Kada je u Splitu 2011. godine organizirana prva „Povorka ponosa“ sudionice i sudionike „Pridea“, kojih se okupilo dvjestotinjak, na rivi su dočekale tisuće ljudi. Letjelo je kamenje, boce, kovanice, pitari sa cvijećem, pljuvačka … Pred takvom masovnom provalom mržnje policija je bila nemoćna pa je evakuirala sudionike „Povorke ponosa“. Trinaest godina kasnije, ovog ljeta u Splitu je održana „Povorka ponosa“. Veselo, s puno ljudi i bez ikakvih većih incidenata. No, to ne znači da je biti „gej“ u Splitu danas puno lakše, a o tome razgovaramo s našim sugovornikom. Nećemo vam dati njegovo ime i prezime. Vremena jesu bolja, ali repovi se vuku, sjene klize. Nikad se ne zna, bolje da podaci ostanu u redakciji, na sigurnom.

Recimo tek da je riječ o jednoj od tisuća sudbina koje je ova borba direktno odredila za cijeli život. Ukoliko mislite da se vas to ne tiče, moguće da ste i u pravu. Međutim, statistički je vjerojatnije kako ni sami ne znate da ste sudjelovali u tome. Društvo ih je istreniralo da se paze kako se ponašaju i što govore, kuda idu i koliko pri tome odudaraju od normativa ne bi li, u pojedinim slučajevima, sačuvali živu glavu ili se zaštitili od verbalnog nasilja. Čitavu generaciju smo učinili kameleonima koji se prilagođavaju hetero standardu pokazujući svoje prave boje tek u sigurnim enklavama daleko od društva, daleko od nas.

Intenzivna borba za prava manjina u heteroseksualnoj, konzervativnoj i katoličkoj Hrvatskoj traje već desetljećima. Toliko je vremena prošlo da bi prvoborci, kada bi im to tada bilo dozvoljeno, danas već imali unuke. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Danas homoseksualni parovi ne smiju biti diskriminirani niti prilikom usvajanja djece. No, pravo i praksa često se mimoilaze.

POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

ODGOVOR GORDANA DUHAČEKA: Dok vi „utabavate tlo“, ja ipak biram „isprazni bunt“

„SJAJNE GODINE“: Biti queer žena u Ukrajini za vrijeme komunizma

Što je, dakle, pederima njihova borba dala? Smije li ih se uopće tako nazivati, tko su gejevi koji se protive „Prajdu“, a što Željka Markić ne razumije o rodnom identitetu, samo su neke od tema na koje tražimo odgovore u razgovoru sa sredovječnim muškarcem koji u Splitu živi s momkom. 

Oni koji se protive održavanju „Povorke ponosa“ često povlače paralelu s „klečavcima“, ukazujući na uzurpiranje javnog prostora za promoviranje vlastitih svjetonazora. Koja je razlika između „Povorke ponosa“ i „klečavaca“? 

- Ogromna je razlika. Te dvije javne manifestacije nisu samo na dijametralno suprotnim svjetonazorskim pozicijama. One pripadaju i različitim periodima društvenog razvoja i jedna je, logično, trebala smijeniti drugu. Doduše, nešto se ozbiljno pošemerilo u ovim našim postmodernim vremenima, jer ispada da je sve dopušteno, pa čak i širenje netolerancije. Klečavci su se na sceni pojavili sa svojim starim pravicama. Oni se očito zalažu za restauraciju patrijarhalnog poretka, u kojem muškarci kao „veliki mozgovi“ upravljaju životom, a „nepametne“ žene točno znaju gdje im je mjesto. Dakle, nije upitno da zagovaraju jednoumlje, a sve se to događa, koje li perverzije, u jednom pluralističkom društvu ili pak u njegovoj wannabe varijanti, kakvu možemo pronaći u ‘lijepoj našoj’. Za razliku od njih, „Prajd“ ne dovodi u pitanje hetero ljubav, nego za ne-heteroseksualne osobe traži adekvatno mjesto pod suncem. „Prajd“ je zapravo jedino javno događanje u Splitu kojim se promovira ljubav i suživot drugačijih i različitih osoba. „Prajdovcima“ ne pada na pamet da kao rulja i to kamenjem nasrnu na goloruke klečavce te ih na taj način pokušaju isprašiti iz javnog prostora. Baš onako kako su to desni radikali, maloumni ili oni koji imaju patološki strah od nepoznatog dali sebe za pravo 2011. godine, u vrijeme prvog splitskog „Prajda“. 

Kako ste se kroz djetinjstvo i pubertet nosili sa svojom seksualnošću u našem, hetero, društvu?

- Kada sam prvi put, sa pet-šest godina počeo osjećati da sam drugačiji, da odudaram od prijatelja i drugih vršnjaka s kojima sam se motao po školi ili potezao po ulici, nešto iznutra kao da me svaki dan tjeralo, usmjeravalo, ili još “bolje”, nagovaralo da budno pazim na svaku svoju gestu, svaku intonaciju, da pronađem jednu pravu mjeru muškosti koja će okolini biti prihvatljiva, a meni pak laka za upotrebu. Posebno je to bio slučaj u muškom društvu, koje općenito nije baš voljelo da se netko ističe, a posebno ne sa “ženskim” crtama, ma što god one bile. Sa curama je bilo lakše. Jer, kako mi se danas čini, kao da nisu toliko mjerkale, kao da su bile mekše i otvorenije. Sve u svemu, pomalo sam se modificirao, prikrivao i reducirao - koliko je bilo potrebno, ali i koliko sam znao i mogao. Nisam htio biti izložen ruganju, nikako nisam želio da me čopor djece uhvati na zub i maltretira. Jer tome sam svjedočio, događalo se drugima zbog raznoraznih razloga, toga sam se strašno bojao i nisam htio da me tako nešto zadesi. Ne mogu reći da sam nastojao postati pravo muško, da sam se na taj način pokušavao uklopiti. Samo sam htio da me nitko ne dira, da u miru proživim svoje djetinjstvo, iskusim sve stvari na koje će se okuražiti generacija kojoj pripadam. Bila je tu jedna doza kukavičluka, al’ nije bilo druge mogućnosti za samoobranu. Jer u Splitu si osamdesetih, u mjestu i vremenu koje kao i danas diše i patrijarhalno i homofobno. Iako sam poprilično zauzdao samog sebe, izgradio osobu koja se kako-tako uklapala u mjerila okoline, moja homoseksualnost je i dalje tinjala i uznemiravala. Toliko sam bio uporan u negiranju vlastite prirode, toliko sam dobro preodgojio samog sebe da opcija da sam gej jednostavno nije postojala. To je varijanta ispiranja mozga do te mjere da nema šanse da “pohvataš” samoga sebe. Pa tako godinama u potrazi za malo ljubavi i intime, naravno, sa ženama, uvjeravaš sebe da nisi pronašao onu pravu. I tako sve do dvadesetih godina života, kada se pojavio neki tračak, kada sam uhvatio samog sebe da se palim na muškarce. Tada sam krenuo u nove zablude, zaključio sam da sam “bipsić” (biseksualac op.a.). I tako sve do kasnih dvadesetih, kada sam si konačno priznao “neke” stvari.

Koliko je tu bilo straha?

- Zajedno s usporenim osvještavanjem vlastite seksualnosti u meni se pojavio i jedan vrlo osviješteni strah. To ti je ono kad imaš ružan osjećaj da ti na čelu piše da si peder, da bi zbog toga mogao dobiti jednu nenadjebivu etiketu kojom će svi baratati s jednakom strašću kad god im padne na pamet, kada samo čekaš da ti netko uputi neku “lijepu riječ” ili kada misliš da bi zbog svega mogao popiti batine. Ali nije sve bilo u strahu … Tu su još bile i frustracije, ljubavne i seksualne, jer ne znaš gdje se muvaju ti pederi, kako ih prepoznati, kako im pristupiti ako su ti napeti, odnosno kako se u tom smislu ostvariti. Nije to bilo vrijeme app-ova, pa su mogućnosti da upoznaš nekoga bile jako sužene. Posebno ako nisi bio očit kao gej ili ako nisi imao „gaydar”. Doduše, nije bilo lakše ni kad bi dobio priliku, kad bi se spario s nekim ili kad bi završio s nekim u krevetu. Jer poslije, kad bih izašao na ulicu, umjesto ozarena lica, ja bih s jednom dozom nemira išao dalje. Ne zato što bi me automatski netko mogao prokljuviti, nego zato što je ta opcija uvijek bila otvorena. Sve u svemu, to su bila vremena u kojima cijeloj mojoj generaciji uglavnom nije bilo lako.

"Nešto iznutra kao da me svaki dan tjeralo, usmjeravalo, ili još “bolje”, nagovaralo da budno pazim na svaku svoju gestu, svaku intonaciju, da pronađem jednu pravu mjeru muškosti koja će okolini biti prihvatljiva a meni pak laka za upotrebu" (ILUSTRACIJA: Apaš/Lupiga)

Kako je to utjecalo na vas kasnije kroz život?

- Sve je u mom životu usporeno i s odgodom od deset-petnaest godina. U dvadesetima, kad sam se postepeno počeo oslobađati, bio sam u jednom jako liberalnom krugu prijatelja. Nitko tu nije bio konzervativan, ali ja sam sa sobom nisam bio na čistu sve do tridesete. Nije se tu radilo o strahu od priznavanja bliskim ljudima, već nevjerica da bih ja uopće mogao biti gej. Kao da mi je netko mozak isprao, pa najdalje što sam si mogao dopustiti je bilo “promatranje” muškaraca s “propisane udaljenosti” bez svijesti o tome što ja to zapravo radim. A tu su još i druženja s prijateljima, kada bih tek koji put izustio da bih, pazite ovo, mogao biti biseksualan. Kao da radim prve korake s dobro usađenim strahom da bih mogao pasti. Valjda sam bio prestravljen zbog mogućnosti da bih mogao biti svoj. Nisam ja u svojoj generaciji iznimka, takvih nas je jako puno. Ljudi su godinama pokušavali nešto sa ženama, baš onako kako nas je društvo i učilo. Recimo, jedan moj poznanik se tek nakon smrti supruge odlučio posvetiti životu koji nikada nije imao. Drugi se, mada nesretan sa ženama, sam sebi tajio do 35. godine. Oni su samo neki od mnogih koji su nakon godina i godina braka ili onih “ispravnih” ljubavnih i seksualnih odnosa počeli sumnjati da žene mogu voljeti na pravi način. Dakle, trebao nam je ozbiljan protok vremena da si polako priznamo i smjestimo se u jednu nišu koja je našem društvu, kako se danas čini, oduvijek služila kao kontejner za ljudsko smeće. Inače, onome prvome su kćeri već odrasle, znaju sve o svemu i ne postoje neki konkretni problemi koji ih razdvajaju ili čine nesretnima zbog njegove seksualne orijentacije. Drugi se pak zbog pretjeranog otezanja kompletno raspištoljio.

Kako je vaša generacija doživjela duh vremena u kojem ste odgojeni i kako vas je to obilježilo?

- Nisu mene kući filali ovim ili onim. Dapače, roditelji su me, što se politike, ideologije pa i seksualnosti tiče, potpuno “zapustili”. O tim stvarima nismo razgovarali. Tek možda knjiga koja je vječno stajala na regalu, na dohvat ruke odmah pored televizije, a zvala se “Spolni život”, otkrivala je neke tajne. Ali ne i tajne jedne muške ljubavi. I to je sve od njihovog utjecaja. Knjiga je naravno promovirala heteronormativnost, koja je tada bila sveprisutna, prirodna i normalna. Drugi tipovi normativnosti i ponašanja jednostavno nisu postojali. Ili bar meni nisu bili vidljivi, dohvatljivi ,... Pa su mi ostali nepojmljivi. Osim toga, odrastaš na ulici gdje se često apostrofira pojam „peder“ u svim njegovim oblicima. Pa smo tako imali, a i danas imamo „pedersko ponašanje“, „on je pederčina“, „peder“ ... A cijeli taj, recimo, karakterni splet se obavezno vezivao uz točno određenu seksualnu orijentaciju. Vjerujem da su neka djeca već s četiri, pet, šest godina osjećala da su “krivo nasađena”. Tu negdje sam bio i ja. Ne u smislu u kojem je to logično u pubertetu i ostatku života kada postoji neka ozbiljnija svijest o seksualnosti. Nego sam osjećao to nešto što je drugačije u meni, što sam, vjerojatno zbog okoline u kojoj sam se nalazio, krenuo brutalno zatomljivati. Prije svega to radiš nesvjesno jer se ne želiš isticati u smislu da ti je pokret ruke „ženskast“, intonacija „nemuška“ ... Ja sam imao neke ženske mote i apetite još sa pet ili šest godina - jesam. Znao sam se našminkati, što je stara primijetila jer je skužila da joj je netko prčkao po ladici ... Nije radila dramu oko toga, nije me maltretirala zbog toga što sam napravio, ali je ona vjerojatno znala u kojem bi smjeru to moglo otići. Tako da mi je jednim odgojnim tonom objasnila kako nije lijepo kopati po tuđim stvarima. Vjerojatno je i njena reakcija, čini mi se nedorečena, u meni ugradila misao da se neke stvari jednostavno ne rade i da se moram sabrati. Vjerojatno mi je pomogla da opstanem, ali ujedno i odmogla … I ona me pogurala da radim na reinvenciji sebe, da se uskladim, da protiv svoje prirode izgradim jednog drugačijeg, a društveno prihvatljivijeg sebe. U tim naporima nažalost nisam bio jedini.

Hrvat katolik nerijetko sa zebnjom gleda na to da ga kakav gej ne zaskoči, koliko su njegovi strahovi opravdani?

- Pazi da ti ne ispadne sapun, jer će te netko naguziti - to je ta priča. A takva opasnost vreba na služenju vojnog roka u zajedničkoj tuširaoni. Toga sam se baš naslušao i kao dijete. Bio je to još jedan jako sugestivan primjer kako “osvajaju”, pardon, “pokoravaju” tadašnji pederi, naročito one nepažljive. Jer oni u situaciju koja navodno ima potencijal za zadovoljstvo traže najslabije ili naprosto ne biraju rupu. Takva priča je vječno tinjala na splitskim ulicama osamdesetih. Mada je intonirana kao zajebancija, imala je homofoban prizvuk. Možda su je baš latentni pederi, što prečesto i jesu oni najgorljiviji homofobi, najviše širili kako bi na neki provokativan način potvrdili svoju muškost. Negativna priča o pederima uglavnom i je priča kojom se potvrđuje prava muškost. Priča je dobila i svoj nastavak, od devedsete naovamo. Gej je postao osoba koja kvari nacionalno biće, koja pruža loš primjer našoj mladeži. I tako je od osobe koja predstavlja ugrozu za pojedinca transformirana u onu koja ugrožava cijeli kolektiv. Naravno, na snazi su dobrano okoštale vrijednosti, koje u posljednjih dvadesetak godina pod prisilom politike ipak pokazuju neke “simptome” elastičnosti.

Da se vratimo na pitanje i kako se to konkretno odražavalo na vas i na ljude u vašoj blizini?

- Stvarnost je, naravno, bila potpuno drugačija. Gejevi su na ovim prostorima bili primorani stasavati kao kameleoni. Cijela moja generacija se dominantno prilagođavala okruženju ili okolnostima. Ono što smo dozvoljavali sebi u gej ili nekom drugom liberalnom društvu, ni pod razno se nije događalo van tih krugova. Sve smo jako pažljivo vagali. Nije nam padalo na pamet da nekome, tko je “tipični hetero”, na bilo kakav način pokažemo svoje sklonosti ili, još gore, da mu uletimo. Nema šanse da bih se približio nekom muškarcu, a da nisam bio siguran u njegovu pozadinu. A to sam si dozvoljavao jedino na mjestima, primjerice u gej klubovima, gdje sam bio siguran da su svi prisutni muškarci ili gejevi ili oni koji imaju dovoljno razumijevanja. Isto je bilo i u društvima u kojima je netko bio već obznanjen i kao takav potpuno normalan. Na sve ovo me tjerao strah da bih kao otvorena gej osoba mogao biti napadnut. Ovdje, naravno, nisam govorio o feminiziranim muškarcima, koji su nažalost zbog svojih eksplicitnih razlika bili izloženi grozomornom tretmanu. I kojima je, vjerujem, bilo puno gore nego nama koji smo uspješno izgradili svojih nekoliko fasada. Toliko o zebnji Hrvata katolika, toliko o onima zbog čijih zebnji mi gejevi na kraju zebemo malo više.

Što kada nekoga upoznaš u tom „hetero“ okruženju?

- Ili jednostavno zaboraviš da ta osoba postoji i cijeloga života se pitaš „što bi bilo kad bi bilo“, ili se potrudiš da bi doznao tko je on zapravo. Naravno, prijatelji ili još bolje zajednički prijatelji su u svemu tome najpouzdaniji informatori i jamci. Ne znam kako to funkcionira kod mlađih danas, ali moja generacija morala je biti sigurna prije nego što bi se na išta odvažila ... O potrebi za osjećajem sigurnosti u hetero okruženju govori i to što sam kroz formativne godine, dakle pubertet i rane dvadesete, osjećao iznimnu nelagodu kad bih se na nekom javnom mjestu, na primjer na štekatu, našao s muškarcem koji je manje ili više feminiziran. U nekom privatnom krugu s takvima bih sasvim normalno mogao funkcionirati. Međutim, vani, uvijek je bio prisutan strah hoće li njega prepoznati kao geja, pa onda i mene staviti u tu kategoriju. To su sve bile neke polusvjesne i podsvjesne stvari koje su bile itekako prisutne i od kojih se nije bilo lako očistiti. Jedan od argumenata koji ljudi koriste protiv „Prajda“ jest da se to ne bi trebalo isticati toliko i da je seksualnost nešto što bi trebalo zadržati između svoja četiri zida. Gledajući popularnu kulturu, glazbu, serije, filmove ... jasno je da je gej tematika prisutnija. S druge strane, ono što ljudi generalno ne razumiju, pa tako i prosječni heteroseksualac, što znači biti pripadnik manjinske skupine i živjeti pod manjinskim stresom. Dakle, proživljavati uvrede koje čak nisu izravno tebi upućene, ali suštinski jesu. Od najbanalnijih, kao „peder”, do ne znam čega sve ne. Pa onda još i diskriminaciju, nasilje … Znači, ukoliko si odgajan u sredini, koja je i previše seksualizirana, a u kojoj jedan važan segment tebe zauvijek ostaje sramotan, nepoćudan i neoprostiv, reakcija na to i ne može biti drugačija nego što je Povorka ponosa. Jer što je tu ponos? U ovom kontekstu, ponos predstavlja pojam koji je istinska suprotnost društveno nametnom sramu. Mi, dakle želimo prestat bit „sramni“ i baš zbog toga želimo ponosno koračati, živjeti i ljubiti. Zajedno sa svima ostalima, s heteroseksualcima prije svega, i privatno i javno. Jer ako smiju oni, zašto ne bismo smjeli i mi. Ako se heteroseksualci u javnom prostoru smiju dodirivati, grliti, ljubiti, a neki čak i malo više od toga, sve to uz odobravanje i bez nasilnih intervencija okoline, onda oni de facto paradiraju svaki dan. Ako nas sa svojim izrazima nježnosti i strastima naočigled sviju dave i gnjave svaki dan, onda govorimo, kako je to lijepo skovao francuski teoretičar Didier Eribon, o „heteroseksualnom spektaklu“. Društveno organiziranoj, a naizgled spontanoj, predstavi koja je usklađena sa svim pravilima javnog morala, reda i mira. Zamislimo da si gejevi dopuste tek nešto od toga. Završili bi kao i oni nesretni gej turisti na Bačvicama nedavno. Žao mi je što ove stvari heteroseksualci ne žele razumjeti. A žao mi je i što ne razumiju ni da mi u povorkama ne paradiramo svojom seksualnošću, nego želimo pokazati da smo različiti od onoga što nam društvo svima nameće i da kao takvi želimo biti prihvaćeni.

Postoje li ljudi unutar gej zajednice koji također nisu zadovoljni „Paradom“, odnosno, pitaju se šta oni tu sad paradiraju?

- Naravno. Najviše oni koji svoju drugačiju seksualnost nastoje zadržati u svoja četiri zida i pritom ne nalaze razloge zašto bi se ta stvar uopće trebala politizirati. Posrijedi su oni koji su svoju mjeru pronašli u življenju dvostrukog života. Nerijetko se radi o pripadnicima srednje ili neke dobrostojeće klase, koji si mogu priuštiti putovanja u Berlin, Amsterdam, na grčki Mikonos ili neku drugu slobodomisleću ili raskalašenu europsku destinaciju, gdje konačno mogu biti opušteni i svoji. Dakle, oni koji sebi mogu platiti povremene slobode izvan ove male zatucane sredine. Doduše, ima među „apolitičnima“ i onih koji se zadovoljavaju app-ovi za sex dating ili pak nekim skrivenim točkama u gradu, odnosno legendarnim štajgama, gdje se uglavnom muškarci okupljaju radi druženja, ali i upražnjavanja tjelesne ljubavi. Siguran sam da u grupi nezadovoljnih Povorkom ponosa ima pristojan broj katolika lažnoga morala, kao i oženjenih muškaraca kojima brak služi kao najbolji paravan. Uostalom, danas se zaista lakše ostvaruje privatni kontakt među pripadnicima LGBTIQ populacije, jer su ekonomija, tehnologija i manjim dijelom politika zadnjih desetljeća stvarno učinile čuda. Pretpostavljam da se zbog toga i pitaju mnogi zašto uopće izlaziti na ulice. Valjda su dosegli svoj priželjkivani plafon i svako daljnje razvlačenje njihove privatnosti u javnom prostoru vide kao ugrozu svog komfornog ili konformističkog života. 

"U povorkama ne paradiramo svojom seksualnošću, nego želimo pokazati da smo različiti od onoga što nam društvo svima nameće i da kao takvi želimo biti prihvaćeni" (ILUSTRACIJA: Apaš/Lupiga)

Da li je u redu reći „peder” i ima li to pitanje uopće smisla?

- Mi smo generalno prisvojili taj termin i za nas nema više nikakvo pogrdno značenje. To je postala naša uobičajena jezična praksa. Osobno iskustvo mi pak govori i nešto drugo. Kada prolaziš kroz formativne godine, kada si peder ili kada tome na neki način naginješ, a nisi u potpunosti siguran uopće što je seksualnost ... Siguran sam da te ta riječ, čak i kada nisi svjestan vlastitog pederluka, jako puno vrijeđa. Jer ta riječ ti, pa bilo to i nesvjesno, nešto znači. Nisi ni svjestan uvrede, ali negdje podsvjesno si je doživio jer se svjesno ili nesvjesno povezuješ s tom pričom i onim što stoji iza te riječi. Naravno da se onda to sve nekako odražava na život, loše utječe na tvoje životne odluke, deformira ponašanje ... Kao da si Rom u društvu u kojem je prihvatljivo vrijeđati, ponižavati i mlatiti Rome. Uopće nije važno pri tome kakav si ti Rom, jesi li uklopljen u društvo ili ne. Činjenica je da uvijek sa sobom nosiš tu stigmu, ako ne i krimen. Zapravo je zajebano biti pripadnik manjine. Nismo mi svi jednaki, neki su prošli lišo, neki najebali ... svašta se tu ljudima dešavalo. U svakom slučaju, biti pripadnik manjine u bilo kojem smislu je teška pozicija, posebno u društvu koje te manjine ne tolerira ili ima neku averziju prema njima.

Kakav je LGBTQ svijet iznutra?

- Kada počneš zaranjati u taj svijet, imaš predodžbu, odnosno, ja sam imao osjećaj da ću naći sebi slične ljude. Ne mislim pritom samo u smislu seksualnosti, već u smislu da ću u tom krugu ljudi naći više razumijevanja nego što sam nalazio u hetero krugovima. Ono što se meni zapravo dogodilo, jest spoznaja da su pederi - ljudi. Zapravo je LGBTIQ zajednica preslika čitavog društva. To su isti karakteri i ista ponašanja na koja možeš nabasati i u drugim životnim okvirima. Ako si u Splitu, onda znaš otprilike šta te tu čeka.

Koji se društveni faktori moraju poklopiti da bi se uvažila prava manjine koja nije heteroseksualna i u kojoj je fazi Hrvatska?

- Ima tu svega. Od toga koliko se ta manjina komeša, buni i glasa, preko toga koliko sluha ili interesa za to ima politička elita pa onda i sami građani. Mi smo u fazi u kojoj politička elita nema nikakvih problema sa pederima i lezbama iz jednostavnog razloga što i ta manjinska skupina daje svoj obol ekonomiji i, naravno, donosi novac. Nema tu velike priče. Jednostavno je. HDZ u ovoj fazi poglavito interesira dotok novca, fiskalna stabilnost i rast BDP-a, a zna se da pederi i lezbe u nemalom broju, kao i drugi turisti, dolaze trošiti svoje pare po Jadranu. Čak i građani, točnije, rentijeri i turističko osoblje su sa većim priljevom novca omekšali svoje stavove. Svima je to win-win situacija. Smiješno je, ali ispada da je HDZ po pitanju seksualnih i rodnih manjina jedna od liberalnijih stranaka u državi. Naravno, ne i najliberalnija u tom smislu. Eto, imaju i gej ministra, prema tome ...

Kolika je uloga turizma u tome i kako se on odražava na gej Split?

- Upravo je turizam osigurao toleranciju u zoni stare gradske jezgre Splita. To je zapravo međunarodna enklava koja gradu i ne pripada. Možeš je doživljavati kao neku kozmopolitsku zonu koja šest mjeseci u godini diše vlastiti život nevezan za grad Split i gotovo bez njegova znanja. A i stranci, naročito oni sa Zapada, znaju biti slobodniji, što se može vidjeti u Marmontovoj, na Rivi i drugdje, gdje sam puno puta uočio dvojicu muškaraca kako se drže za ruke pa čak i ljube. Ta enklava je kontinuirano pod prismotrom države, što se vidi po stalnoj prisutnosti policije. Pored kuće Jelaska nasuprot HNK, na vrhu Marmontove, tamo vječno dežura policijski kombi, a koji put i više njih. A policija se gradom često prešetava i u civilu. Iza svega stoji ekonomski interes. Zbog toga se svi „Prajdovi“ u državi pomno čuvaju i štite od strane sistema. Takva preventiva je na snazi vjerojatno zato da stvari ne bi izmakle kontroli i da ne završimo na naslovnici nekog utjecajnog svjetskog medija, koji nam lako može poremetiti turističku sliku i ugroziti najvažniji izvor prihoda. Svakako, pozitivno je što smo zaštićeni dok traje ova životna filozofija, ekonomija ili, kako već želiš zvati trenutni poredak stvari. 

Kako gledate na rodnu ideologiju i čitav pokret koji se bori protiv rodnog identiteta? Naime, malo ljudi u javnosti uopće primjećuje razliku te često izjednačava ove pojmove. 

- Priča o rodnoj ideologiji priča je o pretjeranoj, promišljenoj i svrsishodnoj reakciji desnice. Ali mogu razumjeti zašto se to događa. Naime, oni imaju neku svoju rodnu priču, rodne definicije i, na kraju krajeva, jednu vrlo izgrađenu i isključivu rodnu ideologiju kojom oponiraju ovoj koju mi navodno imamo, koja nam navodno služi za manipulaciju još nezrelima i drugim labilnim osobama, time i cijelim društvom. A oni su već svima znani junaci, Željka Markić i njoj slični. Na stranu sama sintagma, rodna ideologija. Istina je da su društvene mreže preplavljene homoseksualcima, transrodnosti, nebinarnosti ... i uopće cijelom tom pričom oko seksa i roda. Osim toga, ista stvar se dešava i po serijama i filmovima, posebice onima koji dolaze iz SAD-a. Skoro svaka serija ili blockbuster obavezno mora imati jednog geja ili lezbu, a pojavi se i biće drugačijeg ili nedefiniranog rodnog određenja. Sve izgleda kao da je to netko propisao. Razumijem što se time želi postići i nije to negativno. Međutim, možda se time nasilno nameće nekakvo rješenje. Posebno su tome izloženi mladi kojima, da se ne lažemo, fali neka kritička oštrica i koji lako upijaju sve novotarije, naročito one koje se kose s razmišljanjima i ponašanjima njihovih roditelja. Zbog svega nije ni čudno da se netko drugačijih vrijednosti stvarno može osjećati kao da je došlo do stanovite invazije. Zanimljivo je što desničari, kada krenu „rješavati“ ta pitanja, misle da će nešto konkretnije uspjeti napraviti kroz službene institucije, a kao da uporno ignoriraju najjači otpor njihovoj rodno-ideološkoj priči koja dolazi iz sfere ekonomije. Mislim da ne postoji neka lijeva programski zacrtana politika koju realizira nekakva skupina iz sjene, nego ovdje na djelu vidimo „nevidljivu ruku“ i zakone tržišta. Kapitalizam je iznimno prilagodljiv ekonomski sustav koji je, ekspanzivan kakav jest, usisao i LGBTIQ kulturu i prakse, jer je i taj segment života pokazao svoju isplativost.

Nebinarnost se do prije koju godinu nije ni spominjala, a sad je u kratkom vremenu postala pravi bauk.

- Mislim da je to reakcija na činjenicu da nam je kao društvu u ovom trenutku dosta patrijarhata i binarnosti, te da nove generacije makar nesvjesno žele uništiti nešto što pripada generaciji njihovih roditelja. Možda je tim mlađim naraštajima već dosta i feminizma te se ne žele više na taj način izražavati, identificirati ili uopće uranjati u uvriježene kategorije. Nebinarnost je zapravo neka vrsta nesvrstanosti. Nepripadanje pojmovima koje društvo od mene traži ili mi zadaje. Možda je revolt, moda, a možda i razumijevanje svijeta na jedan posve drugačiji način.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Apaš/Lupiga

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"