Šest je godina Alen Drljević čekao kako bi snimio svoj prvi dugometražni igrani film. I isplatilo se čekati. Njegov film „Muškarci ne plaču“, kojeg potpisuje i kao redatelj i kao scenarist, pun je pogodak. Kako smo već pisali na Lupigi, u ovom filmu nema kalkulacije i nema klišeja tipičnih za filmove koji se dotiču trauma iz rata koji je tek „nedavno“ završio, prije „samo“ 22 godine, iako u glavama mnogih on još uvijek traje.

MUŠKARCI NE PLAČU: Priča koja razbija monotoniju post-yu (po)ratnih filmova 

Film vrlo skromnog budžeta, snimljen u manje od mjesec dana, uglavnom samo na jednoj lokaciji, u hotelu na Jahorini, s minijaturnom, ali uistinu briljantnom glumačkom ekipom, od samo 13 likova, u kratkom je roku osvojio vrijedne nagrade na čak 12 festivala. Među njima je i specijalna nagrada žirija slavnog festivala u Karlovym Varyma, te zadnja, ali zasigurno ne i posljednja, ona na Zagreb Film Festivalu gdje je ovaj film osvojio glavnu nagradu Zlatna kolica za najbolji dugometražni film. Žiri zagrebačkog festivala svoju je odluku obrazložio riječima kako se radi o „moćnom, hrabrom i relevantnom filmu, fenomenalnih glumačkih i režijskih vještina“. 

„Muškarci ne plaču“ na neki su način i Drljevićeva osobna priča, jer je i on sam razvojačeni branitelj, koji je tri godine u uniformi Armije BiH ležao po rovovima, pa je ovim filmom, kako kaže, želio raditi i na sebi. Dijelu javnosti poznat je kao redatelj kratkog filma „Prva plata“, koji je svojevremeno na Sarajevo Film Festivalu dobio nagradu Europske filmske akademije, a osim toga surađivao je i na poznatim bosanskohercegovačkim filmovima, poput „Grbavice“, „Na putu“, „Kod amidže Idriza“ i „Čuvara noći“. Za početak razgovora, pod dojmom odgledanog filma, nismo mogli s njim ne podijeliti svoju impresiju.

"Na projekcijama za ratne veterane događaju se pravi razgovori" - Alen Drljević (FOTO: ZFF)

Potresno je ovo, Alene.

- Nadam se da jeste i mora biti.

Kakvi su Vaši dojmovi, što Vam se čini kako je zagrebačka publika primila film?

- Čini mi se da je publika jako emocionalno odreagovala. Na kraju filma je zaista bio jedan dug pljesak i vidjelo se da je to iskrena reakcija. Moj utisak je da su jako dobro komunicirali s filmom, da su iskreno odreagovali na njega. Ja sam stvarno zadovoljan, bilo je stvarno prelijepo. Nekako se uvijek osjeti ta komunikacija publike s filmom. Poslije projekcije, pogotovo, kad su nam ljudi prilazili. U samoj dvorani je bilo malo pitanja, ali meni je to jasno, jer i inače se to dešava s ovakvim filmovima. Ne znam zašto, vjerovatno zato što se ljudi malo stide pitati nešto pred punom salom ljudi. Ali poslije kad završimo i krenemo napolje, onda ljudi prilaze, čestitaju i tek tada postavljaju pitanja. Tu se uvijek osjeti da li je to iz čiste kurtoazije ili je zaista iskreno. Čini mi se da je u Zagrebu to bilo zaista iskreno.

A kakve su reakcije ratnih veterana, sigurno primate brojne povratne informacije?

- Ovako, ovaj film, paralelno sa svojim festivalskim životom ima i jedan drugi život, jer mi smo osim ovih projekcija na festivalima počeli da pravimo i projekcije za veterane. Krenulo je u Bosni, prvo u Istočnom Sarajevu, a sada idemo dalje - Brčko, Novi Sad, Hrvatska ... Reakcije na takvim projekcijama s demobilisanim borcima bile su nešto potpuno, potpuno iskreno.

Bili ste prisutni na takvim projekcijama?

- Jesam, jesam, naravno. Tamo se događaju pravi razgovori. 

Je li bude tu i suza?

- Da, da. Bude i suza. I veterani zaplaču na ovaj film. Ista je stvar. Prikazujemo ga u kino salama i domovima kulture, a na projekcije su pozvani veterani iz različitih vojski. I normalno da se tu razvije i puno diskusija. To je nešto potpuno drugačije od ovih festivalskih pitanja, jer se ljudi nakon gledanja filma otvaraju i razgovaraju. To onda zapravo više i nisu pitanja, već zaista nastaje pravi razgovori. I super su bile reakcije. Zaista jesu. Također je bilo i dosta veterana koji su gledali filmove na festivalima i koji mi se jave sa svojim reakcijama na film. Stalno primam mejlove. E sad, to je uvijek pitanje, jer se radi o grupama veterana koji su odlučili da uopšte pogledaju ovaj film. Sama ta odluka da se dođe na tu projekciju, kao i odluka da se dođe na ovu stvarnu radionicu, govori da kod njih postoji neka potreba i neka spremnost da se razgovora. Kako je kod ovih drugih, ne znam.

"Cijela ekipa, ne samo među glumcima, već svi, kao da smo prošli kroz jedan terapijski proces" (FOTO: ZFF)

A jeste li se možda do sad susretali s optužbama iz nekih nacionalnih korpusa, tipa, govorim hipotetski, da su Srbi lošije prikazani nego Bošnjaci, da su Hrvati pozitivniji od Srba, da su Bošnjaci drugačije iznijansirani …

- Vrlo malo. Iskreno, očekivao sam puno više takvih reakcija. Mnogo, mnogo više. Ali bilo ih je vrlo malo, svega nekoliko. Ali eto … Doduše, film još uvijek igra samo po festivalima i nije uspio doći do neke šire publike, jer ovo do sad je sve bila određena festivalska publika. Vidjet ćemo šta će biti kad dođe u kino distribuciju. 

Kad će se to dogoditi? I gdje sve kreće distribucija, osim u Bosni i Hercegovini, ide li film i u kina u Hrvatskoj i Srbiji?

- U Bosni i Hercegovini kreće već od ovog četvrtka, a znam da će i u Hrvatskoj isto vrlo brzo krenuti, mislim do kraja mjeseca, ne znam tačan datum, ali u svakom slučaju to je dogovoreno. Također i u Srbiji treba krenuti vrlo brzo. I što je super za BiH, a inače nije uobičajeno, film kreće i u Sarajevu i u Banja Luci i u Mostaru. Dosta filmova, recimo, ne igra u Banja Luci. E, ovaj naš igra.

I Vi imate određeno veteransko iskustvo, možemo li malo o tome? Kakav je Vaš ratni put.

- Ja sam gotovo od početka rata u BiH, od proljeća 1992. godine, bio u Armiji BiH.

Koliko ste godina tada imali?

- Imao sam 22 godine. I, eto, tri pune godine sam bio u vojsci i, nažalost, svašta sam prošao, stvarno. Svašta vidio i svašta doživio. Ali ja sam brzo po završetku rata krenuo da radim s nekim drugim stvarima i cijelo vrijeme sam na rat gledao kao na neku staru priču. Onda sam čuo za ovu priču oko okupljanja ratnih veterana. Postoji jedan psihijatar iz Novog Sada, Vladan Beara. On je to dugo radio s veteranima u Srbiji i napisao je knjigu „Gde si to bio sine moj“. Nikad ga lično nisam upoznao, ali mi je ta njegova knjiga bila vrlo zanimljiva. On piše o radu s ratnim veteranima u Srbiji, gdje je to poseban problem, jer Srbija zvanično nije bila u ratu i ti ljudi nemaju nikakva priznata prava, a pretpostavlja se da je oko 400.000 takvih ljudi. Bearin zaključak je da je susret s bivšim neprijateljem ustvari najbolji način da se suočimo s vlastitom traumom, najbolji način da se suočimo s PTSP-jem. I to zaista jeste tako. Mene je to sve više zanimalo iz filmske perspektive, nego iz neke lične. Međutim, to je onda potpuno prešlo u nešto lično, jer sam ja na jednoj radionici za ratne veterane, na koju sam otišao, shvatio neke stvari. To nije bila terapija, nego baš radionica, mirovna radionica, koja ima terapijske elemente, a mi smo taj terapijski dio još pojačali u filmu.

Dakle, ideja za film je postojala i prije radionice na koju ste otišli?

- Da, postojala je ideja, ali za dokumentarni film. Kada sam otišao na tu radionicu, shvatio sam cijelu širinu toga i koliko je ta cijela priča zapravo meni bitna, tako da smo poslije u razgovorima s producentima zaključili da je to jako velika tema i da joj treba posvetiti scenarij za igrani film. Osim toga shvatio sam i da je vrlo teško, sasvim malo moguće, da će se ti ljudi pred kamerama otvoriti na taj način, na način na kakav se to stvarno dešava i koji je ono što je bitno. Oni su sve ove godine zatvoreni prema familiji i najbližim prijateljima, i onda se tu otvaraju pred bivšim neprijateljima. To je jedan zaista strašan proces do kojeg treba doći. Vidio sam da ćemo teško s kamerama dobiti baš to što smo htjeli, a s druge strane dokumentarni film kod nas ima vrlo malo publike, recimo, da dokumentarni film u Sarajevu nije igrao u kinima stvarno dugo, ne znam ni ja koliko, osim na nekim festivalima. Tako da smo rekli „ajde, daj da ovo vidi što više ljudi, važno je, daj da pređemo u igrani film“.

Ovo se baš i ne pita autore filmova, ali ipak, postoji li neka ključna poruka koju mislite da ste odaslali ovim filmom?

- Pa nema je, ustvari. Ja se držim one stare da se poruke poštom šalju. Mi smo imali neki dogovor da nećemo nikakve poruke da šaljemo, nećemo nikakve istine da isporučujemo ... Želja je bila da mi radimo na sebi i da pokušamo otvoriti neka pitanja, da ljudi sami sebi počnu postavljati pitanja, da počnu preispitivati neke stvari, ne da im mi damo istinu, nego da preispitaju vlastite istine. To je bila naša želja, ne poruka.

Mislite li da je neko pomirenje između tih nekada zaraćenih strana moguće?

- Naravno da mislim, sigurno da je moguće. Ovo što se održava danas, ovo stanje neke postratne psihoze, ove stalne napetosti, nekog mogućeg rata … to je sve vještačko, isprovocirano. To je ono što drži ove ljude zarobljenima dvadeset i nešto godina, to je ono što onima na vlasti dozvoljava da pljačkaju i otimaju. Kod nas, čim se pokrene neko pitanje korupcije ili, ne znam ni ja, siromaštva, oni prebace temu na nacionalna, religijska pitanja i takve iracionalne stvari. Posiju strah i onda, kad se ljudi boje, lakše je manipulirati s njima. To je njihov plan i oni ga uredno provode sve ove godine.

Danas imamo nekakvu situaciju da postoje klinci koji nisu ni rođeni dok je rat trajao, a čini se da mrze više nego oni koji su ratovali.

- Jeste, zato što je uspostavljen takav sistem. Zato što je sistem taj koji ih uči tome - kao prvo da oni ne poznaju onog Drugog, apsolutno nemaju nikakvog kontakta s Drugima, zatvoreni su u svoje male lokalne sredine, a kao drugo naš sistem obrazovanja je katastrofalan, mi odgajamo već generacije na taj način, plus što znamo da postoji i ta transgeneracijska trauma, koja se prenosi s roditelja na djecu, na unuke. I sve to kad se spoji, to je katastrofa. Ne znam, mene je stvarno strah za budućnost naše djece, moje djece.

Drljević i jedan od glavnih glumaca Emir Hadžihafizbegović poziraju sa Zlatnim kolicima (FOTO: ZFF)

Što Vam se čini mogu li stranci koji nisu upućeni u ovdašnja ratna zbivanja potpuno razumjeti ovaj film?

- Čini mi se da mogu. Sad opet govorim o specifičnoj publici, onoj festivalskoj. Njihove reakcije su super. Film je već prošao nekoliko festivala, ali gdje god smo prikazivali film ljudi su toliko emotivno reagovali, toliko komunicirali, što mi govori da, iako je ovo lokalna, regionalna tema, ljudi očito razumiju. I to je ono što je meni jako bitno. Sam sebi pokušavam da objasnim zašto je to tako. Pretpostavljam zato što je i cijela Evropa i cijeli Svijet zadnjih godina toliko radikalizovan da je ta tema postala nekako bliska svima, i u Evropi i u Americi. Možda kad smo mi počinjali da radimo na filmu i nije bilo tako, ali sad mi se čini da ljudi stvarno razumiju i reaguju. Gotovo da nema neke razlike između domaće publike, pod domaćom mislim na ljude iz ove regije, i na ostalim projekcijama, u Americi i Evropi.

Mnoge se autore s ovih prostora posljednjih godina „optužuje“ da pri samoj razradi scenarija odmah „kalkuliraju“ sa stranom publikom. Jeste li Vi uopće imali takvo što na umu?

- Ne. Iako vjerovatno postoji nešto u glavi, nisam na taj način razmišljao. Meni je, kad sam pisao scenarij, bilo samo važno da on bude razumljiv i da dam dovoljno potrebnih informacija da ljudi mogu da prate film. Na tom nivou sam razmišljao, dalje od toga nisam. Nisam imao čak ni želju da ljudi dobro reaguju, a i meni i ostatku ekipe je bilo najvažnije da radimo ono što želimo, da radimo na sebi. I iz toga se izrodila jedna super atmosfera. Ne samo među glumcima, što se jasno vidi na filmu, već i u cijeloj ekipi. Kao da smo svi prošli kroz jedan terapijski proces.

Radite li već na nečemu novom?

- Pa nešto je u ranoj fazi. Nešto se polako zakuhava, ali suviše je rano da bih mogao govoriti o tome.

Je li neka postratna tema?

- Ovaj put nije postratna tema. Jeste socijalna, ali nije postratna. 

Kako je uopće, s nekog financijskog aspekta, raditi film u Bosni i Hercegovini? Brine li ta država o svom filmu kojim se tako često hvali i prezentira ga kao da se radi o uspjehu same države, a ne pojedinaca koji su u film uložili ogroman trud? Iako državi ne možemo osporiti da je „zaslužna“ za neke filmske teme kojih ne bi bilo da se radi o funkcionalnoj državi. 

- Kinematografija u BiH je u najgorem položaju još od kraja rata. Sve se zasniva na ogromnim naporima pojedinaca, a sistem apsolutno ne postoji. Ove nagrade koje filmovi dobijaju odaju pogrešnu sliku. Očito je da imamo izvrsne autore i glumce, ali produkcija je veoma skromna, svega jedan do dva filma godišnje. Godinama čekamo na usvajanje zakona o kinematografiji i osnivanje audiovizuelnog centra. Zapravo se, na nivou državnih institucija, nezvanično sve svodi na to da se unutar BiH naprave tri male i smiješne nacionalne kinematografije. To, u konačnici, vodi gašenju kinematografije u Bosni i Hercegovini.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ZFF