Kada je iz Dunava sredinom 1999. godine izronio kamion hladnjača u prvom trenutku se pomislilo kako se radi o prometnoj nesreći. Međutim, došavši na mjesto događaja policijski istražitelji su u hladnjači pronašli nekoliko desetaka poluraspadnutih leševa. U kamionu su se nalazili tijela nekoliko mjeseci ranije ubijenih civila iz albanskih sela u okolici Peći. Naime, u četiri sela - Ljubenić, Ćuška, Pavljan i Zahać – na proljeće 1999. godine zloglasna vojna jedinica „Šakali“, etnički čisteći kraj, počinila je niz monstruoznih zločina nad civilima. Dvije godine kasnije, nakon pada Slobodana Miloševića, tajna je sasvim slučajno otkrivena zahvaljujući Draganu Vitomiroviću, uredniku Timočke krimi revije. Otprilike se u tom trenutku klupko počelo odmotavati, iako se stvar godinama zataškavala. Kasnije su leševi pronađeni i na više različitih tajnih lokacija, većina u policijskom centru u Batajnici nedaleko Beograda.

Hladnjača koja je sredinom 1999. godine izronila iz Dunava (FOTO: Neidentificirani)

Slučaj je jedanaest godina kasnije, nakon pritisaka međunarodne organizacije Human Rights Watch, dospio na Posebno odeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Na optuženičku klupu sjelo je više okrivljenih, ukupno devet pripadnika 177. vojno-teritorijalnog voda Vojske Jugoslavije, među kojima i komandant voda Toplica Miladinović. Svi su redom nakon provedenog postupka osuđeni. Utvrđeno je da su upali u četiri albanska sela, odvojili muškarce od žena, pri tom pod muškarce računajući i maloljetne osobe, te ih brutalno opljačkali, a potom i poubijali. „Sve od 13 do 70 godina. Zapravo 13 je nesretan broj, hajmo od 12“, citirao je naređenje izvjesnog Nebojše Minića Mrtvog jedan od svjedoka, inače i sam pripadnik „Šakala“. Ukupno se radilo o 118 civila albanske narodnosti u spomenuta četiri sela. Međutim, presuda je na višem sudu ukinuta, slučaj vraćen na početak, a raspravna sutkinja izgubila mjesto na sudu.

O cijeloj priči Marija Ristić i Nemanja Babić, snimili su, u produkciji BIRN-a (Balkan Investigative Reporting Network) dokumentarni film „Neidentificirani“, koji je ovog vikenda u sklopu Human Rights Film Festivala predstavljen i zagrebačkoj publici, i to nakon što je niz beogradskih kinodvorana i institucija odbilo prikazati četrdeset vrlo potresnih minuta ovog filma. Marija Ristić novinarka je koja je pratila suđenje, a Nemanja Babić redatelj, koji iza sebe već ima dva dokumentarca – „Lopata je mala“ o udarnicima u bivšoj SFRJ te „Stare pizde“, film o legendarnim KUD Idijotima i beogradskoj publici. S Babićem smo razgovarali nakon zagrebačke premijere.

"Prikazivanje ovakvog filma je nešto što bi moglo napraviti probleme i zato ga nitko ne želi prikazati" - Nemanja Babić (FOTO: Lupiga.Com)

Kako objašnjavate činjenicu da Vaš film za sad nitko u Srbiji ne želi prikazati?

- Mi smo naš film pokušali ponuditi i brojnim kinima i Domu omladine i Kulturnom centru Beograda. Slali smo upite bismo li mogli organizirati projekciju filma, ali naprosto nije bilo odgovora. 

Je li itko on onih kojima ste se nudili pogledao film ili su ga odmah odbijali?

- Objašnjavali smo koja je tematika filma i to im je bilo dovoljno, jer prikazivanje takvog filma je nešto što bi im moglo napraviti probleme i zato to nisu željeli. Uspjeli smo ga tek prikazati u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, ali radi se o vrlo maloj dvorani, koja se lako napuni, tako da su ljudi tijekom projekcije stajali u dvorani. Znate, u Srbiji je tema ratnih zločina još uvijek tretirana kao vrlo neugodna tema. Kada sam pitao novinare koji se bave tom tematikom zašto ta tema nailazi na toliku odbojnost, otprilike su mi odgovorili da je to zato što je prva reakcija javnosti uvijek – „a šta su oni nama radili“. Istu formulaciju u filmu ponavlja i zaštićeni svjedok, Zoran Rašković, „Šakal“ koji se pokajao, a koji u jednom trenutku, otprilike, kaže da dobro zna „što su oni nama radili“, ali da želi govoriti o onome „što smo mi radili njima“. Osim toga, u Srbiji postoji i nezainteresiranost javnosti za događaje iz prošlosti. A film je ipak prvenstveno namijenjen najširoj srpskoj javnosti, koja ga, eto - nema priliku vidjeti. 

Kako onda namjeravate doći do „najšire srpske javnosti“? Kad već nailazite na odbijenice od kinodvorana i ostalih, poprilično je iluzorno vjerovati da bi se film, recimo, mogao emitirati na Radio televiziji Srbije. Mislite li ga možda „pustiti“ na YouTube, Vimeo ili neki drugi servis?

- Da, u ovom trenutku definitivno ne postoji mogućnost da se „Neidentificirane“ emitira na RTS-u, ali u jednom trenutku, negdje početkom dvijetisućitih, postojala je takva klima. Tada su dokumentarci ovog tipa prikazivani na državnoj televiziji. Danas politička klima jednostavno nije takva. Imajte samo na umu, recimo, kakve tvrde nacionalističke stavove ima predsjednik Srbije. Što se tiče postavljanja filma na neke servise, u ovom trenutku BIRN nije u mogućnosti slobodno dijeliti film, jer "Neidentificirani" još uvijek imaju svoj festivalski život, pa bi to bilo nepošteno prema organizatorima i festivalskoj publici.

Šakali tijekom akcije na Kosovu (FOTO: Neidentificirani)

Najzapaženiji ulogu u filmu ima već spomenuti Rašković, koji se na sudu pojavio u ulozi zaštićenog svjedoka, a u vrijeme zločina bio je pripadnik „Šakala“. On poprilično detaljno i vrlo brutalnim rječnikom opisuje same zločine. Kako ste ga dobili da sudjeluje?

- On je u zatvoru završio zbog nekih drugih kriminalnih djela i služio je desetgodišnju kaznu. Tamo su ga našli istražitelji, nakon što su ga identificirali kao pripadnika vojne jedinice i ponudili mu da postane zaštićeni svjedok i on je pristao. Neko moje osobno zapažanje je da je, dok je robijao, očigledno imao dosta slobodnog vremena i mislim da je u zatvoru dosta čitao, što se vidi i u njegovom verbalnom izražavanju u filmu i korištenju nekih jezičnih stilskih figura. Njega je, prema izvještajima sa suda, veliki broj civila prepoznao kao osobu koja je bila tamo, a u filmu se on samo jednom „zaletio“ i rekao „mi smo zaklali“, dok je u svim drugim svojim pričama on samo stajao sa strane, pa tako u jednoj prilici govori „pucale su samo tri puške, od nas trideset“. Isprva je on na sudu svjedočio anonimno, ali nakon što su ga ratne kolege prepoznale, jer jako se dobro znalo tko je sve bio tamo, tražio je da ubuduće javno iznosi svoj iskaz. Marija, koja radi za BIRN, slučaj je detaljno pratila od početka i u jednom trenutku uspjela je dobiti njegov pristanak za sudjelovanje u filmu. On danas ima policijsku zaštitu i ustvari rado govori o toj temi i, čini se, da je njemu u interesu da dobije publicitet, jer iz nekog razloga smatra da je to dobro za njega. Sve što je rekao na sudu, rekao je i nama u kameru. Zapravo je s njegovim pristankom sve i počelo, jer tek smo tada krenuli s istraživanjima arhiva, traženjem drugih sudionika i svjedoka. Dobivali smo dokumente s Haškog suda, neke iz privatnih arhiva od ljudi koji su skupljali te ratne materijale od raznoraznih izvora i ekipa koje su bile na terenu. Na kraju smo Raškoviću pokazali gotov film i bio je zadovoljan.

No, osim Raškovića i na sudu okrivljenog Ranka Momića, niste uspjeli privoliti nikog od „Šakala“?

- Dosta njih se premišljalo. Trajalo je to mjesecima dok su odlučivali žele li sudjelovati u filmu ili ne. Neki su čak pristajali, a onda kad bismo došli u njihov dom i uključili kamere, počinjali su se tresti i tražiti da se kamere ugase te na kraju odustajali. Stoga je i sam rad na filmu potrajao pet-šest mjeseci, baš zato što smo čekali ljude i neke odgovore na naše zahtjeve, kako bismo dobili dokumente koje smo željeli prikazati u filmu i time gledatelje upoznali sa svim onim što neki nisu željeli reći u kameru, a nepobitne su činjenice. Našli smo i ljude koji su prevozili leševe i jedan od njih se mjesecima premišljao hoće li sudjelovati. Svi su bili jako nepovjerljivi prema nama i djelovali su mi jako uplašeni za svoju sigurnost, iako, jedan od njih nam je rekao „znam ja, vi ste izdajnici, znam zašto nas hoćete snimati - vi radite za Veliku Albaniju“. Uglavnom su na koncu svi okrivljeni odustali, osim Momića. 

"Ljudi koji vode državu gledaju na ratne zločine kao na neku neugodnost koje se žele riješiti" (FOTO: humanrightsfestival.org)

Film završavate upravo s njim, gdje poentirate njegovim monologom u kojem se on pita kako da odgaja svoju djecu, jer je njega otac odgajao da brani svoju domovinu, a sad se pokazuje da, eto, zbog „branjenja domovine“ možete završiti u zatvoru na 20 godina. 

- Tu otprilike leži suština svega, o tome da je izvršitelj na terenu samo izvršitelj. On itekako ima svijest o tome što radi, ali živi s uvjerenjem da radi nešto za viši cilj – za državu, za narod. Pa tako i Momić. Inače, prema nekim informacijama on je u međuvremenu nestao i navodno se nalazi na ukrajinskom ratištu. Recimo, Rašković nam je pričao kako je jednog dana otišao kod monaha u manastir i rekao mu kako je tog dana u borbi ubio neprijatelja. Opisao mu je to vrlo detaljno, i to poprilično brutalno, govoreći „raspolovio sam ga“, a monah mu je odgovorio da ubojstvo samo po sebi jeste veliki grijeh, ali da ako ubijaš za državu onda se monasi sa Svete Gore mole za tebe i da nije grijeh ubiti za državu.

To isto, vjerojatno, misli i država.

- Očigledno. Ali pošto država ne može misliti, misle ljudi koji je vode, a oni gledaju na to kao na neku neugodnost koje se žele riješiti. Jednostavno su zločini za njih, pored svih političkih problema s kojima se suočavaju na dnevnoj bazi, samo aveti prošlosti koje treba čuvati što dalje od očiju javnosti.

Sudski proces na koncu je pokrenuo Human Rights Watch?

- Oni su preko svoje vlade dostavili srpskoj vladi dokazni materijal za te postupke. Pretpostavljam da je postojao neki pritisak od strane američke administracije da neki od svih tih slučajeva dobiju sudski epilog, ali s druge strane unatoč tome postoje mehanizmi kako da se cijela stvar razvodnjava - da suđenja traju što duže, da dolazi do odgoda sudskih ročišta, da se obaraju prvostupanjske presude, da se ponavljaju suđenja…

Jeste li pokušali razgovarati sa sutkinjom koja je donijela osuđujuću presudu, a potom smijenjena?

- Dok smo radili film ona nije smjela komentirati tijek sudskog postupka, a nakon toga je smijenjena i to se dogodilo baš kada smo završavali film tako da je za to tada već bilo prekasno.

Koliki je uopće budžet za ovakav film?

- Ovo je low budget film. Kad bismo se prekalkulirali to je negdje ispod 10.000 eura. I vidi se da je film rađen s malo sredstava. Najbitnija je tu bila Marijina inicijativa da cijelu stvar istražuje, a onda moj zadatak da sve to vizualno uobličim.

"Šakal" koji se pokajao - Zoran Rašković (FOTO: Neidentificirani)

Kako ste došli do Albanaca, preživjelih svjedoka koji su vam pred kamerama svjedočili o zločinima? Je li tu bilo nepovjerenja?

- Njih nije bilo teško dobiti. Za te zločine se malo znalo čak i na samom Kosovu. U tamošnjoj javnosti se nije konkretno govorilo o događajima u ta dva sela, a svjedoci su poslije svih tih godina imali vrlo živa sjećanja na te događaje. Kako su mi objašnjavali tu situaciju, to je vrlo konzervativna sredina, sve te mlade žene su ostale bez muževa i nisu imale mogućnosti da se ponovo udaju i na neki način je njihov život ostao zarobljen u tom stravičnom trenutku. Teško im je bilo napraviti korak naprijed i svoj život osmisliti na nekim novim osnovama, jer ih je taj tragični događaj obilježio za sva vremena. I to se vidi iz reakcije ove gospođe koja na kraju filma nije zadovoljna nikakvom sudskom presudom i kaže „neka puste mene da ja njima pobijem cijelu obitelj, vrlo ću rado otići u zatvor na 20 godina“. Poslije takvog traumatičnog iskustva jako je teško vratiti se u život. Uvijek se zbrajaju samo žrtve, a njihov broj treba pomnožiti s četiri ili pet, odnosno sa svim ljudima koji su obilježeni time za cijeli život.

Niste tijekom snimanja dobivali neke „dobronamjerne savjete“?

- Nismo. Marija je bila odlučna da iskoristimo svaku mogućnost i da čekamo koliko god treba da se eventualno netko od ljudi koje smo zvali pojave u filmu. Željela je ovu priču ispričati do kraja, iako, nažalost, ova priča još uvijek nema kraj, barem, što se tiče sudskog epiloga. Naime, iako se sve čini jasnim, apelacioni sud oborio je presudu uz objašnjenje da tvrdnje tužiteljstva nisu dokazane na adekvatan način ili kako već glasi točna pravna formulacija. 

Neki od aktera u filmu upravo tužitelja ističu kao jedan od glavnih problema.

- Tužitelji tvrde da su pod velikim pritiskom.

Pod čijim pritiskom?

- To ne žele reći, ali na primjer kada smo ih pitali zašto nitko nije okrivljen zbog uklanjanja tijela, onda oni kažu „zar sad treba da okrivimo radnike komunalnog poduzeća“. To im je bio jedan od argumenata.

O uklanjanju tijela iz otkrivene hladnjače zato je govorio zamjenik načelnika policije koji je sudjelovao u očevidu.

- On je o tome, mogli ste vidjeti i sami, potpuno hladnokrvno govorio. Već nekoliko godina je u mirovini pa je zato i pristao govoriti o tome. Mislim da je to neka metoda samoobrane, jer nakon viđenog užasa, a on, recimo, detaljno opisuje kakav se smrad i koliko daleko širio iz kamiona, valjda moraš nešto učiniti samog sebe radi. 

Nikada se nije otkrilo tko je izdavao naređenja?

- Za vrijeme ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Slobodan Milošević je tamo slao jedinice, za koje se tvrdilo da su paravojne i da s njim nemaju veze, jer Srbija nije u ratu. Ovdje na Kosovu to nije morao raditi jer se ratovalo na teritoriju Srbije i svi kažu da su bili dio vojnih struktura. Znalo se točno tko je kome zapovijedao i tko je bio na čelu 177. voda Vojske Jugoslavije. To je bio Toplica Miladinović i točno se može slijediti linija nadređenih i podređenih osoba. No, njegovi zapovjednici nisu dio ove optužnice. Čak je i sutkinja na samom početku suđenja rekla - „ne, ovo nisu nikakve paravojne jedinice, ovo su regularne vojne jedinice“ - jer to je iz dokumenata bilo očigledno. Odvjetnik Miladinovića ne poriče da su te jedinice bile u vojnoj strukturi, ali tvrdi da se u ovim slučajevima radilo o ad hoc akcijama koje su neki ljudi između sebe isplanirali i dogovorili te da nije postojala nikakva zapovijed i da je sve napravljeno izvan borbenih aktivnosti. No, u filmu postoji naredba. 

"Ovo je novinarsko-istraživački dokumentarac s malim budžetom, a veliki festivali vole visokobudžetne dokumentarce" (FOTO: Lupiga.Com)

Jedan od glavnih egzekutora, Nebojša Minić Mrtvi pred sud nije niti stigao.

- On je trebao biti izručen iz Argentine, ali dok je bio u ekstradicijskom pritvoru umro je od side. Mislim da je tamo završio povodom nekih mutnih poslova povezanih s narkomafijom. 

Kako se klupko uopće počelo odmotavati?

- Iz svega što znam mogu to pokušati iskonstruirati. Hladnjača je isplivala nekih mjesec ili dva nakon događaja i svi koji su radili na očevidu imali su zavjet šutnje o svemu što su vidjeli i napravili. Međutim, jedan od ronilaca koji je sudjelovao u izvlačenju kamiona u nekom je momentu jednom lokalnom novinaru ispričao što je vidio. Taj novinar se zvao Dragan Vitomirović, uređivao je časopis Timočka krimi revija i on je to objavio 2001. godine. Tada je cijela stvar dospjela u javnost. Inače, nedugo nakon objavljivanje te priče on je poginuo u prometnoj nesreći.

Gdje ćete dalje s „Neidentificiranima“?

- Pokušat ćemo možda još na neke načine da ga prikažemo u Srbiji. Do sad smo imali projekcije u Sarajevu i Prizrenu, na DokuFestu, inače izvanrednom festivalu, gdje je film naišao na dobar prijem. Uskoro bi trebao biti prikazan i u Sjedinjenim Američkim Državama. Za sad je dogovoreno u New Yorku i Los Angelesu, ali i u Europi na još nekim manjim festivalima dokumentarnog filma. Ovo je novinarsko-istraživački dokumentarac s malim budžetom, a veliki festivali vole visokobudžetne dokumentarce. Tema je to o kojoj se može napraviti cjelovečernji film, kada bi bilo sredstava i hrabrosti određenih ljudi da sudjeluju u njemu…

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: humanrightsfestival.org

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".