U jakoj selekciji filmova s tzv. velikom temom, čiji autori više ili manje inovativno, čak rebelijanski pristupaju gorućoj problematici geopolitičkog, ekološkog ili ekonomskog predznaka, pomalo na margini programa ovogodišnjeg ZagrebDoxa našla se mala, ali uzbudljiva skupina dokumentarnih ostvarenja intimne i porodične tematike koje su o ženama snimile žene. Bili ti narativi situirani u mirnodopske ili ratne prilike predmet zanimanja njihovih autorica žensko je iskustvo, pitanje osobnog razvoja i emancipacije unutar obiteljske dinamike, ili toj dinamici usprkos, pri čemu se protagonistice i njihove postupke izbjegava ad hoc procjenjivati pa i prvoloptaški heroizirati. 

Od takvih je „Alice On & Off“ (2024), dokumentarni film kojim se Isabela Tent bavila desetak godina. Tijekom tog perioda rumunjska filmašica mlađe generacije iznutra, jer drugačije ovakav umjetnički projekt ne bi imao šanse pa ni smisla, prati jednu bukureštansku obitelj, rekla bih prije neformalnu i kaotičnu, nego posve problematičnu. Moguće da je moja prosudba ove od početaka razjedinjene zajednice dvoje nekompatibilnih individualaca romantizirana, no vjerujem da će Alice i Dorian kao roditelji dječačića koji raste praktički pred benevolentnim okom kamere, svojim osobnostima i osobitostima, ali i bliskim, makar i disfunkcionalnim odnosom kod većine gledatelja izazvati simpatije. Tome je svojim pristupom doprinijela autorica koja ih već dubinski poznaje i bez sumnje voli. Autoričina metodologija nije ni po čemu izuzetna, ali „radi“; dojmljivo je što sve postiže promišljenim i balansiranim, direktnim, a opet nježnim tretiranjem oboje protagonista, pogotovo protagonistice, jer kako i naslov sugerira, svjetlo je prvenstveno na njoj. Lijep je ovo primjer female gazea: Alice ni u eksplicitnijim scenama nije objektivizirana, figurira kao živ i autonoman subjekt.

Za nešto više od jednog sata koliko dokumentarac traje, razvila sam ne samo elementarno suosjećanje za ovo dvoje ljudi, nego i istinsko razumijevanje, ponajprije za naslovnu junakinju. Interesantno mi je usto bilo i neo hippie umjetničko i roditeljsko partnerstvo, gdje je u njenoj tinejdžerskoj dobi Dorian spasio Alice (kontroverzi unatoč, jer od nje je 35 godina stariji), da bi poslije raskida ona preuzela brigu o njemu zarađujući, kako je jedino mogla, seksualnim radom na chatu. Njihov maleni sin zrači intuitivnim povjerenjem u svog tatu, ali i vjerom u maminu ljubav iako se Alice, u ritmu on i off, pojavljuje tek povremeno da bi uvijek ponovo nestajala. Uza sve ovaj doks je, dakle, eliptična kronika odrastanja, u nekonvencionalnim okolnostima, ali vedrog i ipak zaštićenog; uvjeti nisu u malograđanskom smislu idealni, ali the kid is all right, u njegovom djetinjem svijetu čini se da više-manje sve štima. 

Dok razmišljam trebam li Alice u tekstu odrediti kao ženu ili kao djevojku, s obzirom da je još u fazi formiranja i traženja, svjesna sam da je, premda vrlo mlada, odavno oštećena iskustvom sredovječne osobe, mnogočime negativnim što ju je snašlo i prije preuranjenog (van)braka i rođenja djeteta za koje, i sama još dijete, nije bila spremna, a ono u finalnim kadrovima slavi već sedmi rođendan. Pokretačka sila filma njene su, pod navodnicima, problematične odluke; Alice se distancira od zadaća sasvim neprimjerenih njenoj dobi, no u tim bjegovima nema nimalo bonvivanskog komoditeta ili flanerije. Gledatelj će zato srčano navijati za krhku curu kojoj ništa nije dano, ali koja se usudila željeti nešto više od pukog preživljavanja u, doduše, boemskom, no ipak patrijarhalnom odnosu gdje bi ona, kako su stvari inicijalno postavljene, bila osuđena na vječnu podređenu ulogu. Dobronamjernom promatraču jasno je da se Alice ne izmiče odgovornosti, ona odlazi s agendom, da bi se mogla vraćati, svaki put sve slobodnija, samostalnija, funkcionalnija. 

U odrasli život Alice je puštena bez uzora i potpore, a time se temeljno razlikuje od junakinje dokumentarca „Zlatno doba“ („The Golden Age“/“L'era d'oro“, 2024) autorice Camille Iannetti, također selektiranog za ovaj ZagrebDox. Tamo upoznajemo mladu Talijanku u Londonu, studenticu glazbe Lucy i to u posljednjim danima trudnoće, pa i u prvim mjesecima s bebom, kad joj iz Palerma u pomoć stižu dvije karizmatične žene, mama i mlađa sestra. Lucy je samohrana i bez novca zbog čega je, poput Alice, prisiljena odustati od umjetničkog obrazovanja, ali zato ima svoje malo žensko pleme, ima od koga čuti prodike, a ima i izbor da se na njih ogluši, jer može biti sigurna da to neće završiti konfliktom ili odbacivanjem. Život Lucyne majke obilježili su strast za umjetnost, financijska neizvjesnost i relacije s nepouzdanim muškarcima, sad se čini da i sama ponavlja slično. Ma koliko temperamentna (prije nego dominantna) mama Roberta kolutala očima na kćerinu neozbiljnu vezu s ocem njena djeteta, ona je bezuvjetno uz nju. 

Alice je naprotiv oduvijek sama, svoju majku jedva poznaje. U trenu kad shvati da je trudna, ima hepatitis, stigmu ovisnice i tek 16 godina, taman je dovoljno stara da njen oženjeni ljubavnik ne završi u zatvoru zbog odnosa s maloljetnicom. Isabela Tent izlaže autentičan primjer prijenosa traumatskog iskustva i devijantnog obrasca ponašanja po ženskoj liniji. Aliceina je majka ganjajući karijeru ratne izvjestiteljice skrb o njoj prepustila svojoj majci, pa će i Alice, u pokušaju svog osamostaljivanja, sina ostaviti bivšem partneru. Alice i Dorian tek su jedan u nizu bukureštanskih socijalnih slučajeva, ali autorica njihovoj pojedinačnoj i zajedničkoj borbi daje boju, i to puno boje, daje joj slojeve, logiku, opravdanje. Godinama sniman materijal Isabela Tent brižno je montirala, tako da ne maskira istinu, ali i da ne povrijedi dobre ljude koji su je propustili u svoju nesavršenu privatnost.

„Tiho drveće“ („Silent Trees“, 2024) dokumentarac je s potpisom poljske autorice Agnieszke Zwiefke koji je suvereno iznijela prezentna šesnaestogodišnjakinja, ime joj je Runa. U bijegu pred ratom u Ukrajini, dok s obitelji čeka azil na poljsko-bjeloruskoj granici, Runa ostaje bez mame koja je u izbjeglištvo krenula trudna. Djevojčica s četvrtastim naočalama, crtaćim blokom i Billie Eilish u slušalicama, urbana i posvećena svojim tinejdžerskim pasijama, promeće se odjednom u majčinsku figuru za četvoricu mlađe braće, ali i logističku i emocionalnu podršku ocu koji očajava nad nevoljama koje su ih pogodile. 

Uz ožalošćenu kurdsku obitelj na njihovom smo putu od izbjegličkog centra gdje izgubljeno besposličare u sterilnim prostorijama s metalnim krevetima do prve točke novog početka, pristojnog stana s Ikeinom namještajem i posterom Runine omiljene pjevačice nad pisaćim stolom koji simbolizira njenu odlučnost da ovdje s tatom i braćom stvori barem privremeni dom. Autorica taksativno skicira etape njihove integracije, prilagođavanje djece na školski sustav, Runinu operaciju oka i proslavu prvog rođendana u progonstvu te očevo nastojanje da se uključi na tržište rada. 

Njihovo sada Zwiefka odabire prikazati ultra realistički; repetitivne i obične, ali tim mučnije situacije čekanja i tugovanja razvučene su gotovo do stvarnog trajanja, a neposredna prošlost, traumatska zbivanja s granice predočeni su animacijom, ne-bojama, u oštrom kontrastu svjetla i tame. Jednako tako, u crtežu, vizualiziran je košmaran kontakt s birokratskim aparatom. Koliko impresivna, toliko je i kontradiktorna slikovitost šume u filmu, odnosno nijemih stabala iz naslova. Najprije nas hipnotizira poetična fotografija drveća iz gornjeg rakursa, gdje su debla istanjena poput grafitnih olovaka, no kasnije, u animacijama koje ustvari predstavljaju Runine crteže, nema translucidne bjeline, šuma je masno crnilo i svršetak svega, takvom je Runa pamti, takvu je sjenča crnim flomasterom.

Na razmišljanje o prethodnom ostvarenju s elementima animacije organski se nadovezuje sjećanje na animirani kratkiš „Umrla sam u Irpinu“ („I Died In Irpin“, 2024) mlade ukrajinske umjetnice Anastasiije Falileieve, koji, doduše, nije prikazan na ZagrebDoxu, ali je zato pobijedio na prošlogodišnjoj Animateki, ljubljanskom festivalu animiranog filma. U jedanaest minuta rukom crtanog ratnog dokumentarca autorica, pripovjedačica, ujedno i protagonistica u samoizlažućem, negdje i autoironijskom ključu pripovijeda o dvadeset dana okupacije Irpina, a uspijeva joj to prirodno i šarmantno, uz niz pronicljivih zapažanja i promišljanja, ali i simpatičnih osobnih detalja kakvima po definiciji tjeskobnom narativu dodaje kolorit. Sa svojim partnerom Anastasiia se zatekla maltene na prvoj ratnoj liniji, zarobljena u obiteljskoj kući njegovih roditelja koju su njih dvoje pogrešno procijenili sigurnijim mjestom od svog kijevskog stana. Dogodilo se međutim da će Irpin biti jedan od najbrutalnije pogođenih ukrajinskih gradova. Pripovijedanje je napeto, glazba uznemirujuća, kako i priliči dnevniku katastrofe.

Jednostavnim, infantilnim crtežom autorica bilježi nedavne strašne događaje, umećući u animiranu materiju stare obiteljske snimke. Isprva se naprosto drže rutine nadajući se da će im to donijeti osjećaj kakve takve normalnosti. No sve se raspada, pa i sami gube kontrolu; mama je moli da se vrati doma, ruska vojska im se približava, roditelji njenog dečka odbijaju napustiti svoju kuću, ona bi htjela k svojima, ali ne želi ostaviti njega, strah i neizvjesnost dovode do tenzija, njegovi roditelji postaju joj nepodnošljivi. Autorica u općem kaosu zamjećuje sljedeći obrazac: ljudi koji žive na prvoj crti u pravilu ne odlaze od svojih domova zbog čega su od 2014. godine izgubljeni mnogi životi. 

Glasom iz offa naratorica pokušava humanizirati ratnu dramu pa i humorizirati vlastitu traumu podijelivši s gledateljem mladenački komična mozganja s kojima se možemo identificirati (kod nekih od nas slične misli bile su aktualne u doba potresa), primjerice što ako se dogodi bombardiranje baš kad odeš pod tuš, pa te nađu s razotkrivenim celulitom. U raspoloženje adekvatnije njenoj stvarnosti vraćaju nas jezive brige poput ove, kako se, ako upadnu Rusi, ubiti u kući u kojoj ima gramofonskih ploča, ali nema nikakvog oružja. Ovaj mali crno-bijeli film pamtit ću ipak po tužnoj mikro epizodi gdje ukućani jedva spašavaju glavu jer, u momentu kad su među posljednjima dobili priliku napustiti blokirani grad, otac inzistira da u podrumu sakrije svoju kolekciju starih kaseta i magnetofona; nedugo nakon njihove evakuacije kuća je spaljena.

Jedan od boljih osjećaja, bar za ljude zaluđene celuloidom, treperenje je pred festivalsku projekciju, u opuštenoj, ali i svečarskoj atmosferi, među filmašima i filmofilima koji su usred radnog tjedna isprevrtali svoje rasporede ne bi li vrijeme kojeg nikad nema dovoljno posvetili gledanju filmova. No festival je tek jednom u godini, od ovogodišnjeg nas već dijele tjedni, a njegovi organizatori polako se pripremaju za sljedeće izdanje. Neka zato serija Lupiginih tekstova o ZagrebDoxu ne ostane samo festivalski izvještaj u nastavcima, bilo bi divno da posluži kao zagovor i motivacija. Vrijedi zabilježiti naslove o kojima su kolege pisali i potražiti ih, u fizičkom ili virtualnom prostoru, jer dokumentarci imaju prevratničku moć; mijenjaju nam kognitivni i emocionalni status, potiču na ovakvu ili onakvu (inter)akciju, a onda neizbježno – popravljaju svjetove.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.