Mjesec dana nakon što je Inicijativa mladih za ljudska prava u Zagrebu izvela zapažen aktivistički performans, izvjesivši na božićnu jelku u središtu Zagreba kartonske kuglice s pitanjima o odnosu društva prema Domovinskom ratu i odgovornosti za hrvatske ratne zločine, o odjecima i implikacijama tog događaja razgovarali smo sa Sennom Šimek izvršnom direktoricom ove inicijative.

OD KARTONA NAPRAVILI SLONA: Kako su benigne božićne kuglice potresle Hrvatsku?

Inače, Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR), regionalna je nevladina organizacija koja djeluje u pet država bivše Jugoslavije. Šimek je diplomirala politologiju na Fakultetu političkih znanosti i povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojemu je vanjska predavačica i istodobno pohađa doktorski studij moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu. Studirala je i u Beču te polazila različite neformalne obrazovne programe poput Mirovnih studija Centra za mirovne studije, Škole društvene pravednosti Zaklade Friedrich Ebert, Studentskog programa Akademije za politički razvoj te kraće edukacije i ljetne škole na temu nacionalizma, izgradnje postkonfliktnih društava i tranzicijske pravde, kulturalne traume i slično. U Inicijativi mladih za ljudska prava počela je volontirati u siječnju 2022., a zaposlena je od svibnja 2023. godine. 

"Politički mit o ratu u Hrvatskoj itekako je prisutan, živ i spreman braniti se" - Senna Šimek (FOTO: Sanja Bistričić Srića)

Kako komentirate odjeke postavljanja ukrasa na božićnom drvcu na Trgu bana Jelačića kojima je Inicijativa mladih za ljudska prava podsjetila javnost na hrvatske ratne zločine u Hrvatskoj i BiH? Jesu li reakcije bile u skladu s onim što ste očekivali?

- S jedne strane, javni interes nas je donekle iznenadio jer smo navikle da teme o kojima Inicijativa progovara ili aktivističke akcije koje provodi ne dolaze pretjerano u fokus medija. Primjerice, u četvrtom smo mjesecu ove godine izvele simboličku akciju preimenovanja Trga doktora Franje Tuđmana u Trg ahmićkih žrtava kako bismo podsjetile na odgovornost hrvatskog političkog i vojnog vrha u ratu u BiH, ali tad su reakcije bile puno slabije. No, nije nas iznenadila vrsta reakcija - one su samo iznova potvrdile da je politički mit o ratu u Hrvatskoj itekako prisutan, živ i spreman braniti se. Puno je problematičnije to što se naše stavljanje ukrasa od početka predstavljalo kao potencijalno kazneno djelo koje treba istražiti i procesuirati - sve dok nije poslužilo kao inspiracija drugima diljem zemlje. Takvo uokvirivanje legitimnog građanskog aktivizma kao nečeg ilegalnog štetno je za Hrvatsku kao liberalnu demokraciju, neovisno o Inicijativi i medijskim napadima koje smo doživjele. S druge strane, dobile smo brojnu potporu drugih organizacija civilnog društva iz Hrvatske i drugih dijelova regije, a na mene je osobno najveći pozitivni utjecaj i ohrabrenje imao poziv veterana HV-a s kojim sam se imala priliku upoznati proljetos na akciji obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja koju provodi Centar za nenasilnu akciju, a koji je potpuno podržao to što smo napravile, tj. napisale. Kako nas nedavna povijest uči, glasovima poput njegovog se ne daje prostor čime se stvara iluzija homogenosti i jednoglasja, a to gotovo nikad nije tako. 

Većina negativnih reakcija sadržavala je implicitnu ili eksplicitnu sugestiju, u nekim slučajevima otvoreno posprdnu, da se mladi poput vas ne bi trebali baviti ozbiljnim temama, jer bi one, valjda, trebale biti rezervirane za starije, za koje se automatski pretpostavlja da su upućeniji i iskusniji. Kako ste doživjeli tu vrstu argumenata?

- To je već dobro poznata teza kojom se nerijetko nastoji diskreditirati rad Inicijative, stoga je u tom smislu bila poprilično neinovativna i očekivana. Ipak, ukazala bih na nešto puno važnije - dob se kao kriterij za diskreditaciju ne uzima kad mladi ljudi potvrđuju i slave verziju povijesti koja je službeno odobrena. Primjerice, prije nekoliko su godina na proslavi 26. obljetnice operacije Medački džep bili srednjoškolci iz Gospića. Naravno, na proslavi se nisu spominjala počinjena teška kršenja ljudskih prava niti presude za ratne zločine. Tada se, barem ne u mainstream javnom prostoru, nije postavljalo pitanje o tome zašto su tamo mladi ljudi i trebaju li uopće biti tamo. A ta epizoda nije iznimka. Štoviše, sudjelovanje mladih na takvim događajima se uvijek ističe kao nešto pohvalno i poželjno, bez propitivanja njihove “upućenosti i iskustva”, čak ni onda kad Tina Ujevića zaogrnu HOS-ovom zastavom. Dakle, vrlo je jasno - nikad nije problem u godištu, već u tome pristupa li se ratu i poraću isključivo afirmativno ili i kritički.

Oduzimanje državnih odličja osuđenima za ratne zločine bio je jedan od ciljeva vaše akcije. Činjenica je da se nijedan predsjednički kandidat nije previše osvrnuo na vaš zahtjev. Kako to komentirate?

- Kandidati su se ipak osvrnuli. Prije svega, Ivana Kekin je prije početka predizborne šutnje istaknula 13 razloga zašto glasati za nju, a jedan od njih bio je upravo oduzimanje odlikovanja ratnim zločincima. Osim toga, o tome se govorilo i na zadnjem sučeljavanju, ali nitko osim Kekin nije doveo u pitanje problematičnost pojedinih nositelja odlikovanja ili se izjasnio o spremnosti za njihovo oduzimanje. Prema tome, tema je ipak izazvala interes i među kandidatima, a drugačije reakcije od njih nismo niti očekivale. Naš je glavni cilj ipak bio informirati građane, a onda i ukazati na ovlasti predsjednika kad je riječ o odlikovanjima i u tome smo uspjele. Dapače, s obzirom na očekivane rezultate izbora - prije mjesec dana anticipiranu, a sad već izvjesnu pobjedu Zorana Milanovića te njegov trend u dodjeljivanju odlikovanja na koji je ukazao i Serge Brammertz, glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, ne treba se nadati nekom zaokretu. 

"Dolaze nove generacije s novim idejama i novim metodama, odgojene u drugačijim društvima u kojima nisu, nasreću, morala doživjeti rat, ali imaju iskustvo života s dugoročnim posljedicama rata" (SCREENSHOT: TikTok/nemozemo) 

Akcijom ste upozorili i na šutnju o haškoj presudi za Herceg-Bosnu. To je izazvalo stanovitu raspravu, u kojoj su dominirale reakcije povjesničara koji su, legitimno ali znakovito, opovrgavali relevantnost te presude. Kako ste doživjeli takve reakcije?

- Iz pozicije povjesničarke smatram da je takva vrsta rasprave poželjna i korisna, koliko god ponekad bila nekvalitetna ili se temeljila na ad hominem argumentima. Jedan od ciljeva koji si je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju zadao jest prikupljanje autentične dokumentacije te nepristrano i istinito bilježenje povijesnih činjenica o ratnim događajima, odnosno davanje nezavisnog tumačenja ratnih događaja. Desetljeća djelovanja suda tako su stvorila, između ostalog, dvije stvari: ogromnu arhivu dokumenata i drugih povijesnih izvora, ali i jednu vrstu posebnog historijskog narativa koji se u potpunosti ne poklapa niti s jednim službenim narativom država nastalih raspadom Jugoslavije. S njime treba polemizirati. Za povjesničare koji se bave proučavanjem ratova devedesetih, presude i dokumenti na kojima se temelje nisu i ne trebaju biti jedina vrsta povijesnog izvora na kojem će temeljiti svoje teze, ali se moraju uzeti u obzir kao validne i vrijedne istraživanja, a ne kao politički činovi kojima je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju nastojao maliciozno oštetiti pojedince ili nacije. Nota bene, potonje je još problematičnije jer predstavlja učestalo zaboravljanje jednog od temelja djelovanja MKSJ-a - utvrđivanje individualne, a ne kolektivne krivnje. Inicijativa se u svom djelovanju kao regionalna mreža vodi sudski utvrđenim činjenicama kao jednim od stupova tranzicijske pravde; povjesničare tranzicijska pravda ne obvezuje, ali ih ne bi trebala obvezivati ni, primjerice, Deklaracija o Domovinskom ratu koja je svakako povijesni izvor, ali onaj koji se odnosi na 2000. godinu, a ne na razdoblje od 1991. do 1995. godine. 

Istodobno, pretjerano bi bilo tvrditi kako se u Hrvatskoj ne raspravlja i ne može raspravljati o svim aspektima ratova devedesetih. Što su temeljni prigovori YIHR-a stanju javnog dijaloga o ratovima u Hrvatskoj?

- Dijalog je, posebice nakon ulaska Hrvatske u EU, podosta utihnuo. Čini se kao da se gotovo potpuno obistinila izjava Ante Gotovine s dočeka u Zagrebu 2012. godine o tome da rat pripada povijesti. Danas je sve teže naći načine kako taj dijalog otvarati, kako u, naoko, sveopćoj okrenutosti budućnosti - da ponovno citiram Gotovinu - preispitivati devedesete i njihovo nasljeđe, Kako pozivati institucije na odgovorno suočavanje s prošlošću - pa tako i na oduzimanje odlikovanja pravomoćno osuđenim ratnim zločincima ili pak inkluzivnu i nediskriminatornu primjenu Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata - i kako sveobuhvatnije podučavati o prošlosti ne izbjegavajući “tamne strane”, a bez da se povlače iz upotrebe udžbenici koji to nastoje omogućiti. To su samo neka od pitanja koja Inicijativa ne prestaje postavljati. 

Kako, prema mišljenju Inicijative, u Hrvatskoj izgraditi uravnoteženu kulturu sjećanja, koja ne bi bila nacionalistička, selektivna i potencijalno konfliktna u odnosu prema susjednim narodima i državama? Koji bi trebali biti ključni mehanizmi da se to postigne?

- Cijeli je niz mehanizama u polju tranzicijske pravde koji za cilj imaju, između ostalog, ostvarenje te uravnotežene kulture sjećanja. Dakako, jednog magičnog rješenja nema, a svakako bi bilo dobro podvući liniju i vidjeti što se u zadnjih tridesetak godina napravilo kako bi takva kultura sjećanja zaživjela u regiji te što je bilo uspješno, a što ne. No, dolaze nove generacije s novim idejama i novim metodama, odgojene u drugačijim društvima u kojima nisu, nasreću, morala doživjeti rat, ali imaju iskustvo života s dugoročnim posljedicama rata. Možda ne znaju - i ne trebaju znati - kronologiju svih vojnih operacija na teritoriju Hrvatske, ali jako dobro osjete što je to PTSP prisutan kod starijih članova obitelji, problematičnost “cajki” koje najbolje dočarava opća pomutnja koju je izazvala popularnost Aleksandre Prijović, ili da postoji razlika između Ivane i Jovane, bez obzira što obje žive u Hrvatskoj. O tome treba razgovarati, ali samo s ravnopravnim uključivanjem mladih u tu priču. 

Inicijativa mladih za ljudska prava djeluje, osim u Hrvatskoj, i u Srbiji i u BiH te na Kosovu i u Crnoj Gori. Kakva su iskustva vaših kolega u tim državama? Kako biste usporedili vaša iskustva s njihovima?

- Iako Inicijativa djeluje i na Kosovu i u Crnoj Gori, rad Inicijative u Hrvatskoj se najviše isprepliće i nadopunjuje s radom Inicijative u BiH i Srbiji zbog ratova u Hrvatskoj i BiH te zbog današnje dinamike međudržavnih odnosa kojoj se nerijetko u temelju nalaze neriješena pitanja vezana za ratove devedesetih i njihove posljedice. Ono što bih odmah istaknula kao prevladavajuću zajedničku karakteristiku je nerazumijevanje regionalnog karaktera Inicijativine mreže. Iako u suštini vrlo jednostavna, logika kojom se vodimo, a koja se temelji prije svega na čišćenju vlastitog dvorišta ili, ako hoćete, vlastitog nacionalnog pamćenja, jako teško prolazi u regiji, a posve je nebitno je li riječ o Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori ili bilo kojoj drugoj državi nastaloj raspadom Jugoslavije. Dijelom to mogu i razumjeti; naime, desetljeća političkog neprihvaćanja i prebacivanja krivnje, odbijanja suradnje i prevladavanje etnonacionalističkog kriterija u tome koga pamtiti ili koga demonizirati, rezultirali su nekom vrstom sigurnosne “dileme suočavanja s prošlošću” - zašto bi netko u Hrvatskoj ukazivao na počinjene zločine nad Srbima ako to isto nije vidljivo u Srbiji i vice versa? To je, nažalost, veliki uspjeh regionalnih političkih elita i njihovog dugogodišnjeg “zajedničkog” projekta cementiranja dominantnih narativa koji im pomaže ostati na vlasti. Nikako ne treba odustati od prokazivanja te licemjernosti. Osim toga, neki novi klinci - ali i ne samo oni, sjajnih primjera međunacionalne suradnje je mnogo, samo su manje medijski zanimljivi - ipak nam pokazuju da te izgrađene nacionalističke utvrde imaju pukotine i da ih ne treba nužno rušiti isključivo raspravom o tome gdje je tko bio ‘91. ili traženjem odgovora na to „ko nas, bre, zavadi“ - pa samo fenomenalne studentske blokade u Srbiji i ogromna podrška koju kontinuirano dobivaju od mladih iz Hrvatske pokazuju da taj projekt zatvaranja u vlastite nacionalne granice ne prolazi tako dobro, pogotovo kad nas sve muče slični ili isti problemi. Možda su mladi i možda ne vole povijest, ali dobro znaju što ne žele da se ponovi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sanja Bistričić Srića

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.