Zapis Almina Kaplana prenosimo s prijateljskog Prometeja

Vjerujem da se prevoditelj književnog teksta u trenucima prevođenja nalazi u međujeziku. Ne želim mistificirati posao prevoditelja, ali ne mogu drugačije da pojmim to neznano mi iskustvo pretakanja emocija iz jedne posude u drugu. Jer jezici pod terorom svakodnevnog i banalnog otupe pa ih je prevoditelju oživljavati svaki put kada čitatelju hoće prenijeti emocije dalekog im autora. Međutim, ostavimo sad prevoditelje po strani, bavimo se malo međujezikom, odnosno ovim “među” koje nam pruža mogućnost da bolje razumijemo ono što mu je prethodilo kao i ono što mu slijedi. Svako malo imamo neku među koja nas dijeli na one od prije i na one od poslije, a najbolji primjer je zadnji rat koji često uzimamo za orijentir kad govorimo o našim životima izgovarajući dobro poznate sintagme “prije rata” i “poslije rata”. Rat je ustvari bio naš međujezik, tačka u kojoj smo ono prijeratno vrijeme morali prenijeti u poslijeratno, tako da ga razumiju i osjete generacije koje će se rađati u doba novog mira. Neki će se upitati zašto neko mora znati kako si se ti osjećao u vremenu koje je iščezlo?

Odgovor nije jednostavan ali svakako da se može pojednostaviti: zato što imam pravo na to - pravo da svoj život pretačem u jezik razumljiviji meni sadašnjem, kao i generacijama koje su se stasale u jezicima koji su se u međuvremenu izmijenili. Bitno je da drugima pomognemo u razumijevanju našeg poimanja određenih riječi, a što će doprinijeti međusobnom razumijevanju kojeg ne može biti na odmet.

Prisjećajući se, mi ustvari prevodimo sebe prošle u jezik kojim govorimo mi današnji. Odnosno, mi se prisjećanjem prenosimo iz prošlosti u sadašnjost koja je prije svega jezik kojim govorimo. Tako bi se nekako moglo reći za našu sklonost da se sjećamo onoga što je bilo i što nam je značilo. Da prisjećanje ima veze s jezikom najbolje govori činjenica da vrlo često nismo u stanju mlađima od nas prenijeti emocije koje su nas odredile; preduslov za takvo šta jeste naći pandane u njihovom jeziku, dovesti ih u određene odnose, te tako oživjeti emocije u njima koji pripadaju drugom vremenu i drugom jeziku. To mi se u zadnje vrijeme često događa s moja dva mala dječaka koji me sve češće zapitkuju o mom dječaštvu: jesam li volio Minecraft kad sam bio mali i koji mi je najdraži lik iz serijala o „Harry Potteru“. Na takva pitanja im obično uzvratim nekim svojim junacima, npr. He-Manom, otvorim Youtube pa im pustim epizodu o heroju koji ima svu moć - a na šta oni, uglavnom, ostanu imuni. Da ne kažem koliko ih je teško privući da slušaju dok im čitam „Družbu Pere Kvržice“ ili „Orlovi rano lete“, dojma sam da oni te tekstove ni ne mogu razumjeti.

Prije koju večer na televizoru je naletjela epizoda serije „The Simpsons“ koja se ovo ljeto emituje na Hrvatskoj televiziji i oni su je odmah povezali sa mnom jer imam majicu s likovima Homera i Barta. Međutim, taj sadržaj bi i njima mogao biti blizak s obzirom da su autori seriju nastavili snimati i nakon što sam ja prestao biti dijete, čak sve do danas. To je možda jedan od rijetkih sadržaja koji su meni značili a koje bi mogla gledati i moja djeca, a da je ne gledaju samo zato što sam ih ja to zamolio. Međutim, nije ni to tema, nego nešto treće. Naime, riječ je o televizoru kao takvom i o tome kakav sam ja imao odnos prema tom uređaju a kakav imaju oni danas. Upitan o tome da im pričam zašto sam i kako gledao "Simpsone", pričao sam im o aparatu koji me je odredio kao malo šta drugo.

Nije lako njima razumljivim jezikom ispričati kako sam se zakačio za "Simpsone" i koliko su mi značili. Unutar mog jezika drugi je sistem vrijednosti, drugi su odnosi pa su drugačija i značenja pojedinih riječi. Sama riječ televizor ne znači nam isto, pa priču o "Simpsonima" treba početi od priče o tom uređaju. Okruženi raznim vrstama monitora visokih rezolucija, naši dječaci ne mogu razumjeti moje emocije vezane za taj uređaj, jer je upravo rijetkost ekrana podizala njegovu vrijednost kao i vrijednost onoga što smo na tim ekranima gledali. Moji su polovinom osamdesetih imali kolor televizor na kojem smo mogli gledati svega nekoliko kanala. Tom se uređaju klanjalo kao svetinji, malo zbog toga što ga nismo razumjeli, a malo zato što je bio skup i slabo dostupan. Onda se s televizora primala informacija u jedinom njenom obliku, pažljivo izgovorena iz usta televizijskog voditelja; nije bilo internetskih portala ni društvenih mreža koji bi preduhitrili sutrašnje novine i sklepali vijest o zemljotresu koji se desio u toku dana. Tišina na kojoj su odrasli insistirali dok se gleda dnevnik najtiša je tišina koju sam iskusio. Njihovo ponavljanje “neka” i “šuti” i onda kad sam šutio i nisam ništa radio - i danas odzvanjaju mojim ušima.

U ratu smo živjeli bez struje pa samim tim i bez gledanja televizora. U jednoj od izbjegličkih kuća kroz koje smo prošli bio je jedan crno-bijeli televizor na kojem sam često pritiskao ono crveno dugme i emotivno se napajao zvukom koji je prekidač proizvodio. U nekom sam tekstu napisao kako je u tom zvuku bilo struje onoliko koliko je bilo mirisa Coca-Cole u boci koju smo prethodno iskapili. S tom višegodišnjom pauzom gledanja televizije, ovaj je uređaj u mojim očima postao još vrjednijim, čak više nego je bio vrijedan precima koji su živjeli u puno većoj vizualnoj oskudici.

Prvi poslijeratni televizor kupio je otac od čovjeka koji ih je polovne uvozio iz Njemačke. Dakle, nakon jula 1993. kada smo prognani, plavičasta je svjetlost zidove naše kuće zapljusnula tek 1996. Bio je to ponovo crno-bijeli televizor koji je imao tehničkih problema na koje nas je sam trgovac upozorio. Tačnije, trebalo mu je vremena da se upali, po njegovim riječima sve je bilo u redu samo ga je trebalo pustiti da se zagrije. Preko tog televizora smo skupljali naš razbijeni svijet i gradili neki novi. Na tom smo televizoru nastavili gledati „Santa Barbaru“ koja je počela još prije rata, pokušavajući sami sebi ispričati šta se u međuvremenu desilo sa pojedinim likovima, kako su prohodali i kako li su se izmirili. I u tom periodu se nastavilo ono očevo i dedino “neka” i “šuti” dok gledaju poslijeratne dnevnike i pokušavaju shvatiti šta se to dogodilo dok su oni bili u tamnim i vlažnim bunkerima, na koga li su pucali i od koga su se to branili. Bitan detalj u svemu jeste da naš prijeratni televizor nije imao daljinski, kao ni ovaj poslijeratni, odnosno prvi televizor s daljinskim upravljačem otac je kupio tek 2006. godine. O daljinskim upravljačima i o tome kako su ušli u domaćinstva te kako smo ih čuvali u najlonima trebalo bi napisati zaseban tekst. Spominjem to ovdje tek da upotpunim priču o televizoru koji za mene ima jedno, a za moju djecu neko sasvim dugo značenje.

S povratkom u selo (1999.) sa sobom smo donijeli televizor koji je otac kupio ubrzo nakon onog crno-bijelog na kojem smo odgledali „Santa Barbaru“. Bio je to jedan od prvih proizvedenih televizora u boji i imao je jako lošu sliku. I znao se ugasiti iz čista mira pa bismo ostajali u po filma kao dijete kojemu su iz ruku upravo oteli igračku. E, na tom sam televizoru počeo gledati „The Simpsons“ i mnoge još za taj formativni period važne sadržaje, kao što je serija o mafijaškoj porodici „Soprano“. „Simpsoni“ su išli u sklopu ljetne sheme na trećem programu Hrvatske televizije, počinjali su u sedam sati na večer i davali su ih po dvije epizode. Mislim da se taj cjelodnevni ljetni program zvao „Ljetni retrovizor“ i sukladno nazivu podrazumijevao je reprize starijih emisija. Nakon što bismo nanizali duhan, dakle nekad iza podne, mrtav umoran bih legao i malo odspavao. Retrovizor je počinjao oko 15 h i nudio je čitav niz bajatih humorističnih serija od kojih sam neke zavolio samo zato što nisam imao šta drugo raditi. I u bijel zid kad dugo gledamo, u njemu počinjemo vidjeti nešto čega tu nema, tako je bilo i sa mnogim televizijskim sadržajima u koje bih u početku gledao iz dosade a onda bi me samo usisali i ja bih hipnotisano buljio u ekran na kojemu se prikazivalo jedno, a ja vidio nešto sasvim drugo. Nakon što bih se probudio, a spavao sam na podu u dnevnom boravku gdje je bilo hladnije, upalio bih televizor i gledao ga bez tona kako ne bih uznemiravao one koji su u tami naše kuće odmarali svoja tijela. Neko bih vrijeme gledao tako, a kako bi se ukućani budili, pojačavao bih glasnoću. Oko 19 h kada su puštali „Simpsone“ televizor je bio već ozbiljno pojačan i uvodna špica bi se redovno miješala sa zvukovima iz kuhinje gdje bi majka pripremala kafu. Bili su to zvukovi koje su proizvodile metalne kašike udarajući od fildžane, zatim zvuk džezve dok je majka sklanja sa ugrijane ringle. Ukratko: bio je to zvuk beskrajne sreće. I sve je to sadržano u emociji koju nastojim prenijeti svojim dječacima kako bih im bio bliži i razumljiviji.

Dakle, ne radi se samo o "Simpsonima", radi se o kulturi življenja u kojoj je televizor bio ognjište novog doba. Naši su se preci skupljali oko vatre i pričali priče, dok smo mi sjedili oko televizora, jedni se s drugim duhovno sjedinjavajući pred programima. Često sam znao čuti od starijih, onih iznemoglih koji su bili osuđeni na kuću, kako im televizor dođe kao čeljade. Kad je ugašen kao da nas je manje, govorio je moj dedo. E, to sve bi trebalo uzeti u obzir kad ja izgovaram riječ televizor i kad pričam o emisijama koje su za mene bile važne. Nemoguće je izdvojiti same „Simpsone“ pa djeci današnjeg doba (pogotovo onim malim kao što su moji) objasniti šta su „Simpsoni“ meni značili i zašto. „Simpsone“ sam počeo gledati jer su bili najšarenija stvar u našoj kući, a ne zato što sam čitao recenzije. I to je činjenica koja je u njima sadržana i koju mi valja prevesti.

Mi smo stalno u međujeziku i stalno se prevodimo iz prošlosti u sadašnjost. I to je proces koji ne završava i koji nas čini živim. Da nema potrebe za prevođenjem (prisjećanjem) životi bi nam bili mnogo besmisleniji. Mi se od prošlosti udaljavamo brzinom kojom se mijenja jezik i tako sve dok u toj prošlosti ne ostanemo. Dok nas više ne bude imao ko prevesti. Dok nas, dakle, jezik ne zaboravi.

Lupiga.Com via Prometej

Naslovna fotografija: Pixabay