Navaljni je posljednjih godina bio najpoznatiji ruski politički aktivist i vođa opozicije, a iz memoara se zaključuje da je i sam bio svjestan da je takav status značio da u domovini vjerojatno nikada neće dočekati slobodu.

"Podcjenjujemo koliko su samo autokracije otporne u modernom svijetu", piše u dijelu koji tvori epilog – "neće biti nikoga kome ću moći reći zbogom" i "sve obljetnice proslavljat će se bez mene". Zamisliti najgori ishod i prihvatiti ga bila je mentalna vježba koja ga je rješavala bijesa, mržnje i želje za osvetom. Preminuo je u sibirskoj kaznenoj koloniji u veljači prošle godine.

No, sam početak memoara iznimno je optimističan, čak ispunjen elanom. Nakon trovanja, avion kojim je Navaljni putovao uspio je prijevremeno sletjeti u Omsk, što mu je spasilo život. Nedugo zatim prebačen je u jednu berlinsku bolnicu, gdje je proboravio više mjeseci, a posjetila ga je i tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel. To kako se Navaljni "želio rukovati s njom ili je čak zagrliti", jer je "privremeno postao vrlo emocionalan", no suzdržao se shvativši da je sportska odjeća na njemu bila dovoljna provokacija "strogom njemačkom protokolu", svjedoči o gorko-duhovitom tonu koji ostaje postojan i kroz ostatak njegovih zapisa.

Merkel je zapravo jedna od rijetkih zapadnih političkih figura koju Navaljni spominje, ističući kako se pokazala "nevjerojatno dobro informiranom" o njegovom slučaju. Navaljni više pažnje posvećuje ruskoj politici, ocrtavajući put koji je ona prošla od Mihaila Gorbačova do Vladimira Putina, vođe kojemu Navaljni upućuje najveće kritike. Iz Gorbačovljeve vladavine potječe jedno od Navaljnijevih najživljih dječjih sjećanja, prizor vojnika u zaštitnim odijelima nakon eksplozije nuklearne elektrane u Černobilu 1986. godine. Obitelj je živjela u vojnom naselju ograničenog pristupa u blizini Obninska, gdje je niknuo i prvi sovjetski nuklearni reaktor, a Navaljnijev otac podrijetlom je iz sela kraj Černobila. Ovaj podatak je i udica koja Navaljnog veže s Ukrajinom, u kojoj je provodio ljeta kod bake, dobro se hraneći i "gotovo zaboravljajući ruski". U potpunosti osuđujući rusku invaziju na Ukrajinu u dijelu zapisa iz 2022. godine, Navaljni isto tako bilježi da je uvijek izbjegavao odgovor na pitanje je li Rus ili Ukrajinac, osjećajući se kao dijete koje pitaju kojeg roditelja voli više.

Reakcija establišmenta na Černobil Navaljnom služi kako bi komentirao i način na koji se problemi pokušavaju rješavati u suvremenoj Rusiji – vlast vjeruje da narodu jednostavno treba lagati. U ilustrativnim analepsama Navaljni opisuje kako su Sovjeti u Kijevu održali prvomajsku paradu neposredno nakon eksplozije, a diljem zemlje organizirali masovno kopanje krumpira. Černobilsku epizodu Navaljni naziva i svojevrsnim sovjetskim Watergateom. 

"Paradoksalno, ljudi u Washingtonu, Londonu i Berlinu znali su više o tome što se zaista događalo od onih koji su živjeli u kontaminiranoj zoni", primjećuje. Razina opće svijesti o režimskim poslovima unutar same Rusije, za zaključiti je, slična je i danas: "Mnogo godina kasnije, kad sam kao odrastao čovjek gledao novoimenovanog vršitelja dužnosti predsjednika Rusije, četrdesetsedmogodišnjeg Vladimira Putina na televiziji (...), mislio sam 'Nikad ne prestaje lagati, baš kao što je to bilo u mom djetinjstvu'".

Zapadnom ili barem zapadnijem čitatelju najvrjednijim dijelovima memoara vjerojatno će se učiniti upravo brojne (kritičke) crtice iz sovjetske i ruske prošlosti. Navaljni društveno stanje dugog trajanja približava, između ostalog, pričama iz popularne kulture, poput one o recepciji američkoga filmskog klasika Johna Forda „Plodovi gnjeva“ iz 1940. godine. Pogođeni Velikom gospodarskom krizom (1929.–1933.), američki farmeri naočigled su bili savršeni nositelji komunističke propagande – nije naodmet ustanoviti ni da je film zbog toga kritiziran u samim Sjedinjenim Državama – no sovjetskoj publici nikako nije bilo jasno kako su si teško siromašne američke obitelji ipak uspijevale priuštiti automobil. Godine 1948., kad su i kupljena prava za distribuciju, „Plodovi gnjeva“ su se u SSSR-u prestali javno prikazivati.

Navaljni snimljen 2007. godine (FOTO: Wikimedia/Алексей Юшенков)

Navaljni piše i o poklonima koje je mamina prijateljica Lena donijela iz Jugoslavije, vraćajući se s puta koji je organizirao sindikat radnika tvornice elektronike u Zelenogradu. Svega 0,01 posto stanovnika SSSR-a možda je moglo otputovati u inozemstvo, napominje Navaljni. Iz zrakoplova je od Lene dobio paketić šećera na kojem je pisalo "Aeroflot" – ne zaista jugoslavenski suvenir, no Jugoslaviju drugdje spominje i kao izvoznika čizama po koje se posebno odlazilo u Moskvu i za koje se u redu stajalo pet sati. Za sovjetsko stanovništvo toga vremena, slično je bilo i s trenirkama s natpisom "PUMA" iz DDR-a ili žvakaćim gumama iz Poljske i Mađarske. Čak i od tamo je dolazila roba bolje kvalitete. Iz Afganistana su se nabavljali uređaji poput video rekordera i televizora. Navaljni podsjeća i da je nostalgija za SSSR-om važan dio ruskog identiteta danas, a sloganu Donalda Trumpa "Učinimo Ameriku velikom!" daleko prethodi neslužbeni slogan Putinova režima, "Bit ćemo poštovani i bojat će nas se kao što su se bojali SSSR-a!".

Naslijeđe sovjetskih vremena ipak ne živi u narodu kao crno-bijelo, što pokazuje i podatak da je Navaljnijeva majka, premda se za kuhinjskim stolom govorilo kritički o vlasti, a u obiteljskoj biblioteci posjedovao „Arhipelag gulag“ Aleksandra Solženjicina, plakala kad je umro Leonid Brežnjev. 

"Svi su plakali", ističe Navaljni. Opisujući svoje političko stasavanje, Navaljni se prisjeća rastuće netrpeljivosti prema Gorbačovu, koja ga je naknadno ipak popustila, kad je ustanovio da je ovaj barem bio "potpuno nepotkupljiv". Kao suprotnost tome navodi vođe republika Srednje Azije, koje su svoje buduće države odmah odveli u totalitarizam. Navaljnijevi kritičari ovdje bi se mogli prisjetiti i njegove osude srednjoazijske i kavkaske emigracije 2013. godine, kad joj je pripisao sklonost kriminalu i terorizmu. Te je godine pokušao postati moskovski gradonačelnik, a važan dio kampanje činilo je njegovo pojavljivanje na „Ruskim marševima“, godišnjem okupljanju krajnje desnice. Već je 2007. godine, uostalom, netom pokrenuvši NAROD (Ruski nacionalni pokret oslobođenja), zagovarao pravo na posjedovanje oružja i pozivao na deportaciju ilegalnih migranata, "karijesa Rusije". 

No Navaljni u memoarima nastoji dati iscrpan kontekst svojoj vezi s nacionalističkim idejama ili barem spasiti svoj imidž liberala. Natječući se za mjesto moskovskoga gradonačelnika bez značajnije financijske potpore i stavljen na medijsku crnu listu, Navaljni tvrdi kako je vjerovao da u borbi protiv Putinovih ljudi treba mobilizirati maksimalno mnogo građana. Zato je podržao čak i one s čijim se uvjerenjima nije osobno slagao – "ako sam sa svojim demokratskim vrijednostima podržavao pravo na slobodno okupljanje, morao sam biti dosljedan i podržati tuđe pravo na isto (...) U bilo kojem normalnom, razvijenom političkom sustavu, ne bih bio član nacionalističke stranke".

Navaljni iskreno priznaje i egocentričan pogled Moskovljana na zbivanja u ostalim sovjetskim republikama: "Da moj otac nije bio vojni oficir u moskovskom okrugu, nego u Bakuu, Nagorno-Karabahu, Abhaziji ili baltičkim državama, priča bi bila drugačija". Ovo je pak možda i pokušaj da abolira svoje ranije stavove o recentnijem ruskom zauzeću Gruzije 2008. godine. Rusi su s raspadom SSSR-a "odjednom otkrili da su se Armenci i Azerbejdžanci međusobno toliko mrzili da su već bili u sukobu", a "Gruzijci i Abhazi nisu bili prijateljski nastrojeni susjedi koji su dijelili obroke, nego ljudi koji su jedni druge istjerivali iz kuća". 

Navaljni prepoznaje i velike sovjetske probleme centralizma i etnocentrizma koje dugoročno niti jedan predsjednik nije uspio riješiti – "temelji političkoga razvoja u bivšim sovjetskim republikama bili su takvi da su odgovarali ljudima nacionalističkih nastojanja". Prisjeća se i svoga školovanja, što uključuje i pojedine zablude – "Htio sam studirati nešto što će me učiniti bogatim. To je, razmišljao sam, cijeli smisao kapitalizma: najvispreniji i najinteligentniji ljudi (u koje sam, prirodno, ubrajao sebe) trebali bi postati bogati". Kad je diplomirao pravo, dočekalo ga je ludilo kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih. Bande i razni "autoritativni poduzetnici" preplavili su zemlju. Navaljni daje naslutiti da su se modeli kriminalnog ponašanja osobito širili kroz popularnu kulturu, a društvo se suočilo s epidemijom ovisnosti o drogama. Ni sam nije bio lišen usvajanja nekih od negativnih primjera. Priznaje da je jedan fakultetski ispit kupio, ali se i kaje. Javno prihvaćanje ili čak naglašavanje vlastitih nesavršenosti svakako predstavlja jedan od izbora u samoprezentaciji, ali i dinamizira Navaljnijev autobiografizam.

„Patriot“ daje u mnogočemu subjektivnu, ali ipak relevantnu sliku (FOTO: Fokus)

Dolazak Borisa Jeljcina na vlast Navaljni opisuje kroz negativan doživljaj reformi raširen među sovjetskom populacijom – "reforme su postale i ostaju do danas pojam povezan s nasiljem: Znamo mi sve o vašim reformama. Sjećamo se kupona i toga kako smo svi postali prosjaci!" i zato dodaje, istu su sudbinu kasnije dočekali i pojmovi demokracije, tržišne ekonomije i kapitalizma. Promjene jednostavno teško padaju ruskom stanovništvu danas, kao i sovjetskom nekad. Navaljni priznaje da ga je Jeljcinov puč kojim je Gorbačov svrgnut s vlasti obradovao, a opisuje i paradoks toga da je sam Jeljcin bio Gorbačovljev čovjek, doveden na scenu 1985. godine da počisti korupciju u moskovskim stranačkim krugovima. Ova tema navodne odanosti pa dramatičnog, izdajničkog okretanja od vlastitog mentora ponavlja se u ruskoj politici, svjestan je Navaljni. 

Jedan dio memoara posvećen je Navaljnijevim aktivnostima sa strankom Jabloko, koju je od pojave smatrao "jedinom istinski demokratskom strankom jasno suprotstavljenom Putinu". Veći dio bavi se djelovanjem Antikorupcijske zaklade. pokrenute 2011. godine. Navaljni detaljno opisuje brojne načine na koje ga je Kremlj nastojao osujetiti i u političkom i u građanskom djelovanju. Vrijedno je divljenja to što sebe uglavnom ne prikazuje kao samostalnog igrača, već odaje priznanje brojnim suradnicima, a posebno svojoj ženi Juliji Navaljnovoj. Zapravo je svaki Navaljnijev vapaj za boljom budućnosti Rusije prožet potragom za onim što ruske građane povezuje, umjesto da ih razdvaja. Dakako, to je i čin inteligentne potvrde imidža kojoj je mogla slijediti svijetla politička budućnost – mnogi će i dalje za Navaljnog reći da je najbolji predsjednik kojeg Rusija nikada nije imala. Treba ipak dodati da njegova potpora demokraciji i vladavini prava u knjizi nikad ne prelazi u utopiju apsolutnog sklada i zajedništva. Navaljni ovdje zaista daje obećanja liberala, a s tim u skladu Sovjetski Savez, tranzicijsku Rusiju pa čak i ovu današnju bitno kritizira i na ekonomskim osnovama.

Primjer problema postsovjetskoga društva koji je Zapadu slabije poznat svakako je status Rusa izvan današnje Rusije. 

"Gdje oni sada pripadaju?", pita se Navaljni. Rusa ima u baltičkim zemljama, zemljama Srednje Azije, jednako kao i u Ukrajini. Navaljni opisuje tu kompleksnu etničku situaciju kao priliku moćnicima da manipuliraju velikim brojem birača, kao i da dalje hrane mitove o ruskoj carskoj prošlosti. Teze o rusofobnim susjedima koji ugrožavaju Ruse po raznim bivšim sovjetskim republikama služe samo za zastrašivanje: "Sve ostaje na razini gole licemjerne demagogije iza koje nema nikakvog konstruktivnog djelovanja". Osim, moglo bi se dodati, uvlačenja naroda u oružane sukobe. Navaljni je 2008. godine dao prijedlog zakona prema kojemu bi svatko ruskoga podrijetla, uključujući urođeničke etničke skupine, mogao automatski dobiti i rusko državljanstvo. U memoarima uspoređuje ovo načelo sa zakonima koji već postoje u Njemačkoj ili Izraelu.

„Patriota“ prema kraju postaje sve mučnije čitati. Po povratku iz Njemačke u Rusiju početkom 2021. godine, Navaljni je uhićen. Uredničke bilješke memoara, za one koji i nisu pratili dinamična zbivanja u stvarnom vremenu, pojašnjavaju da je formalna osnova uhićenja bila tzv. slučaj Yves Rocher, u kojemu se Navaljnog i njegova brata Olega teretilo za pronevjeru, a koji je zatvoren čak sedam godina ranije i u kojemu ih je, treba dodati, Europski sud za ljudska prava proglasio nepravedno osuđenima. Godine 2021. Navaljni je stoga jednostavno optužen za nepoštivanje uvjetnog otpusta koji niti nije mogao ispoštovati zbog trovanja koje se dogodilo u međuvremenu. Iduće tri godine proveo je zatvoren u sve gorim i gorim uvjetima – u dnevniku opisuje stalan nadzor, vrlo slabo prehranu dostupnu zatvorenicima, iscrpljivanje zatvorenika nespavanjem i hladnoćom, uskraćivanje medicinske skrbi, a potvrđuje i teorije o fizičkom napastovanju zatvorenika od strane čuvara. Putinove metode pritvaranja uspoređuje s onima bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, a opisuje i Putinovo vršenje pritisaka preko odanih posrednika – "Jevgenij Prigožin? Tužio me toliko puta da više ni ne brojim". 

Navaljnijeve zatvorske bilješke kulminiraju netom pred njegovu smrt, u zapisu iz 20. veljače, kad popisuje "petnaest teza ruskoga građanina koji priželjkuje najbolje za svoju zemlju". Teze sažimaju Putinovu motivaciju za rat u Ukrajini, prognoziraju ruski poraz, pozicioniraju Rusiju kao zemlju koja će ipak morati prihvatiti europski put razvoja, a SAD, Europsku uniju i Ujedinjeno Kraljevstvo upozoravaju da će s Ukrajinom morati pronaći prihvatljive načine da kompenziraju nanesenu joj štetu.

Osim zbog navedenih detalja, memoari su vrijedni pažnje i zbog Navaljnijeve analize ruske upletenosti u zbivanja u Afganistanu te na Bliskom istoku, pitanja što su to Poljska i Čehoslovačka pred raspad socijalističkoga sustava imale, a Rusija nije, te općenitog pogleda na Rusiju iznutra koji zapadni mediji ne mogu ponuditi. „Patriot“ daje u mnogočemu subjektivnu, ali ipak relevantnu sliku toga kako progresivni Rusi, ako i samo deklarativno, vide putinovsku Rusiju i koji će put morati prevaliti kako bi integrirali i njene nacionalističke i/ili imperijalne elemente. U regionalnim okvirima, Navaljnijeva kompleksna figura podsjeća na onu ubijenog srpskog premijera Zorana Đinđića, kojega je lako idealizirati, teško kopirati, a izgleda još teže iz njegova slučaja nešto naučiti. „Patriot“ je dinamična politička autobiografija pisana jednostavnim stilom. Mjestimično je i prilično neugodna, kao i nestrukturirana zbog poznatog ishoda borbe njena autora, ali i vrijedan doprinos literaturi kakvu predstavljaju i svjedočanstva Lecha Wałęse i Václava Havela.

"Neće me poraziti", ipak prognozira Navaljni, "što kažu ovdje u zatvoru: primit će moje udarce umjesto mene".

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fokus

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.