Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ u 2023. godini pripala je dvjema dobitnicama – Mandi Prišing i Branki Vierda. Nagrada im je uručena, simbolično, na Međunarodni dan ljudskih prava, kao priznanje za ustrajan i hrabar otpor bilo kojoj vrsti nasilja, za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda, te za kreativan i solidaran razvoj mira.

Ova nagrada namijenjena je i pojedincima i pojedinkama u Republici Hrvatskoj koji imaju utjecaj na izgradnju mira i na taj način gaje kulturu nenasilja. Utemeljitelj nagrade je Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, koji je 2009. godine prvi put dodijelio nagradu nazvavši je po jednom od osnivača centra, humanistu i aktivistu, Krunoslavu Sukiću, koji je godinu dana ranije poginuo u prometnoj nesreći. 

Sukić se još 1991. godine, zajedno s nekolicinom intelektualaca, bavio pitanjem kako doprinijeti prekidu rata postizanjem mirovnog rješenja kao puta u demokraciju, ali i o samom osnivanju mirovnog centra. Studirao je komparativnu filozofiju u Zagrebu, radio kao profesor i novinar, a jedna od životnih vodilja bili su mu alternativni nenasilni načini izgradnje društva. O tim alternativama, svjedoči danas i naša sugovornica, Branka Vierda iz Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR), koja u svojim projektima i inicijativama okuplja stotine mladih iz post-jugoslavenskih zemalja. 

Inače, Branka Vierda je magistrica prava, a u Inicijativi mladih za ljudska prava radi od 2017. godine. Obučavala se u području ljudskih prava više od deset godina. Njezino područje interesa je istraživanje, zagovaranje i obuka mladih u području tranzicijske pravde s posebnim naglaskom na politike sjećanja Zapadnog Balkana i nasljeđe ratova 1990-ih.

U obrazloženju nagrade, Odbor za dodjelu nagrade zapisao je ovo: „Branka Vierda predstavlja novu generaciju aktivista koji nastavljaju rad na izgradnji demokratskog i pluralnog društva koje se odgovorno suočava sa traumama iz prošlosti, analizira njihove uzroke i preuzima odgovornost. Svojim radom promiče mlade kao sukreatore rješenja na izazove u zajednici podijeljenoj nacionalizmom, demokratskim deficitom i skepsom prema onima koji se percipiraju kao 'drugi'“.

Razgovor s Brankom Vierda započet ćemo upravo od ove recentne nagrade.

"Ogromna je privilegija dobiti javno i važno priznanje za svoj rad" - Branka Vierda (FOTO: facebook.com/centarzamir.osijek)

Što vam predstavlja priznanje u vidu nagrade „Krunoslav Sukić“?

- Jako mi puno to znači. Ogromna je privilegija dobiti javno i važno priznanje za svoj rad. Potpuno sam svjesna da brojni pojedinci ustrajno, uporno i predano rade godinama, desetljećima, kako bi utjecali na pozitivne društvene promjene, a da nisu dobili ovakav oblik priznanja tako da sam tim više duboko zahvalna i onima koji su me za nagradu kandidirali i Odboru za dodjelu nagrade.

Možete li se prisjetiti kada i kako je krenuo vaš put u aktivizam? 

- Moj aktivistički angažman je započeo prije sedamnaest godina, kad sam se učlanila u Forum mladih SDP-a i Socijaldemokratsku partiju iz koje ću se godinama kasnije iščlaniti. To vrijeme sam, prije svega u radu s mladima i za mlade, nastojala doprinijeti ostvarenju socijaldemokratske ideje u Hrvatskoj. To je period u kojem sam čvrsto i snažno vjerovala da je pozitivna društvena promjena moguća isključivo u okviru parlamentarne borbe i da joj se može doprinijeti kroz aktivistički angažman. U tom razdoblju dodatno se obrazujem i angažiram u ljudskopravaškoj oblasti s posebnim naglaskom na žensko pitanje. Moj aktivizam u polju izgradnje pomirenja u post-konfliktnom kontekstu i dodatno razumijevanje političkih odnosa koji na to utječu počinje kasnije - volontiranjem u Documenti - centru za suočavanje s prošlošću. 

Koliko se poimanje sintagmi, kultura sjećanja i izgradnja mira, razlikuje u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Albaniji, Crnoj Gori, Kosovu…?

- Rekla bih da se pristupi pravednom odnosu prema prošlosti devedesetih u ovim zemljama suštinski ne razlikuju. Službene politike sjećanja u svim državama regije strogo su vezane uz etno-nacionalistički kriterij i kao takve predstavljaju isključivi pristup izgradnji društvenog sjećanja koje iz političkog oportunizma žrtve rata jedne etničke grupe uključuje, a druge isključuje. Hrvatska se tu sramežljivo zna istaknuti pozitivnim primjerima, ali daleko je to od ozbiljnijeg pristupa koji oponira dominantnim narativima o prošlosti.

Prema tome, zašto nacionalni mit i dalje živi u zemljama bivše Jugoslavije?

- Zato što je za određene pojedince i određene društvene grupe iznimno lukrativan, čak i nužan da bi održali svoju moć, političku i/ili ekonomsku. Dekonstrukcija tog mita znači, između ostalog, gubljenje određenih privilegija i preispitivanje vlastitog nacionalnog identiteta i vrijednosti koje su u nju upisane. Proces “razbucavanja” mitova je revolucionarni čin. Također, ne zaboravimo da živimo u društvu koje kroz postojeći kapitalistički sistem djeluje upravo kako bi sustavnu promjenu suzbilo i onemogućilo. Postojeći sistem ne potiče niti stvara prilike za organiziranje političkih kolektiva koji će ići za tim da se probleme suštinski i sustavno rješava za boljitak svima. 

"Mladi s kojima radim kroz programe pokazuju visoku razinu zainteresiranosti za teme suočavanja s prošlošću" (FOTO: facebook.com/centarzamir.osijek)

Ako je suditi po vašem dosadašnjem iskustvu, jesu li mladi bili više zainteresirani za kulturu sjećanja i izgradnju mira netom nakon završetka rata devedesetih ili danas, nakon 30 godina?

- Kad govorimo o mladima općenito, onda bih za interpretaciju njihovih stavova koristila istraživanje koje je provela Inicijativa mladih za ljudska prava, „Ratne devedesete iz perspektive mladih u Hrvatskoj“, objavljeno krajem prošle godine. Istraživanje pokazuje da većina mladih ispitanika načelno podržava proces suočavanja s prošlošću, posebno u pogledu potrebe za sudskim epilogom svih ratnih zločina koji su počinjeni u ratnom periodu, no istovremeno se može reći da značajan dio ispitanika nije dovoljno senzibiliziran u tom pogledu. Općenito, mladima nedostaje znanja o temama vezanima uz ratove devedesetih koje su i inače slabije zastupljene u javnosti, poput ratnih zločina počinjenih od strane pripadnika hrvatskih snaga i umiješanosti Republike Hrvatske u rat u Bosni i Hercegovini. Također, slabo su im poznati mirovni napori dijela civilnog društva tijekom devedesetih. Ipak, mladi s kojima radim kroz programe pokazuju visoku razinu zainteresiranosti za teme suočavanja s prošlošću - žele čitati, čuti, znati, polemizirati i istraživati. Na to sam posebno ponosna. 

Dobitnica ste, također, nagrade „Ordinary Hero“ sarajevskog Centra za post-konfliktna istraživanja.

- Nagrada “Ordinary Hero” mi ima i posebno emocionalno značenje jer sam ju dobila u vrlo teškom periodu svog života i zbog toga što mi ju je dodijelila organizacija čiji rad duboko poštujem, iz susjedne Bosne i Hercegovine. Mislim da dodjela ovog priznanja aktivistkinji iz Hrvatske, doprinosi kreiranju spona među ljudima i organizacijama, koje odnosima Hrvatske i BiH pristupaju na potpuno različit način, od onoga kako to rade oni na pozicijama moći. Riječ je o pristupu koji skrbi o izgradnji međusobnog povjerenja, pomirenja i solidarnosti, pristup koji ne pokušava pod tepih staviti ono što nam se iz prošlosti ne sviđa ili što teško prihvaćamo. 

Kakav je vaš stav o odnosu političara prema komemoriranju žrtava rata?

- Službene politike sjećanja u Hrvatskoj, u odnosu na ratove devedesetih, nemaju linearan razvoj. Ne možemo zaključiti da vremenski odmak olakšava osvještavanje, priznavanje i prihvaćanje uloge hrvatskih vojnih snaga, koje nisu isključivo interpretirane kao pobjedničke, bez mrlje. Neke pozitivne iskorake možemo pratiti u različitim vremenskim intervalima. Ukratko, pozitivni iskoraci su vidljivi na nacionalnoj i nekim lokalnim razinama, ali sustavni pristup odgovornom suočavanju s prošlošću koji na više razina, objedinjuje obrazovne, reparativne, sudske, vanjskopolitičke i simboličke politike – izostaje.

Detalj s dodjele nagrade "Krunoslav Sukić" (FOTO: facebook.com/centarzamir.osijek)

Kako komentirate nedavni potez zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića po pitanju komemoriranja obitelji Zec na Sljemenu, s obzirom da ste ga ranije javno kritizirali zbog sporosti u ispunjavanju obećanja o postavljanju spomen ploče?

- Jako važan, povijesni istup, rekla bih, su odluke gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića vezane za čuvanje sjećanja na ubijene članove zagrebačke obitelji Zec. Tomašević se za početak, pridružio komemoraciji u organizaciji civilnog društva u prosincu 2021. godine, tamo je, i te i narednih godina, održao važne govore koje su uključivale poruke koje jasno pokazuju da društvo koje želi graditi u Zagrebu nije ono koje isključuje i mrzi, već ono koje čuva sjećanje na sugrađane, civile, ubijene iz nacionalističke mržnje. Tomašević prepoznaje da je za takve velike pozitivne iskorake, u kreiranju inkluzivne politike sjećanja, važno kontinuirano posjećivati mjesta stradanja; na tim mjestima javno, hrabro i činjenično govoriti o razlozima i motivima stradanja; kao i da je nužno da se takva mjesta prikladno obilježi. 

Koji su to još pozitivni primjeri političke prakse u Republici Hrvatskoj pri očuvanju kulture sjećanja i izgradnji mira? 

- Predsjednik Republike, Ivo Josipović, u svom mandatu (od 2010. do 2015. godine) poduzimao je hrabre iskorake kada govorimo primjerice o njegovom poticajnom stavu prema osnivanju Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava (REKOM) počinjenim na teritoriju bivše SFR Jugoslavije od 1. siječnja 1991. do 31. prosinca 2001. godine. Primjerice, tu je i isprika, koju je uputio žrtvama ratnih zločina u Ahmićima 2010. godine. Napredak je i govor koji je u kolovozu 2020. godine održao predsjednik Vlade Andrej Plenković na obilježavanju vojno-redarstvene operacije „Oluja“ kada je govorio i o ratnim zločinima hrvatskih snaga nad civilima srpske nacionalnosti te obećanju da će biti donesen Zakon o civilnim žrtvama koji je i izglasan u Hrvatskom saboru u srpnju 2021. godine. 

Živimo u vremenu izraelsko-palestinskog i rusko-ukrajinskog rata, jačanja desničarskih opcija u Europskoj uniji, rastućeg terorizma i migrantskih kriza, te ostalih pošasti i sukoba 21. stoljeća. Vrijedi li danas i dalje vjerovati u ideju mira?

- Vjerovanje nam ne znači puno ako nismo posvećeni izgradnji mira. Pri tom mislim da najveća odgovornost stoji na onima koji uživaju različite društvene privilegije i onima na pozicijama moći, ali i svima nama da u okviru svojih okruženja, mikro sistema u kojima djelujemo, živimo i radimo, nastojimo prepoznati opresivne prakse i da se protiv njih pobunimo i djelujemo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: facebook.com/centarzamir.osijek

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"