjenjuju. U školu dolaze i Wagnerovi plaćenici koji djecu uče ratovanju, tako da imamo i natjecanja u bacanja granata. Paša promatra sunovrat ruskog društva u totalitarizam s očajem, ali kroz sve njegove riječi i djela provlači se ljubav koju osjeća prema svojim učenicima i gradu. Na kraju, poput mnogih dobrih i hrabrih sunarodnjaka, morao je napustiti Rusiju. 

Još malo o Rusiji. Britanski dokumentarac „Protuotrov“ („Antidote“) redatelja Jamesa Jonesa, između ostalog, portret je „rock zvijezde istraživačkog novinarstva“, Hrista Grozeva, koji je dugo vremena radio za medijsku grupaciju Bellingcat, i bio poznat po korištenju javno dostupnih informacija za svoja istraživanja i razotkrivanja špijuna, atentatora i ratnih zločinaca. Usko je povezan s ruskim opozicijskim političarima i aktivistima poput Alekseja Navaljnog i Vladimira Kara-Murze te koristi svoje nebrojene „veze“ kako bi ruskim zviždačima sredio utočišta u Europi. 

Poprilično nevjerojatno, jedno od istraživanja kojim se bavi je i ono o uroti za vlastito ubojstvo. Grozev je, naime, na ruskoj tjeralici, jedna od brojnih meta ruskih „kill teamova“ (koje uspoređuje s lovcima na glave na Divljem zapadu) i u konstantnom je strahu za vlastiti život, i za život svoje obitelji. Brine se da su mu targetirali oca kako bi izvršili pritisak na njega, te potom doznaje da mu je otac iznenada umro, a kada napokon stignu rezultati toksikološke pretrage, oni su nedovoljno jasni, tako da nikada neće moći znati što mu se točno dogodilo. Jedino zna da će se uvijek osjećati krivim. „Oduzimanje temeljnih stvari u životu, razdvajanje ljudi od njihovih obitelji – tako oni igraju ovu igru”, opisuje Grozev Putinov režim, koji „nije samo autoritaran, već i ubilački“. 

Preselimo se sada u jedan potpuno zanemareni i zaboravljeni kutak svijeta, u Zapadnu Saharu, koju nazivaju „posljednjom afričkom kolonijom“. Stanovnici ovog teritorija, koje je većinski pod kontrolom Maroka, Sahrawi ili Saharci etnička su skupina miješanog amazirskog, arapskog i subsaharskog afričkog podrijetla koja nastanjuje najzapadnija područja pustinje Sahare. Njihovo bogato nasljeđe u kojima se isprepliću razne kulture odražava se u njihovoj glazbi, posebice u opusu legendarne glazbenice Mariem Hassan, protagonistice filma „HAIYU“, redateljskog kolektiva među kojima su Anna Klara Ahre, Brahim B. Ali, Mohamedsalem Werad i Alex Veitch. 

Kroz film gledamo maestralne izvedbe ritmičnog, hipnotičnog, proganjajućeg saharskog folka. Glazba Mariem Hassan bila je svojevrstan soundtrack zapadnosaharske borbe za nezavisnost. Rođena u selu u Zapadnoj Sahari koja je tada još bila španjolska kolonija, nakon invazije Maroka i Mauritanije na njen kraj, s obitelji bježi u izbjeglištvo. Svoje iskustvo opjevala je u jednoj od svojih najpotresnijih pjesama: „u zoru su počeli hodati po leševima kao po tepisima“. Rat između Zapadne Sahare i Maroka traje od 1975. i 1991. godine, a glazba u zapadnosaharskoj borbi za neovisnost ima vrlo istaknutu ulogu, dok su se žene, koje su u kolonijalno doba bile nepismene i podčinjene, emancipirale u antikolonijalnoj borbi i došle do značajnih društvenih pozicija. 

Film se sastoji od arhivskih snimki koje prikazuju politička gibanja u zemlji, intervjua s prijateljima i obitelji Mariem Hassan, ali i poneke audio snimke intervjua same pjevačice, te video snimki s njezinih koncerata po čitavom svijetu. Sve njezine pjesme koje čujemo su eksplicitno političke: mnogo je puta opjevala zapadnosaharsku borbu za nezavisnost (i proslavila tračke nade sa stihovima poput „pravedne zvijezde zasjale su nasred neba“). U jednoj se pjesmi izravno obraća tadašnjem španjolskom premijeru Felipeu Gonzalezu koji je poricao državnost njezine zemlje, a 2010. godine pjeva o tome kako je borba njezinog naroda otvorila vrata i poslužila kao inspiracija Arapskom proljeću. Nezavisnosti je posvetila čitav svoj život i glazbu, ali nije poživjela dovoljno dugo da ju dočeka … 

Mariem je bila revolucionarka – ali i nacionalistica, a na koncu film navodi na razmišljanje o raspravama na (zapadnoj) ljevici o tome treba li podržati nacionalističke pokrete u zemljama trećeg svijeta koje se bore za nezavisnost, odnosno je li nacionalizam „okej“ ako je u službi antikolonijalizma.

Vrijedi izdvojiti i film „Tajna misija: Razotkrivanje krajnje desnice“ („Undercover: Exposing the Far Right“) redateljice Havane Marking, koja prati britansku antifašističku skupinu „Hope not Hate“ u njihovim aktivnostima istraživanja i identificiranja ekstremnih desničara, metodama infiltracije i snimanja skrivenim kamerama koje hvataju ono što neonacisti kažu „kad misle da nitko ne sluša“. Osim samih tajnih snimaka, film nudi mnogo konteksta i iznimnu teorijsku dubinu. Utjecaj ekstremne desnice na mainstream diskurs objašnjava se pomoću koncepta takozvanog „Overton window“: ljude se postepeno ciljano navikava na sve ekstremnije ideje koje postaju sve manje nezamislive i ridikulozne, te sve prihvaćenije u javnom diskursu. 

Slijedeći pristup ovog filma, ekstremnu desnicu bismo mogli podijeliti u dvije naizgled potpuno različite „grane“: „intelektualce“ i „uličare“. Prvi se bave diskreditiranom „znanošću o rasi“, što je zapravo rasizam maskiran u znanost. Puno je tu pseudoznanstvenih pojmova poput „rasnog realizma“, „ljudske bioraznolikosti“, a srž ove ideologije je vjerovanje u urođene razlike između rasa, posebice kada je riječ o inteligenciji. Guru ove pseudoznanosti, koja se „hrani“ idejama eugenike i nasljeđem nacizma, zove se Richard Lynn i bivši je ravnatelj zloglasnog Pionirskog fonda za financiranje znanosti o rasi. Od njega potječu mnoge ideje kojima su opsjednute ove skupine, poput one da „nacije imaju kvocijent inteligencije“ ili da „postoji veza između wokenessa i mentalnih bolesti“.

Osim „intelektualaca“, skupina „Hope not Hate“ prati i pojedince te organizacije koje više odgovaraju stereotipu krajnje desnice. To su populistički političari i aktivisti koji pohode demonstracije poput one u Varšavi za poljski Dan nezavisnosti, gdje se gaze LGBT zastave i nose transparenti protiv pobačaja. Unatoč potpuno različitom pristupu, prezentaciji i habitusu, „uličari“ i „intelektualci“ dijele isti skup ideja koje se vrte oko navodne ugroženosti zapada od nebjelačke imigracije. 

Aktivisti „Hope not Hatea“ uspjeli su se duboko infiltrirati u ove skupine, zadivljuju hrabrošću i posvećenošću cilju. Kako bi se naciste porazilo, treba ih se razumjeti, čemu ovaj film daje bitan doprinos. Film odlično funkcionira kao razotkrivanje ekstremista kroz tajne snimke, ali i kao studija jedne stravične ideologije.

A sad malo u naše krajeve. „Mirotvorac“ redatelja Ivana Ramljaka film je o ubijenom predratnom zapovjedniku osječke policije Josipu Reihl-Kiru. Film se gotovo u potpunosti sastoji od arhivskih snimki, koje prate zvučni zapisi iskaza svjedoka tih groznih vremena početkom devedesetih u Slavoniji, kada su se s obje strane potpirivale tenzije i nagomilavala mržnja. 

Ramljakov pristup temi odličan je primjer čišćenja vlastitog dvorišta prije pogledavanja u tuđe. Iako su prikazani i neki primjeri jezive retorike i ideologije „krvi i tla“ sa srpske strane, kako komentira jedan kazivač, „i mi (Hrvati) snosimo određen dio odgovornosti za rat“. Fokus filma upravo je na tome: od vojnika koji upadaju i pljačkaju stanove, „naših dečkiju“ koji kidaju hrvatsku zastavu kako bi potom mogli okriviti Srbe, dizanja u zrak poslovnih prostora u vlasništvu Srba i, na koncu, ubojstva samog Reihl-Kira, koji je cijelo vrijeme pokušavao smiriti tenzije i spriječiti ili makar odgoditi izbijanje rata. 

Reihl-Kir inzistirao je na tome da se na miran način riješi problem Srba i Hrvata u Slavoniji, obilazio srpska sela gdje se situacija zakuhavala, pokušavao ih uvjeriti da predaju oružje, dajući im garancije da im se ništa neće dogoditi. Govorio je da, dok je on zapovjednik policije, Srbi i Hrvati neće ratovati u Slavoniji. Znao je reći da je bolje pet godina pregovarati nego pet minuta ratovati. „Ako treba ići pet godina smirivati pobunjena srpska sela, ja ću ići“, govorio je. Njegova supruga Jadranka prisjeća se kako je govorio „neće se meni ništa dogoditi od Srba, već od naših“. Nažalost, bio je u pravu. Kad je Reihl-Kir ubijen, odmah se dižu barikade na mjestima gdje ih je on uklanjao. Gledajući film teško se oteti dojmu da je povijest mogla ići jednim sasvim drugim tokom da ovaj čovjek nije ubijen. 

Nakon ovako teške i mučne priče, za kraj spomenimo i film o jednoj od ljepših strana balkanske kulturne baštine. „Krila i tlo“ („Toprak ve Kanatlar“) redatelja Stefana Maleševića film je o zajednici Turaka u makedonskom selu Kanatlar (Kantlarci), koja pripada sufijskom redu bektašije što gaji progresivne ideje povezane s panteizmom - primjerice, o jednakosti svih živih bića. Kako glasi one-liner kojim se film predstavlja inozemnoj publici: „rodna ravnopravnost može procvjetati tamo gdje biste je najmanje očekivali – u ruralnoj muslimanskoj zajednici u jednom od najsiromašnijih predjela Balkana“. 

Film počinje scenama koje prikazuju zabiti, ruralan kraj i seosku neimaštinu. Ova zajednica, međutim, prkosi stereotipima o zadrtom, primitivnom Balkanu, kao i zadrtom Islamu. Islamske dogme ovdje ne prolaze - gledamo snimku lokalaca kako plešu i vesele se uz „svetu“ pjesmu čiji stihovi glase: „tko se napije, taj će primiti Gospodina“, dok jedna žena iz sela objašnjava kako rakija ne samo da nije „haram“ (zabranjeno ili nedozvoljeno), već je i „najbolji lijek“. Gledamo scene iz seoskog svakodnevnog života, tračanja, kao i rasprave i donošenje odluka u kojima sve upućuje na to da žene imaju jednako pravo glasa i jednako snažnu poziciju kao i muškarci. Možemo se samo nadati da salafizam, kojega Saudijska Arabija agresivno izvozi, nikada neće doprijeti do ove zajednice. Islam nikako nije monolit. 

Muškarci su na marginama filma, žene su protagonistice, predstavljene kao nositeljice i kazivačice narodne predaje, a možemo ga čitati i u etnografskom ključu - nevjerojatno je koliko se drevnih običaja ovdje uspjelo očuvati, i to sve, čini se, kroz usmenu predaju. Bektašijski tradicionalni napjevi, nošnje i rituali nisu od one okamenjene vrste koja se izvodi za smotre folklornih društava ili međunarodnu publiku, nego su integralni dio zajednice, uistinu su „živući“. 

Kako je sam redatelj Stefan Malešević vrlo elokventno objasnio na Q&A-u poslije projekcije, ovo je bio pokušaj da se napravi bektaški film, a ne film o bektašima - filmskim jezikom se evocira duh zajednice, tradicija, misticizam i brisanje granica između kategorija karakteristično za sufije, kroz hipnotičan, meditativan, poetičan ton i, u jednoj doista antologijskoj sceni, upotrebu dvostruke ekspozicije i pretapanja. „Želio sam filmskim sredstvima ostaviti sličan učinak na gledatelje kao sto je provođenje vremena s Bektašima imalo na mene”, objasnio je Malešević. Predivan film koji je na neki način zaokružio šarenilo i raznovrsnost tema i stilova ovogodišnjeg ZagrebDoxa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.