Film kroz seriju ne-kronološki poredanih poglavlja od kojih svako ima pseudo-duhoviti naslov u stilu „Godina toga-i-toga” prati život Agnes (sama autorica Eva Victor) od doba studija do trenutka kada postaje redovna profesorica engleskog jezika i književnosti na istom koledžu na sjeveroistoku Sjedinjenih Država. Centralna tema je trauma koju je ona doživjela i način na koji se s njom nosi.

Upoznajemo je već kao profesoricu koja je dobila vijest da joj se sprema redovna profesura. Zima je i u posjet joj dolazi prijateljica i cimerica sa studija Lydie (Ackie) s kojom ima prisan odnos koji se održao i nakon što se ona odselila i stvorila svoj život. Lydie donosi veliku vijest – da je trudna i naslućuje da Agnes muti nešto sa svojim susjedom Gavinom (Hedges). Njih dvije idu posjetiti nekadašnju kolegicu, a sada Agnesinu ljutu suparnicu Natashu (McCormack), sve djeluje sasvim normalno, ali se osjeća da postoji tema iz prošlosti, vjerojatno traumatična, oko koje se obigrava.

O čemu se radi, možemo naslutiti u prvoj od mnogih „flashback” epizoda. Agnes je zapala za oko profesoru Deckeru (Cancelmi) koji ju izdvaja od ostalih i javno hvali njene sposobnosti, ali joj privatno ostavlja napomene u radovima koje ona predaje. Otkrivamo da je središnji događaj seksualni napad profesora na svoju najbolju studenticu, ali autorica nam to ne prikazuje izravno. Umjesto toga, vidimo reakcije same Agnes, Lydie koja joj pruža bezrezervnu podršku, ali i sustava, kako internog, fakultetskog, tako i državnih institucija.

Kroz taj se sustav teško probiti ako se ne ispoštuju sve komplicirane procedure (što vidimo u sekvenci pregleda kod liječnika), ili su mu zapravo svezane ruke. Primjer za potonje je razgovor s dvije žene iz fakultetske administracije koje ne mogu bilo što poduzeti jer je profesor već dao otkaz, pa nemaju ništa drugo što mogu ponuditi osim feminističkih slogana i fraza kurtoazne, hinjene empatije. Agnes tako saznaje da se sa svojom traumom prije svega mora nositi sama, kako zna i umije, a pozitivna strana toga je da to može raditi na svoj i samo svoj način.

Kad se već svatko s mukom nosi na svoj način, onda je humor legitiman izbor. Čak je i logičan ako pogledamo autorsko porijeklo Eve Victor koje se svodi na komične video-klipove i jednu autobiografsku seriju. Opet, jedno je humor na svoj račun, a drugo je na tuđi, pa makar taj drugi bio imaginarni filmski lik koji se našao u fiktivnoj situaciji. Iako autorica sama igra taj lik, ostaje nam etička dilema koliko se fiktivna Agnes može povezati s pravom Evom Victor i obratno.

Problem nije u glumi (ona je odlična, kako u slučaju Eve Victor, tako i kod drugih koji ispunjavaju zadatke koje im ona daje), pa ni u režiji koja je sasvim solidna i zgodno neupadljiva, već u pisanju. Naime, u takvoj strukturi „napreskokce” ne razvijaju se ni radnja ni likovi. Uz to, Agnes djeluje više kao kolekcija tikova, čudnih izjava i postupaka, kao da se blesira, pa onda i svi oko nje djeluju pomalo blesavo skupa s njom. Brojna poglavlja napisana su kao komičarski skečevi koji pokušavaju ubrati neprijatno-humorne poene, a među njima je samo jedan s nekim dubljim smislom. U pitanju je onaj u kojem se Agnes susreće s naizgled grubim i priprostim vlasnikom radnje sa sendvičima kojeg igra John Carroll Lynch, i koji ju smiruje i s njom dijeli nešto svoje životne mudrosti. Eva Victor nešto humornih poena pokušava pridobiti i sprdnjom sa sustavom, ali tom prilikom uglavnom gađa „zicere”: sustav se kritizira zbor neosobnog pristupa, a zrela osoba bi morala znati da je sustav uopće moguć samo dok je neosoban.

Na koncu, čini se da Eva Victor želi „Sorry, Baby” pozicionirati kao film koji o traumi i nošenju s njome progovara na jedan novi način. To joj i uspijeva, jer filmova poput ovog zapravo i nije bilo. Ali, znači li to da je zbog toga automatski bolji od brojnih drugih naslova na istu temu koji su u svom izrazu klasičniji?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sorry, Baby

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.