Zapis Almina Kaplana prenosimo s prijateljskog Prometeja

Kuće su me opsjedale od najranijih dana. Kad bih stekao novog prijatelja, sliku o njemu bih sklopio tek nakon što bih ga posjetio u njegovoj kući, vidio njegovu sobu, malo ga posmatrao kako hoda kroz prostor u kojem živi. Skromna seoska kuća mojih roditelja budila mi je maštu koja me je uvelike odredila. Jednom sam Igoru Borozanu rekao kako bih o prelasku iz prostorije u prostoriju (te moje kuće) mogao napisati čitavu knjigu. Borozan je volio reći kako više voli ući u dobru kuću nego vidjeti dobru sliku. Ta opsjednutost prostorima jedna je od spona našeg prijateljstva. Nas smo se dvojica znali zapiti pred dobrim objektom i o njemu satima pričati. Borozan je odrastao uz daidžu arhitekta Emira Buzaljka i pomogao mi je da bolje shvatim šta je to što me uzbuđuje kad su u pitanju prostori. I svojom je rukom s mojih očiju digao mnoge paravane i pokazao mi komadiće Stoca za koje niko ne zna a koji su vrijedni divljenja.

Razmišljajući o genezi hercegovačke kuće u kakvoj sam odrastao, shvatio sam da su naše nastambe bile puno ljepše u prošlosti nego što su danas. Kuće koje su gradili siroti stočari i poljoprivrednici, bile su od kamena i sa slamnatim krovom. Kuću je činila tek jedna oveća prostorija sa ognjištem na sredini. Okolo se spavalo, sijelilo, jelo, vodilo ljubav i dizalo djecu. Nije nužno da je kuća arhitektura, važno da je autentična. Onda kad smo počeli graditi višespratnice po uzoru na kuće kakve smo viđali na radu u Njemačkoj, sve je krenulo nizbrdo. Danas je u Hercegovini vrlo malo hercegovačkih kuća (pravljenih po mjeri naše sirotinje) a puno više neuvjerljivih i glomaznih zdanja sa čudno uskim balkonima i sa netačnim kosinama krovova, a čije kapacitete vlasnici nikada nisu iskoristili do kraja.

Emir Buzaljko je gradio kuće za prijeratnu elitu. Njegovi su objekti ustvari radničke vile, male, funkcionalne i naše. Takvih slučajeva nažalost nije bilo puno, ali vjerujem da su ih imali i drugi gradovi osim Stoca i da ih više od Stočana cijene. Trebinjski arhitekta Vuk Roganović je negdje izjavio kako bi volio da ga pamte po onome što je spriječio da se sagradi, puno više nego po onome što je sam projektovao. U jednoj Roganovićevoj kući sam prespavao prije nekoliko godina i to je jedina vila u kojoj sam bio a da mi se dopala. Naime, radi se o porodičnoj kući Namika Kabila koji je o njoj, odnosno o tome kako je bez nje ostao, napisao knjigu pod naslovom Beskućnik. Te godine kad me je poveo sa sobom u Trebinje pisao je neku drugu knjigu koju je u međuvremenu objavio. No, ja sam već tada osjetio da on piše i ovu drugu, knjigu o kući nedavno objavljenu kod Frakture iz Zaprešića. Buzaljkove i Roganovićeve kuće su mi pomogle da vidim ljepotu kuće u kojoj sam odrastao. Njih dvojica su se nekako lijepo naslonili na tradiciju, razumjeli potrebe i ambicije ovdašnje elite pa gradili tako da naručitelji nemaju osjećaja da ih oni svojom arhitekturom vaspitavaju.

Kabilovu kuću gradio je njegov otac, ugledni trebinjski ljekar, čovjek koji je volio ljude i druženja s njima. U njegovoj mediteranskoj vili u kojoj je ostao sav prijeratni namještaj, živjelo se intenzivno. Rubovi naslona stolica u trpezariji su izlizani od ruku onih koji su ih pomicali, da li da bi ujutro za stol sjeli i doručkovali, da li da bi tom gestom gosta odobrovoljili da sjedne, ili da bi se od stola ustalo i otišlo do banje zbog pritiska u mjehuru koji ih je ometao u veselju. Zavjese na velikim prozorima doimale su se kao izraubovana rešeta od kojih su sunčeve zrake već odavno odustale. Ne znam kako, ali kuće pamte svoje ukućane koje novi vlasnici izgone renovirajući ih, guleći im zidove, dižući podove i mijenjajući otvore. I nikad ih ne istjeraju do kraja, već ih samo pripitome ili ih prognaju u ilegalu kako ne bi ometali njihov tek započeti život.

Kuća u literaturi zauzima važno mjesto, o kućama se pisalo oduvijek. I onda kada pisac kuću ne postavi u djelu kao središnju temu, on o njoj piše pišući o ljudima koji tu žive. Sjećam se otvaranja Desničnog romana Proljeća Ivana Galeba, pa kad autor opisuje svoju porodičnu kuću u kojoj su se kao djeca igrali tako što bi stavili povez na oči i tražili se po njenim odajama. Desnica tvrdi da je s povezom na očima uvijek znao je li uhvatio šteku na sjevernoj ili na južnoj strani kuće. Nigdje se kao na kući ne vidi naše shvatanje svijeta. I bez obzira jesmo li ljudi prošlosti ili smo savremeni bezdomnici, svi živimo u nekakvim kućama/stanovima i prema njima imamo neki odnos. Kod Kabila je priča mnogo složenija jer s ratom nije ostao samo bez doma, već i bez čitavog grada i s gradom bez njemu bliska i znana svijeta. Ta njegova kuća u kojoj je odrastao i koja ga je odredila, postaje još veći teret sa smrću roditelja koji su je održavali na životu. I nije ovo prva knjiga ovog pisca o njegovoj kući, ali bi mogla biti posljednja. Neimanje snage da se podnese teret praznine doma glavna je tema ove knjige. U otvaranju teksta, autor piše o tome kako pred zimu ispustiti vodu iz cijevi i zavrnuti ventile, a sve da se voda ne bi smrzla i da cijevi na proljeće ne bi popucale. Dovoljno je iz kuće izbivati na vikend pa da se ona do vašeg povratka promijeni. Kuće su zahtjevne, pogotovo ako su veće, i vlasnik mora da ih osjeća. Koliko god da je kuća besprijekorno napravljena, uvijek ima nešto što projektant nije mogao predvidjeti, npr. prozor na koji će nabacivati kiša po vjetru i koji nikada ne smijete ostaviti otvorenim. E, to da neki prozor morate obavezno zatvarati kad odlazite, to je osjećanje kuće koje sam spomenuo. Ili, kad padnu prve kiše nakon ljeta, samo pravi vlasnik kuće zna kuda će vode otjecati i odakle je potrebno ukloniti lišće da ne bi došlo do poplave. Kao što majka poznaje leđa svog djeteta, tako pravi vlasnici poznaju krovove svojih kuća.

Beskućnik je knjiga jedne savjesti. Autor se pravda pred sobom i pred svijetom što napušta kuću svojih roditelja, preispitujući tako i njih i svijet u kojem je odrastao. Posebno je dirljivo kad Kabil pred svoju savjest izvodi prošlog sebe, privilegovanog dječačića, sina uglednog ljekara kojemu se prave razni ustupci od strane onih koji računaju da bi im ljekar Kabil nekada mogao valjati. Dakle, nije Beskućnik knjiga nastala iz nostalgije prema prošlim vremenima, već knjiga u kojoj se krajnje kritički govori o jednom mentalitetu. Ne bi puno pogriješili ako bismo ustvrdili da je odricanje od doma, što autor na više mjesta u Beskućniku priznaje, ustvari odbacivanje spomenutog mentaliteta.

Još u svojoj knjizi Amarcord Kabil započinje priču o porodičnoj kući koje će se u Beskućniku riješiti kao tereta i postati slobodan. I nikoga – ako mu je to važno čuti – nije iznevjerio, pa čak ni svoje umrle roditelje. Kabil je odbio biti rob nekretnine jer je imao izbora, a što mnogi drugi, nažalost, nemaju. Ne mislim na mogućnost izbora da se živi drugdje, nego na mogućnost da se sjeća i piše.

Dobro bi bilo da je s nama tada bio neki fotograf i da me je slikao dok prvi put gledam prostore vile Vuka Roganovića. Vjerujem da bi ta galerija bila zanimljiv prilog Kabilovoj knjizi. Ali opet, kako bi me fotografisao dok u mraku ležim na velikom trosjedu i osluškujem zvukove. Kako bi neko snimio moje unezvijerene oči dok razabiru plemeniti mrak koji je kuću naselio. Ne znam šta se trenutno događa sa Kabilovom kućom koju je nosio kao kost u grlu, niti ću ga to ikada upitati. Ali se bojim da te kuće nema nigdje više osim u njegovim knjigama.

Da su u svetim knjigama napisali kako nas u dženetu ili raju čekaju naše sobe, bilo bi više istinskih vjernika. Da su propovijedali da nas u životu nakon smrti čekaju naše kuće, vjernici bi se puno više trudili biti dobri ljudi. Ništa u čovjeku ne ostane kao kuća u kojoj je odrastao. Jergović je na jednom mjestu napisao: u neke kuće čovjek kad uđe, one istovremeno uđu u njega. I onda je čovjek kuća u kući, odnosno crkva u crkvi. E, tako sam i ja jednom ušao u kuću Vuka Roganovića i ona je sada u meni. Pročitate li Beskućnika, mogla bi se naseliti i u vas.

Lupiga.Com via Prometej

Naslovna fotografija: Pixabay