Nemam ni nakanu ni potrebu dokazivanja svojeg hrvatstva. Onima koji će pak pokušati iščašiti postavke zdravog razuma (a njih među čitateljima upregnutim uvježbanim konjima koji zagrću nacionalne brazde sjemenom mržnje svakako ima) mogu ih uputiti na jedan svoj tekst iz 1971. godine, posve benigan, kojem je urednik Vlatko Pavletić dodao malo provokacije naslovom „Prešućena Hrvatska u izdanju Tehničke knjige“. Mnogi su mi tada govorili da se takav tekst ne bi usudili potpisati. Istina, po preporuci više instance, začepio sam gubicu u nakani da više nikada ništa ne objavim. Ostalo mi je čitanje i usmeno prenošenje informacija o pročitanim knjigama zaposlenicima u knjižari u kojoj sam radio. Tek nedavno me, volim to ponoviti, na to podsjetila Dubravka Cherubini. Kaže da je jedva čekala subote da sluša moja izlaganja. 

„Sve je to pluskvamperfekt“, kazali bi danas političari. U bližoj povijesti, u vrijeme Domovinskog rata i silazaka u podrum, kad sam spavajući bauljao stubama do skloništa, poželio sam Beograđanima probijanja zvučnog zida i da se i oni nekoliko puta spuste u skloništa. Nisam nikada poželio nekomu smrt, iako se mojoj familiji nisu svi živi vratili s bojišta. Prilikom susreta s hrvatskim generalima poslije završetka rata na mom radnom mjestu, bilo je i ljudskih, ali i takvih susreta da ih ovom prilikom ne bih spominjao. Zabilježio ih već jesam. 

Počinjem s hrvatstvom, a prošle godine sam se pitao što ću biti ako ću morati reći „auf Wiedersehen“ svojoj domovini, jer mi se život u ovoj zemlji sve manje sviđa. Osjećaj diktature mora osjetiti svatko tko je bar komadić svojeg života proveo u tuđini, rekao bih civilizaciji. Svoju spoznaju slobodnog čovjeka mogao sam, i mogu ga, naći u literaturi i filmovima. Hoće li me primiti Republika Češka, jer sam mješanac i po očevoj majci u meni ima češke krvi? Iako je baka uz porculansko posuđe iz Češke donesla skulpturu Pietà napravljenu od voska i zaštićenu staklenim zvonom, u toj zemlji se Djevica ne ukazuje, a religija je odvojena od države. Crkve i skulpture svetaca svjedoci su povijesti. I okrutnosti. 

Moj otac, zahvaljujući „demokršćanskim vrednotama“ uspostavljenim u vrijeme NDH, koje danas propagirate, odmarao se 1945. i 1946. godine u Staroj Gradišci. S dobrim željama naš ministar Ivan Anušić sada poručuje da se Europa mora vratiti „demokršćanskim vrijednostima s koncerta Thompsona“. Možete li zamisliti neku zemlju, uzmimo za primjer Dansku, kako zahvalna prihvaća hrvatski model i kreće na preustroj zemlje prema „demokršćanskim vrijednostima“ obznanjenim na jednom koncertu?

A mi danas najčešće razvlačimo temu o „diktaturi“ u zemlji koja je nestajala koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, tvrdeći da u njoj sloboda nije bilo, dok je danas sve manje sloboda u zemljama kojima smo tada mi bili zavidni. Tako se u jednom izlogu knjižare, za kojeg sam bio odgovoran, pojavila umjetnička instalacija Tita i Pinocheta uz rečenicu „Politika je kurva“. Bilo je nezgodno, ali nisam bio kažnjen. No, možda je to poveznica koju imam naspram razdoblja diktature u Čileu i njezinim tihim uvođenjem u život koji danas živim. Sve se dade provesti kroz legitimne kanale. Pa i nelegitimne. Živim u zemlji u kojoj ustav više ne važi. Čileanci se mogu ponositi svojim nositeljima slobodne misli, svojim književnicima. Pablo Neruda, jedan je od tih svjetskih velikana. A Roberto Bolaño zadnji je romansijer rođen u Čileu čiji opus smo upoznali u hrvatskom prijevodu. Bio je zatočenik na stadionu punom neprijatelja hunte određenih za likvidaciju. Čuvar, koji je s Bolañom išao u isti razred škole, krišom ga je pustio. Da toga nije bilo, ne bismo danas uživali u njegovim „Divljim detektivima“, objavljenim na španjolskom 1998. godine, čija radnja je smještena u Mexico City. Na roman me je upozorio Žarko Vijatović, i nakon čitanja složio sam se s njegovim mišljenjem, o grupama, i da umanjim, neformalnim grupicama, koje su se sedamdesetih formirale u Zagrebu na osnovi poetičkih osobnosti, odnosno, srodnosti interesa. Dakako, radili smo usporedbu s velegradom. 

I evo, tek je prošlo nekoliko tjedana od kad sam vidio Gospu na nebu iznad Zagreba. Tih sam dana pokušao pronaći nešto, neki podatak o prikazanju Gospe u čileanskom filmu kojem nisam znao naslov, a gledao sam ga na TV-u prije nekih desetak godina. Napisao sam mail prvoj ustanovi koju mi je ponudio Google i odmah dobio odgovor. Gospodin Roberto Baeza, iz producentske kuće koja je također snimila film o razdoblju diktature u Čileu (na engleskom naslov glasi: „Meeting Point“), odgovorio mi je da se radi se o filmu „La Pasión de Michelangelo“ snimljenom 2013. godine, redatelja Estebana Larriana, u koprodukciji Čilea, Francuske i Argentine, što je, pretpostavljam, otežalo moju potragu. Na području Balkana zadnji put je prikazan na kanalu Cinema 2021. godine.

Radnja filma se odvija, prema istinitoj priči, u 1983. godini. „La Pasión de Michelangelo“ („The Passion of Michelangelo“) prati događaje u Peñablanci, malom gradiću u čielanskoj regiji Valparaiso. Deseta je godina mandata generala Augusta Pinocheta, koji još uvijek drži ustroj vojnog ugnjetavanja kako bi održao svoju vlast. Počinju se primjećivati znakovi opozicije u zemlji. Na ovu političku scenu stupa četrnaestogodišnjak Miguel Ángel, naizgled neuki ulični dječak kojem se na brdu ukazuje Djevica Marija. Istinita je priča, a hodočašća stotina tisuća vjernika traju do 1988. godine. Vladajuća diktatura osigurala je logistiku za uvjerljivu priču. Avioni su ispuštanjem boje u oblake formirali oblike koji su masi nalikovali na Gospu, a ljudi dovezeni na invalidskim kolicima, lažni invalidi, ustajali su ozdravljeni čudima. Istovremeno, nitko, pa i prikrivena opozicija i bivši članovi partije nisu imuni za zaradu na suvenirima, najčešće u gipsanim figurama Gospe. Čarolija završava se na nebu prilikom jednog ukazanja. Hodočasnici su primijetili avion, kamuflirane kamione za podršku, pa i ubačene agente među vjernike, dok vidjelac pretjera s porukom Gospe hodočasnicima. Slijedi osveta prevarene mase, dječak se spašava, crkva je zapaljena. 

No, moje prepričavanje davno gledanog filma, ostavilo bi film daleko od bunjuelovske poetike i intertekstualnosti, na koju je kritika ukazivala. Pa ima odlomaka koje bi valjalo pročitati ili skinuti s interneta: „Film je velikodušan prema svojoj publici, pružajući više informacija od svećenika koji istražuje. Uči nas da Michelangela, unatoč tome što je primio pričest s hostijom dobivenom s neba i primio uvojak kose koji mu je sama Djevica ošišala, podučavaju vladini agenti, a tijekom javnih transova, statisti lažiraju njegova čuda. Film također prikazuje Michelangela kao privatno zanesenog i dvosmislenog lika. Ponaša se histerično i erotizira svoje osobne odnose, uključujući i odnos s gradskim župnikom, ocem Lucerom (Aníbal Reyna). Njegove ženstvene geste naracija prikazuje sugestivno, kao simptome psihotične osobnosti. Upravo pogoršanje te ženstvenosti i vizionarska izvedba prerušena u Djevicu Mariju donose vrhunac filma i početak katastrofe za vjeru njegovih vjernika. Mladićevo transvestitstvo hodočasnici smatraju bogohulnim te ga, osjećajući se uvrijeđeno, opetovano napadaju. Zatim spaljuju seosku crkvu, a zajedno s njom Djevica Marija nestaje s neba. Katolička crkva odbacuje autentičnost ukazanja i zabranjuje štovanje. Kasete sa snimkama, fotografijama i kipićima više nisu dostupne, a svi vjerni gledatelji nestaju iz Peñablance. Film, međutim, ne uništava popularnu legendu. Umjesto toga, stilizira je i daje joj fantastičnu sintaksu. Kraj radnje, koji kao da je riješio sukob, problematiziran je, međutim, uključenjem nadnaravnog elementa koji čini rasplet neobičnim i izaziva sumnju u lažnost ukazanja. Završna scena ne obvezuje se na tezu političke montaže i propituje publiku, stavljajući na nju odgovornost da vjeruje u čudo ili ne. Istovremeno, ovaj postupak je blag prema Michelangelu, jer daje određenu uvjerljivost njegovim halucinacijama. Vidjelac nije kažnjen scenarijem filma, niti se ocu Ruiz-Tagleu pripisuje puna zasluga za istinitost, a ta dvosmislenost simbolizira opstanak mita. Istovremeno, iskupljuje vjernike i skeptike, budući da i jedni i drugi samo ispunjavaju uloge koje su im dodijeljene političkim okolnostima. U tom smislu, film se odriče mogućnosti potpuno realističnog prikaza događaja i odlučuje se za zbunjujući kraj kako bi sačuvao misterij koji je već postao dio televizijskog pamćenja naše nacionalne povijesti. U konačnici, mislim da kulturna vrijednost ovog filma leži u činjenici da ne predstavlja samo dio arhive naše nedavne povijesti, već i simbolizira tragove koje ta prošlost reproducira kasnije, u sadašnjosti.“

Bilo bi lijepo kad bi nam naša državna televizija omogućila da ponovno pogledamo ovaj film. Možda pronađemo sebe u ulogama glumljenim na filmu, što mi se puno puta dešavalo. A možda bi to, u današnjoj zbilji, mogli učiniti i s mađarskim filmom „Svjedok“, kojeg sam nekad davno gledao, a koji se godinama pacao, zabranjen od komunističkog režima. To bi bila slika današnjeg koaliranja bez kriterija u hrvatskoj politici na najvišoj razini - Vladi RH. 

Naime, poslije pada berlinskog zida i uspostave tadašnje demokracije u Mađarskoj, film „Svjedok“ (mađarski: „A tanú“, također poznat kao „Bez traga“), prikazivan je posvuda pa i na kanskom festivalu. Politički je to, satirični humoristični film iz 1969. godine u režiji Pétera Bacsóa, scenarij su zajedno napisali Bacsó i János Újhegyi, a u glavnim ulogama Ferenc Kállai, Lajos'ze, Béla Both i Lili Monori. Još uvijek mi je nepoznanica kako se ovaj film državnim sredstvima u napetoj političkoj klimi mogao snimiti 1969. godine. Da ga danas gledam, glavi lik József Pelikán, personalizirao bi mi minornu koalicijsku stranku, koja participira i svojom podrškom pomaže pobjedničkoj stranci na izborima da se održava na vlasti, te nekompetentnim kadrom fila mjesta niža od premijera. Konferencije za novinare su im urnebesne. Obiluju jezičnim „bravurama“, iako podržavaju jezičnu čistoću hrvatskog jezika.

Kratko ću o dijelu filma. József Pelikán, samohrani otac, sudjelovao je u komunističkom pokretu Mađarske tijekom Drugog svjetskog rata. Sastaje se Zoltánom Dánielom, drugim članom tajnim članom komunističke partije za vrijeme rata, sada na obali Dunava gdje Dániel peca i pada u vodu. Iz vode ga spašava Pelikán. Zauzvrat, visoki politički dužnosnik Dániel, postavlja Pelikána na razna odgovorna radna mjesta kojima nije dorastao, sve dok na kraju nije postavljen na mjesto ravnatelja Instituta za naranče. Kad stablo naranče konačno donese plod, upriličena je velika svečanost. Folklorni ansambl pleše, a na kraju je ubran plod. Slijedi kušanje ploda i dijalog. 

- To je limun.

- Naranča.

- O tome nema rasprave.

- Što je to?

- Nova mađarska naranča.

- Manje žuta, malo više kisela, ali je naša.

Očito je da takvo mišljenje „malo je kisela, ali je naša“ imaju i hrvatski glasači. Ili da možda krivicu prebacim na izborni inženjering. Jedna Shakespeareova rečenica u davna vremena odnosila se na skandinavsku zemlju koju sam u ovom tekstu već spomenuo, a sada je naša suvremenost. Tragedije su danas naša svakidašnjost koja se izvan pozornica uprizoruje uz visoku cijenu izvedbe, ali izađe na prihvatljivo kad se podjeli na tri i pol milijuna hrvatskih građana. Neki koji su se besplatnim kartama šepurili u loži u loži HNK, za nekoliko dana se s lisicama na rukama pojave u Remetincu. 

Od nekuda se mora poći, razmišljao je davno prvi uspješni Glembaj. Orobio je i zaklao kranjskog kramara u viničkoj šumi. „On je mirne savjesti podigao u crkvi svetoga Trojstva na Marijanskom križu mramorni oltar svetoga Sebastijana koji su njegovi potomci dvije generacije kasnije pokazivali svojim gostima kao dokument vrlo otmjenog baroknog glembajevskog ukusa“ - Miroslav Krleža: „Glembajevi“, Minerva, 1932.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.