Sudeći po reakcijama publike, kritike i struke još od premijere filma „Konklava“ na filmskom festivalu u američkom gradiću Telluride koji i inače iz sjene diktira trendove u sezoni nagrada, uspjeh prethodnika bi mogao biti ponovljen, posebno ako uzmemo u obzir da Berger ponovo igra na iste adute koji dokazano „prolaze”. Razlika je možda prisutna u tipu izvornog materijala, pa tako sada umjesto literarnog klasika imamo suvremeni „bestseller”, ali je Bergerov pristup njemu dosljedno sličan.

Postavka je takva da je stari papa, dokazani reformator i progresivac, umro, pa je na dekanu Lawrenceu (Fienes) zadatak da organizira konklavu, odnosno izbor njegovog nasljednika. Kandidati-favoriti su od početka nastavljač pokojnikovog djela, Bellini (Tucci) kao predstavnik liberalne struje, te ultrakonzervativac reakcionarnih, čak i rasističkih stavova, Tedesco (Castellitto). Između njih se smještaju umjereni konzervativac, vješt političar i predstavnik američkog „kokusa” Tremblay (Lithgow), te predvodnik afričke grupe Adeyemi (Msmati) koji bi funkcionirao kao „token-izbor“ za liberale, ali čiji su stavovi o društvenim pitanjima vrlo reakcionarni. Negdje iz prikrajka se kao kandidat spominje i sam Lawrence kao najbliži suradnik bivšeg pape, ali iz kruga u krug šanse rastu i novom kardinalu Benitezu (Diehz) kojem je pokojnik posljednjem dao čin, i to u tajnosti, budući da mu je dodijeljena dijeceza u vrlo neprijateljski nastrojenoj sredini – u Kabulu.

Iako se to vjernicima predstavlja kao nekakav mistični čin koji se odvija na ikoničkom svetom mjestu – u Sikstinskoj kapeli, te gdje se ispoljava Božja volja, oslikana u dimu crne ili bijele boje, a koji ima i svoju specifičnu ikonografiju, konklava je zapravo politički proces. To znači da u njoj glavnu ulogu ipak igraju lobiranja i zakulisne radnje, od intonacije i sadržaja dekanovog uvodnog govora pa nadalje. Kako proces odmiče, tako se otkrivaju neke tajne. Primjera radi, to da je pokojni papa navodno otpustio Tremblaya iz već nekog razloga ili da Adeyemi nije baš toliko moralan kakvim se predstavlja. Ovu će konklavu obilježiti čak i napad bombaša-samoubojice na izborni proces.

Istini za volju, Berger se, koristeći se fotografijom Stéphanea Fontainea koja savršeno hvata detaljnu scenografiju Suzie Davies, sjajno poigrava s raskrinkavanjem vatikanske mistike, uvriježenih tradicija i orkestriranih rituala. Posebno su uspjeli akcenti na moderni život kojem su „ljudi od vjere” itekako skloni privatno. Govori se koliko tko pije, vidimo kardinale kako puše obične, duhanske cigarete vani u dvorištu, a elektronske unutra, ili kako brljaju po ekranu „pametnih” mobitela. Kroz to vidimo i ono što ćemo prepoznati u njihovim postupcima, da su svi oni, ispod sve te priče o idealima i služenju Bogu, ipak samo suvremeni ljudi od krvi i mesa koji pate od suvremenih slabosti kao što su spletkarenje, potkupljivost, navođenje i zavođenje.

Pa opet, čini se da „Konklava“ kao film zapravo bolje djeluje na naivniju i manje ciničnu američku publiku kojoj je još uvijek šokantno da se u političkom procesu lobira, podmeće i potkupljuje, nego što to čini s onom „prekaljenijom” i ciničnijom koja je svjesna da je politika, pa kakva god, po definiciji stvari prljav posao. Zapravo, svakome tko je ispratio nekoliko izbornih procesa na području bivše Jugoslavije, Bergerova konklava će djelovati kao „kamilica”, ma koliko se scenarist Peter Straughan trudio da ubaci „nevjerovatne”, a u biti „sapuničaste” preokrete, a sam Berger inzistirao na podizanju napetosti kroz sveprisutnu glazbu Volkera Bertelmanna.

Zapravo, opći dojam je da „Konklava“ ne bi bio ni upola toliko uspio kao film da nije glumaca koji cijelu tu predstavu mogu iznijeti, iako su likovi koje oni igraju prisutni u svojoj danosti, a njihove pozadine se otkrivaju po potrebi i za potrebe scenarija. Za Ralpha Fienesa smo već znali da je sposoban odigrati sve, ali ovdje ostvaruje jednu od svojih boljih i životnijih rola. John Lithgow također je sjajno kalibriran kao Trembley, dok Stanley Tucci ima nešto više prostora da se u emotivnom smislu „razmaše”, što mu generalno odgovara. Na koncu ipak najviše profitiraju Sergio Castellitto kao očita „zlica” i Carlos Diehz čiji lik nosi najveću tajnu i u centru je najvećeg obrata, ali tu se zapravo više radi o koncepciji likova, nego o kvaliteti izvedbe, iako ni ona ni u kojem slučaju nije loša.

Na kraju je opći dojam o filmu „Konklava“ Edwarda Bergera nekako podijeljen između dobrog i tek solidnog. No, okej, čini se da je Berger pronašao svoju nišu u globalnoj kinematografiji s filmovima koji su tehnički dovoljno impresivni da se mogu gledati u kino-dvorani, a opet dovoljno nezahtjevni da mogu funkcionirati i u kućnim uvjetima u čemu pogađaju preferenciju „Netflix-generacije” gledatelja. Kada se tome pridoda i ideja o nagradama, vidljivost za film i za autora je zagarantirana.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Conclave

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.