Autor teksta je katolički teolog, a prenosimo ga s prijateljskog portala Polis.ba

Kada je čovjek divlja zvijer, tada on i Boga zamišlja kao divlju zvijer. N. Berđajev, kršćanski filozof

U društvu kojem je korupcija temeljno obilježje, stradavaju najviše pojedinci koji imaju drukčiji vrijednosni sustav od uspostavljenog. Kako bi skrenule pažnju sa svojeg osnovnog poslanja, vladajuće elite podstiču nacionalnu histeriju u kojoj dolazi do zaborava pojedinca i njegove sudbine. Upravo na tim pojedinačnim sudbinama postaju jasniji temelji na kojima je jedno društvo zasnovano.

Od završetka rata, kao i toliki drugi, P. N. radi na građevini. Već skoro trideset godina mu se uplaćuju doprinosi samo na „minimalac“, ostalo dobiva „na ruke“ (to je u Hrvatskoj legalno!). I kada je bio bolestan trudio se ne uzimati bolovanje, jer će dobiti nedovoljno novca za sebe i obitelj, i godišnji je rijetko uzimao iz istog razloga. Nije nikada mogao otići s obitelji na more. Odavno se već pomirio s tim da je država Hrvatska napravljena po mjeri ratnih profitera i poslijeratnih tajkuna bliskih partiji (HDZ) i Crkvi. Ne žali zbog svog slobodnog izbora, niti je ogorčen, svjestan da je put slobode uopće, a u ovakvom društvu posebno skup, ali taj put za moralnog čovjeka nema alternativu. Uskoro će u mirovinu, na „minimalac“. Žao mu možda jedino što nije barem deset godina išao raditi u Austriju, da može dostojanstveno živjeti u mirovini.

Rijetko je pričao o ratu, nikada o svojim podvizima, ako ih je i bilo. Gade mu se oni koji su unovčili „viteštvo“ ili zbog njega žele imati privilegiraniji status u društvu. Ništa ne govori bolje o čovjekovoj mizeriji, govorio bi nekad, kao iskušenje pobjede, jer čovjek tada pokaže koliko uživa u sili i snazi, u prepuštanju bestijalnom instinktu iživljavanja i ponižavanja. Zar nisu i pobijeđeni prema našoj vjeri – pitao se – naši bližnji za koje smo u ljubavi odgovorni? Teško mu je, kaže, danas gledati kult sile i rata kojem se klanjaju sve generacije. Nejasan mu je cilj prema kojem se društvo kreće, sumnjičav je prema lažnom optimizmu i lažnom jedinstvu iz osjećaja sile i pobjede. Jedinstvo smatra lažnim zato što se temelji na isključivosti prema svima koji ne obožavaju njihov kult, ali i zato što u svojoj osnovi ima odbojnost prema povijesnim istinama i činjenicama, primjerice onoj o kojoj je sam svjedočio vezanoj za dogovore o humanim preseljenjima (Tuđman-Milošević) i razmjenama stanovništva, o uspostavljanju etnički „čistih“ teritorija.

Ono oko čega bi se razumni ljudi u jednoj zajednici trebali udružiti i pokazati patriotizam, smatra, jesu poštivanje i provođenje zakona, jer su najveća društvena zla koja su desetkovala ova društva korupcija, kriminal, sveprisutnost droge (neki hrvatski gradovi su u samome europskom vrhu) i sl. Stvorena je atmosfera u kojoj mladi više ne vide nikakvu nadu u budućnosti, već im se nudi da spas pokušaju pronaći u prošlosti. Budući da je stvorena histerija lišena bilo kakve dubine i suštine, ostaje jedino da se živi od izmišljanja nepostojećih neprijatelja i obračunavanja s onima koji tobože priječe povratak u savršenu prošlost. Da nije „glasne manjine“ bio bi raj na zemlji.

Produkt takvog povratka u prošlost je neviđena histerija prema braći i sestrama srpske nacionalnosti koji žive stoljećima, kao i Hrvati, na prostorima današnje Hrvatske i nisu svi bili „pobunjeni“, mada bi i prema takvima kršćanska ljubav i viteštvo pobjednika trebali pokazati velikodušnost i učiniti sve da i oni ponovno nađu razlog da zavole svoju državu. Država na isti način pripada svima. Nema privilegiranih, osim u totalitarnim glavama i antikršćanskoj dijaboličnosti (gr.: diábolos – onaj koji sije razdor) koja unosi razdor među ljude i narode. Pobjednici ogrnuti i kršćanskim simbolima su u svojoj histeriji praktično prestali biti kršćani i trude se to pokazati djelima.

Zajedništvo koje se poziva na Boga, a pri tome unaprijed isključuje druge narode, teško da može u suštini imati zajedničkih dodirnih točaka s univerzalnim značenjem Radosne vijesti. Ta (ne)svjesna manipulacija Božjim imenom i kršćanskim simbolima zapravo je bogohuljenje i pokušaj da se kršćanstvo iznutra uništi a Isusova radosna vijest pred očima drugih potpuno diskreditira i obesmisli. Temeljna uloga i zadaća vjere, kako je se ovdje predstavlja, je očuvanje nacionalnog identiteta, a ova nominalna kršćanska zajednica iz straha se zatvara u sebe i direktno proturječi Isusovoj postuskrsnoj zapovijedi: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15). Ako išta proturječi ovoj zapovijedi, i Isusovoj poruci u cjelini, onda je pretvaranje njegove zajednice u sektu isključivih, koliko god ona bila brojna, koji su uvjereni da su pravovjerni. A upravo su umišljeni pravovjernici – rulja, slobodnije kazano – osudili Isusa na križ pod optužbom za otpadništvo od vjere i bogohuljenje. Stoga je jedini ispravan kršćanski stav u odnosu na ovo što se kod nas lažno predstavlja Kristovom crkvom i kršćanstvom biti „otpadnik“ od toga zastranjenja. Na taj način se mnogo puta kroz povijest kršćanstvo sačuvalo, a jedino se i danas na taj način može sačuvati.

Nisu svi svjesni, vjerujem ni većina, u kakvo su se kolo uhvatili. Pogotovo mladi. Mnogi se osjećaju isključenima, suvišnima, pukom potrošnom robom u ovom kapitalističkom svijetu. Traže zajednicu kojoj mogu pripadati i gdje će se osjećati prihvaćenima. Oni kojima povjeravaju svoje živote, koji bi im trebali ponuditi prostor u kojem će u zajedništvu s drugima sami pronalaziti svoja životna uporišta utemeljena u vjeri u Život, serviraju im mračnu nacističku ideologiju umotanu, ne toliko vješto, u ljubav prema obitelji, domovini i Bogu. Mladi su žrtve egomanijaka kojima je jedino važno da oni budu važni i da imaju auditorij i sljedbenike, što im stalno pojačava osjećaj moći u Crkvi, politici ili društvu općenito. Dok se god ne osvijeste, ostat će puka sredstva jedne opasne manipulacije životom, koja ono duhovno najvažnije pretvara u suprotnost: ljubav prema bližnjemu u strah od bližnjega, empatiju u ravnodušnost, borbu za socijalnu pravdu u društveni fatalizam, otvaranje duše prema uvijek novom, vječnom (Bogu) u njezino nastanjivanje najmračnijim demonima predaka…

Najčešća mantra zavodnika omladine je: „Svoje volimo, druge ne mrzimo.“ Kao da bi ljubav nadahnuta evanđeljem (ili humanizmom) mogla biti šizofrena, imati jedno srce koje voli a drugo koje je ravnodušno, „vruće“ srce za Hrvate, „hladno“ za Srbe i druge. Radi se o jednoj blasfemiji koja izravno proturječi središtu vjere da je čovjek (čovjek!) stvoren na sliku Božju i da se sam Bog utjelovio u Isusu Kristu za sve ljude. Prema tome, „imperativ“ kršćanina je ljubav prema svakom čovjeku koja svoje utjelovljenje nalazi u bližnjima s kojima na različite načine dijeli život. „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1Iv 4, 19).

Središnje teme kršćanske vjere kao što su mir, pomirenje, bratstvo, empatija, solidarnost, sloboda, uključivanje isključenih i odbačenih, socijalna pravda, jednakost svih ljudi u dostojanstvu… čini se kao da još nisu prodrle do srca današnjih „branitelja“ kršćanstva i kršćanskih vrijednosti. Onima koji se klanjaju duhu rata i sile ove poruke mogu biti samo prijeteće jer naslućuju da bi im mogle ugroziti identitet i uništiti idole. Njima je Bog puko sredstvo u službi „višeg dobra“ – nacije, da njime brane naciju (i onda kada je nitko ne napada). Bogom se, dakle, bestidno manipulira. Njima nije Bog Isusa Krista otac, nego im je otac rat, koji im je početak i smisao svega. Zato im je mač simbol.

Čini se da dolazi vrijeme u kojem će oni čiji će se identitet temeljiti u Kristu biti proglašavani izdajnicima i neprijateljima naroda i kršćanstva jer se odbijaju klanjati nacionalnim i državnim idolima. Trebamo imati na umu da su kršćani i u prvim kršćanskim zajednicama, kao i spomenuti građevinski radnik s početka teksta, smatrani bezbožnicima i neprijateljima države jer su se odbijali klanjati i prinositi žrtve ondašnjim državnim svetinjama. Danas su te svetinje, vrhovna božanstva, među ostalima, država i apstraktni pojam nacije. U pogledu na te „takozvane bogove“ mučenik sveti Justin (100-165) je sebe priznavao kao „ateistu“.

Lupiga.Com via Polis

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube