Film „Babygirl“ Haline Reijn bavi se sličnom tematikom seksualnih inklinacija i društvenih uloga, premda u drugo vrijeme i na drugom mjestu, ali je sličnost između njih je zapanjujuća. Zapravo, mogli bi se ispisati tomovi o licemjerju u raskoraku između proklamiranih sloboda i nepisanih pravila, kako u pokojnoj Jugoslaviji koja je samo čekala Titovu smrt da pređe u dekadentnu fazu, tako i na suvremenom Zapadu kojeg ponovo zahvaća val puritanizma. Halina Reijn, nizozemska glumica koja je postala američka filmska autorica, na tom mjestu je svjesna jedne suštinske mentalitetske razlike: seksualne fantazije mogu biti potreba i činjenica, nešto što se upražnjava, kao među kontinentalnim Europljanima, ili opsesija, nešto o čemu se intenzivno mašta, ali se ne upražnjava, kao među Anglosaksoncima. Uskoro film stiže i našu kinodistribuciju. 

Autorica nas odmah stavlja u poziciju svoje junakinje, Romy (Kidman), idući od spavaće sobe, preko kuće, do posla i javnosti. Iako se sve čini savršenim strastvenim, ona u seksualnim „obredima” sa svojim mužem Jacobom (Banderas) ostaje nezadovoljena, pa to dopunjava gledanjem pornografije u kojoj muškarci ponižavaju žene. Doma su Romy i Jacob savršeni par s dvije kćeri od kojih starija prolazi kroz lezbijsku, buntovnu i eksperimentalnu fazu, a mlađa otkriva svoj veliki talent za ples. Na poslu je Romy direktorica firme za robotizaciju procesa skladištenja, osoba koja donosi odluke, preuzima odgovornost i govori drugima što da rade, a posao joj oduzima dosta vremena i energije. Interesantno, Jacob je kazališni redatelj, dakle po definiciji osoba koja ima moć odlučivanja i upravljanja procesom umjetničke kreacije, a trenutno radi na postavci Ibsenove „Hedde Gabler“. Izbor komada, kao ni izbor profesije nije nimalo slučajan, budući da mu supruga želi nametnuti ulogu u krevetu od koje je on umoran, nije joj dorastao ili ju jednostavno ne želi igrati. Ona, pak, traži izlaz.

Izlaz se pojavljuje u obliku novog stažista Samuela (Dickinson) kojeg Romy prvo ugleda pred zgradom svoje kompanije, u situaciji u kojoj on dominantno i asertivno smiruje podivljalu kuju (izbor životinje i njenog spola je znakovit), da bi kasnije skrenuo pozornost na sebe s provokativnim pitanjem kad grupa stažista posjeti direktoricu u njenom uredu. Iskre postaju sve snažnije kada on izabere baš nju za svoju mentoricu u procesu stažiranja i postavi joj se kao netko tko će potkopati njen autoritet i preuzeti kontrolu. Ona zna da se po hijerarhiji mora tome odupirati, ali instinkt joj govori da je baš takav tip odnosa čekala. Problem je, međutim, što Samuel također voli publiku i provokaciju, pa prijeti eskalacijom koja neće samo narušiti njenu brižljivo čuvanu fasadu, već će potkopati i temelje njene egzistencije. U tome će kao instrument poslužiti i njena asistentica Esme (Wilde), jedna zapravo manipulativna osoba koja bi se rado probila u korporativnoj hijerarhiji pozivajući se na ženska prava.

U današnje neo-puritansko vrijeme, pojava ovakvog filma koji kontrira njegovim postulatima time što je otvoreno seksi, ali nije vulgaran (za razliku od vulgarnih, nezrelih filmova gdje je seks po pravilu tema za verbalni humor), ali je pitanje smije li Halina Reijn ići do kraja u razbijanju konvencija. Druga priča je, međutim, koliko će tko „kupiti” situaciju i odnos između likova, od objašnjenja njene početne pozicije kao žene koja je odrasla po komunama i kultovima gdje je doživjela neimenovanu traumu koju ne može izliječiti ni EMDR terapijom, pa nadalje. Ono što zahtjeva suspenziju nevjerice je dojam da je Samuel zapravo isprazan lik koji osim arogantnog stava nema bog zna što ponuditi, a naročito iskustvo i kontrolu koju ona, kao inteligentna i moćna žena, traži.

I o glumačkoj podjeli se može raspravljati. Harris Dickinson se svojim ulogama od kino-debija u uratku „Beach Rats“ Elize Hittman, pa do filma „Scrapper“ Charlotte Regan pokazao kao jedan od jačih „kameleona” svoje generacije, posebno spremnih na suradnju s mlađim, dolazećim redateljicama, što čini i ovdje podređujući se viziji Haline Reijn. O hrabrosti Nicole Kidman ne treba posebno trošiti riječi, ona se u četrdesetak godina karijere dokazala kao glumica sposobna ići do kraja za potrebu uloge, što i ovdje čini. Upitna je, doduše, bila njena „plastična” pojava, ali redateljica i to okreće u svoju korist neprijatno bliskim planovima u fotografiji Jaspera Wolfa kojima se ističu glumičine nesavršenosti i sugerira da ona, ispod te „dorađene” fasade ipak ima godina koliko ima. Najupitniji je, međutim, izbor Antonija Banderasa za ulogu muža, ali i tu se može vidjeti metodičnost izbora tipa „ocvalog latino-ljubavnika”. Problem je, međutim, u tome što Banderas nikada nije bio naročito jak dramski glumac, pa mu igranje jakih emocionalnih reakcija ne ide, posebno na engleskom jeziku koji mu nije materinji.

Halina Reijn se više oslanja na neodređeno neprijatnu atmosferu, bilo kroz zrnastu fotografiju u širokoj paleti tonova, od tople do hladne, po potrebi, bilo kroz pulsirajuću glazbu i izbor pjesama koje mogu poslužiti kao komentari, što sve oslikava točku gledišta glavne junakinje prije no bilo što drugo. Zbog toga „Babygirl“ postaje i ostaje osvježavajuće intiman i ozbiljan, vrlo dobar film kojeg tek poneki detalj sprečava da bi bio odličan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Babygirl

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.