Diljem zemaljske kugle, pa tako i u Hrvatskoj, jučer je obilježen IDAHOBIT (International Day Against Homophobia, Transphobia and Biphobia). Uglavnom, poprilično nevidljivo. Tek ponešto vidljivosti kao dokaz, ukoliko nekome to već nije sasvim jasno, kako itekako postoje razlozi da se ovaj dan obilježava, dala su dvojica homofoba u Zagrebu. Usred bijela dana, samo nekoliko desetaka metara od središnjice vladajućeg HDZ-a, na Trgu žrtava fašizma, pokušali su skinuti i poderati zastavu duginih boja koja je postavljena ispred Hrvatskog društva likovnih umjetnika. S obzirom da se više novinarskih ekipa nalazilo pred HDZ-om, očekujući izjave povodom sjednice Predsjedništva te stranke, njihova akcija je ovjekovječena objektivima televizijskih kamera i fotoaparata, a shvativši da ih se snima homofobi su se dali u bijeg neobavljenog "posla". 

Iako su mediji izvještavali o incidentu, zapravo se radi o poprilično uobičajenoj pojavi, gotovo pa pravilu, jer svaki put kada se nekim povodom izvjese ovakve zastave na gradskim prostorima, događaju se slični „incidenti“. Nedavno je grupa pripadnika Armade postavila video snimku na kojoj se vidi kako ispred riječke Gradske vijećnice nekoliko muškaraca pokušava zapaliti zastavu duginih boja, kakvu gradske vlasti već godinama prigodno postavljaju na balkon Vijećnice. Nova zastava je i danas, povodom IDAHOBIT-a, postavljena na pročelje vijećnice, a iz Rijeke je stigla i jedna neočekivana poruka. Uputio ju je nadbiskup Mate Uzinić, zamolivši oprost od homoseksualnih osoba koje se osjećaju odbačene od Crkve. Koadjutor Riječke nadbiskupije izrazio je žaljenje jer još uvijek ima katolika koji se ne slažu s duhom pobudnice „Amoris laetitia“ u kojoj se kaže: „Dužni smo svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju (…) poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te (…) pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja“. Dodao je da osobito žali jer u Hrvatskoj još uvijek postoje oni koji misle „da Kristu i Crkvi služe diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba“. 

Homofobi snimljeni u akciji (FOTO: HINA/Edvard Šušak)

Povodom IDAHOBIT-a reagirala je i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja je ustvrdila da različite manifestacije netrpeljivosti prema spolnim i rodnim manjinama koje su zabilježene prošle godine, ukazuju na "značajnu prisutnost homofobije, bifobije i transfobije u hrvatskom društvu". Apelirala je da se čim prije donese Akcijski plan za provedbu Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije. I potpredsjednik Europske komisije, Josep Borrell, poručio je jučer da su se prava pripadnika LGBTIQ zajednice u Europi smanjila tijekom pandemije koronavirusa, posebno istaknuvši problem obiteljskog nasilja, online govora mržnje i zločine iz mržnje.

No, vratimo se ponovno u Rijeku, gdje već više od dvadeset godina djeluje Lezbijska organizacija Rijeka (LORI), koja je obilježavajući IDAHOBIT u narednih nekoliko dana pripremila prigodan program, popraćen nizom aktivnosti. Tim povodom razgovaramo s Danijelom Almesberger, koordinatoricom LORI-ca.

"Kojih smo to vrijednosti 'ponosni čuvari' ako zastrašujemo, prijetimo i napadamo obitelji, roditelje koji se vole i žele pružiti dom nekome tko ga treba?" - Danijela Almesberger (FOTO: Martina Šalov)

Što je uopće IDAHOBIT i zašto se on obilježava, odnosno, da se ispravimo, zašto ga je važno obilježavati? 

- To je Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije koji se obilježava u više od 130 zemalja upravo na dan kad je Svjetska zdravstvena organizacija davne 1990. godine uklonila homoseksualnost s popisa mentalnih bolesti. Ovaj međunarodni dan obilježava se kako bi se ukazalo na postignuća u zaštiti prava i osiguranju ravnopravnosti za LGBTI osobe, ali i kako bi se skrenula pozornost donositelja odluka, institucija, javnih službi, javnosti, medija i drugih na postojeće nasilje, diskriminaciju i netrpeljivost prema ovim osobama. 

Zanimljivo je da se ovaj dan u Hrvatskoj obilježava od 2011. godine, i to odlukom Hrvatskog sabora, kao dio Nacionalne politike ravnopravnosti spolova, dok je, kako sami ističete, primijetit ćemo, s neskrivenim ponosom, Rijeka jedini grad u zemlji koji u ovoj priči službeno sudjeluje isticanjem zastave duginih boja na pročelju Gradske vijećnice. Koliko su, prema vašem mišljenju, ti potezi samo deklarativne naravi? Koliko državne, odnosno u slučaju vašeg djelovanja, i lokalne vlasti uistinu mare za svrhu onoga što se obilježava? Ne zaboravimo, primjerice, da se iz klupa istog tog Sabora, koji je donio odluku o obilježavanju IDAHOBIT-a, često čuju izuzetno homofobne poruke.

- Mislim da svi Riječani i Riječanke mogu biti ponosni na činjenicu da Grad Rijeka sudjeluje u obilježavanju ovog dana već devetu godinu zaredom, pokazujući otvorenost i solidarnost te zalaganje za društvo ravnopravnosti. Da ovo nije samo deklarativno, vidi se i u tome da je lokalna vlast uvijek među prvima osudila svako nasilje prema LGBTIQ osobama i nedvosmisleno podržala napore u suzbijanju tog nasilja. S druge strane, da, u pravu ste, u samom Saboru, ali i od drugih osoba na čelu nekih državnih/lokalnih tijela i institucija, možemo čuti izjave kojima se vrijeđaju, ponižavaju i diskriminiraju osobe koje nisu heteroseksualne orijentacije. Problem je što od Vlade RH i, konkretno, premijera, nema odgovarajuće reakcije u pravcu osude takvih izjava, a kamoli nekog angažmana da se sustavno radi na smanjenju društvene isključivosti, opresije i nasilja nad LGBTIQ osobama, što je, između ostalog, i njihov posao. Govor mržnje koji se može čuti direktno doprinosi širenju negativnih stavova prema lezbijkama, gejevima ili transrodnim osobama, te posljedično i samog nasilja, što više nije samo pitanje nanošenja štete jednoj populaciji, nego je i generalno nanošenje štete ovoj našoj državi, u kojoj politički interesi desnih i klerikalnih opcija, uz odsustvo bazične empatije prema ljudima, uzrokuju njezino srozavanje, kako po pitanju vrijednosti, društvenih odnosa i prosperiteta, tako i po pitanju pravednosti i provođenja zakona. 

Nedavno se skupina pripadnika Armade, pogrešno tumačeći jednu vrlo konkretnu odluku Upravnog suda kao, da ih citiramo, „donošenje zakona o posvajanju djece istospolnim parovima“, pohvalila snimkom pokušaja paljenja zastave duginih boja na Gradskoj vijećnici. Kako to komentirate i kako objašnjavate to da se ugnjetavanjem LGBT osoba zapravo čuva „snaga, ponos i čast grada i domovine”, kao što to slikovito poručuju oni koji su zastavu pokušali zapaliti?

- Paljenje zastave duginih boja homofobni je čin i kazneno djelo kojim se zapravo nastoji kreirati atmosfera straha i nesigurnosti. Između redaka, to je i poziv na nasilje što bi trebalo biti nešto čega se trebamo sramiti, a ne ponositi se time. I zaista, što je to “ponosno” u mržnji, prijetnjama nasiljem, stigmatiziranju i naposljetku uništavanju tuđe imovine? Kojih smo to vrijednosti onda “ponosni čuvari” ako zastrašujemo, prijetimo i napadamo obitelji, roditelje koji se vole i žele pružiti dom nekome tko ga treba? Kakvu poruku ovakva djela šalju djeci čiji roditelji nisu heteroseksualni - da se i ona moraju bojati za svoju sigurnost i da postoje oni koji žele uništiti njihove obitelji? Mi smo u priopćenju povodom tog događaja pozvale Armadu da, kao “ponosni čuvari grada i nacije”, radije njegujemo vrijednosti nenasilja, zajedništva i vjeru u naš dom i domovinu tako što se mi svi nećemo bojati različitosti. To je, vjerujem, nešto što je našoj djeci potrebnije, nego paljenje zastave i pozivanje na nasilje.

Očekujete li da bi se sličan događaj mogao ponoviti i sada kada je zastava ponovno postavljena na balkon Gradske vijećnice?

- Ono što je važno reći povodom spaljivanja zastave duginih boja u Rijeci je da su brojni građani i građanke Rijeke, putem svojih komentara na samom profilu gdje je objavljena snimka, ali i na drugim riječkim portalima, osudili ovaj čin te ga okarakterizirali kao sramotnu i žalosnu blamažu. Ovakve reakcije govore da nam je dosta podjele, mržnje i nekih „niskih strasti“. Ne očekujemo da će se ovaj čin ponoviti na IDAHOBIT, nadamo se da takve vrste napada nisu kontinuirana praksa.

Kad smo kod prakse, koji su u hrvatskoj praksi najčešći primjeri neravnopravnog položaja, društvene stigme, ponižavanja, pa i nasilja, na koje nailaze LGBTIQ osobe?

- Dugačka je to tema, ali pokušat ću sažeti. Neravnopravnost je prisutna u svim segmentima, u obrazovanju, u školskim klupama, na poslu, u pristupu zdravstvenim i socijalnim uslugama, ali i nizu drugih područja. Stigmu i nasilje LGBTIQ osobe doživljavaju na ulici, od nepoznatih osoba, ali i u svojim obiteljima, od onih koji su im najbliži. Prema istraživanju Zagreb Pridea 2019. godine 64 posto ispitanih doživjelo je neku vrstu nasilja na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta, rodnog izražavanja i/ili spolnih karakteristika. Prema našem istraživanju iz 2017. godine, 75,1 posto LGBT osoba u Hrvatskoj doživjelo je diskriminaciju ili zlostavljanje na radnom mjestu. Prema velikom istraživanju Europske agencije za ljudska prava (EU FRA, 2019.) u Hrvatskoj je 51 posto osoba doživjelo zlostavljanje u školi zato što su lezbijke, gejevi ili trans osobe čime se Hrvatska stavila na „loše“ treće mjesto od 28 europskih zemalja. Također, o atmosferi straha i nesigurnosti u Hrvatskoj, govori i podatak da u istom istraživanju 81 posto ispitanika/ica iz Hrvatske odgovara da se izbjegavaju držati za ruke sa svojim partnerom ili partnericom u javnosti, čime je Hrvatska opet na lošem trećem mjestu, jer je u samo dvije europske države stanje teže nego kod nas. S druge strane, svijest ljudi se mijenja i zakoni slijede pozitivne trendove, moramo se trgnuti kao društvo i ozbiljnije poraditi na suzbijanju homo/bi/transfobije, od osobnog do institucionalnog nivoa.

Jučer postavljena zastava na pročelju Gradske vijećnice u Rijeci (FOTO: Grad Rijeka)

Ove godine IDAHOBIT se obilježava pod sloganom „Zajedno: Odupiranje, podržavanje, iscjeljenje“. Što se „krije“ iza tog mota?

- Tema ovogodišnjeg Međunarodnog dana borbe protiv homo/bi/transfobije je poziv na zajedništvo, na solidarnost i ujedinjavanje. Poziva nas da se solidariziramo s LGBTIQ zajednicama i van granica naše države - znamo da je u 69 država svijeta još uvijek zakonom kažnjivo biti lezbijka ili gej, u nekim državama je još uvijek propisana i smrtna kazna. Ovogodišnja poruka sve nas poziva da gledamo izvan naših dvorišta, da uvidimo ono što nas spaja, a ne razdvaja, da osvijestimo kako je naš zajednički dom i ova planeta, ne samo naš grad ili naša država. Ovaj moto kaže da pružimo podršku onome tko ju treba (a svi mi je nekad trebamo, a nekad ćemo je pružiti drugome) i da si pružimo ono što treba našim bićima kako bi iscijelila rane koje imamo zbog izloženosti nasilju ili stigmi, psihičke i fizičke. Dodatno, u godini iza nas, zbog pandemije, mnoge LGBTIQ osobe trpjele su veće nasilje u svojoj obitelji ili okolini i nisu se imale kome obratiti. 

LORI-ce su isplanirale cijeli niz aktivnosti u tih pet dana. Možete li nam reći o čemu se sve radi?

- Jako nam je drago da ove godine LORI obilježava IDAHOBIT u suradnji s riječkim ogrankom udruge studenata/ica medicine CroMISC. Zajedno smo osmislili aktivnosti: jučer smo uz tradicionalno postavljanje zastave duginih boja, dijelile letka građanima/kama na Korzu, a za navečer je bio zakazan stand up show Marine Orsag. U srijedu imamo Živu biblioteka s LGBT osobama, dok ćemo u petak održati queer šetnju Trsatom - druženje u prirodi. Pozivamo sve da nam se pridruže, a program se može naći na FB eventu. Sve zajedno je jedan spoj senzibilizacije građana/ki, edukacije, smijeha i zdravog žvota.

Posebno nam se zanimljivom čini ta „Živa biblioteka“. U njoj će “knjige“, odnosno LBGT osobe, kroz dijalog s posjetiteljima i posjetiteljicama, odnosno „čitateljicama“ i „čitateljima“, dijeliti osobna iskustva o tome s čime se sve susreću u Hrvatskoj. Kako će to točno izgledati?

- U skladu s trenutnom pandemije „Živa biblioteka“ održat će se preko platforme zoom. Nedavno smo je organizirale na isti način u sklopu treninga za psihosocijalne djelatnike/ice o radu s LGBTIQ osobama iz četiri države Europske unije i uvidjele da ovaj format može jednako dobro funkcionirati i online. Posjetitelji/ice će, dakle, moći razgovarati s pripadnicima/ama LGBT zajednice i tako iz prve ruke saznati nešto o njihovom životu, o onome s čime se susreću u obitelji ili na radnom mjestu, kakva im je svakodnevnica i slično. Ovo je odličan način da zapravo vidimo koje su nam predrasude, što smo to pretpostavljali na temelju nekih često tuđih stavova koje smo integrirali, a ne činjenica. „Živa biblioteka“ ima i pravila, postoji određeno vrijeme koje nam je na raspolaganju, „ljudi-knjige“ nisu tu kao neko sredstvo koje ćemo mi iskoristiti za neke naše uvide, nego su naši/e ravnopavni/e sugovornici/ice.

Uigrani tim udruge LORI (FOTO: Novilist.hr)

Koliko vas je u namjerama i planiranju ovog tjedna omela pandemija i epidemiološke mjere koje su u Primorsko-goranskoj županiji sve donedavno bile među najstrožima u Hrvatskoj?

- Naravno da mjere utječu na planiranje aktivnosti u smislu da ih moramo prilagoditi, kao što je, recimo, slučaj sa „Živom bibliotekom“ ili ograničiti broj sudionika/ica koji/e u njima mogu sudjelovati, primjerice, za nastup Marine Orsag, ali to nam je realnost već duže vrijeme, nije nam to ništa došlo neočekivano.

Načelno, spomenuli smo to maloprije, ali kratko, pandemija je uzrokovala porast nasilja koje homoseksualne, transrodne, interspolne i queer osobe doživljavaju u svojoj okolini, posebice u svojim obiteljima. Kako se, iz vašeg iskustva, to nasilje najčešće manifestira? 

- Da, lezbijke, gejevi, transrodne i interspolne osobe koje imaju obitelj koja ih ne prihvaća bile su prinuđene zbog pandemije „biti zatvorene“ u takvim svojim obiteljima i trpjeti njihovo ponižavanje, ograničavanje i nasilje. Studenti/ice su se morali vratiti u svoje homo/bi/transfobične domove, mlade osobe koje su odlazile na neke vršnjačke grupe podrške više to nisu mogle, a najčešće nisu mogle niti nazvati telefonom nekoga jer su to roditelji kontrolirali. Imamo i slučajeve da su se osobe javljale za podršku, a sad to više nisu mogle jer su im roditelji provodili više vremena kući ili su počeli raditi od kuće. Kafići i klubovi su se zatvorili, organizacije su onemogućene da organiziraju društvene događaje, posebno u ono prvo vrijeme … To sve smanjilo je mogućnost za LGBT osobe da dobiju podršku ili da se osnažuju. Kod LGBT osoba koje žive u manjim, ruralnim sredinama, ovi problemi su još više pojačani jer je pritisak veći, a izvora podrške manje. Svemu ovome još treba pridodati smanjeni pristup zdravstvenim uslugama, naročito za transrodne usluge, nemogućnost dobivanja psihosocijalnih usluga, prisiljenost na otkrivanje svog LGBT identiteta i dr. 

"Danas odlazimo na vjenčanja našim prijateljicama i prijateljima, lezbijkama i gejevima, dok smo o tome nekada mogle samo sanjati" (FOTO: Vedran Karuza)

Na koji se način može pomoći tim ljudima?

- Pomoći možemo na osobnoj razini, da pružimo podršku svojoj prijateljici, prijatelju, susjedu, kolegici, a onda i na institucionalnoj razini - da se omoguće ili prilagode usluge za ovu skupinu građana/ki.

Posljednjih mjeseci u Hrvatskoj se u nekim feminističkim krugovima aktualiziralo i pitanje transrodnosti, što je zapravo odjek nekih svjetskih „trendova“. Rasprave su iscrpljujuće i vrlo polarizirajuće, bez nekog vidljivog izgleda da bi uskoro mogle završiti, pogotovo ne nekim okvirnim konsenzusom. Neke stavove koji se iznose u tim poprilično zatvorenim i hermetičnim raspravama, može se ocijeniti kao izuzetno transfobne. Kakav je stav vaše organizacije po tom pitanju?

- Ne bih ulazila u neke povijesne ili ideološke argumentacije i rasprave. Ono što je nama u LORI bitno je uključivost i solidarnost. Ali ne na razini nekih floskula ili krilatica koje krase neki projekt, nego vrlo jednostavno - nešto čime se upravljaš u tom aktivizmu, odnosno tvom činjenju u pravcu ispravljanja neke nepravde ili opresije. Za uključivost je vrlo bitno i razumijevanje, moraš učiti, preispitivati, propitivati, argumentirati ... Taj neki proces onda dovodi do uključivosti. Što se tiče LORI - nju su izgradile i u njen rad su uključene transrodne žene, cisrodne žene, lezbijke, biseksualne, strejt žene, transrodni i cisrodni muškarci, rodno nenormativne osobe, osobe koje ne žele nikakvu „identitetsku kućicu“ i mnoge druge. Naše vrijednosti nisu samo one u pozadini pokreta za ravnopravnost LGBTIQ osoba, nego i one mirovnog pokreta, feminističkog, antirasističkog, antiksenofobnog, održivog razvoja i tako dalje. Također, taj suživot u aktivističkom djelovanju svih naših različitih identiteta, pozadina i vrijednosti nije uvijek bio lak i nije i dalje bez izazova. U pravcu svega toga, jednostavno rečeno, od transfobije, kao ni homofobije, nitko nije izuzet, jer one su produkt duboko usađenog patrijarhata i predsrasuda - transfobiju treba osvijestiti, prepoznati i onda se boriti protiv nje. 

Vaš primarni cilj je smanjenje homo/bi/transfobije, a udruga je osnova prije nešto više od 20 godina. Dakle, što se u tih dvadeset i kusur godina po tom pitanju promijenilo na bolje, a što na gore? Možete li usporediti glavne značajke neravnopravnog položaja LGBTIQ osoba 2000. i 2021. godine?

- Ono što je definitivno razlika je, primjerice, osnaženost samih LGBTIQ osoba. Mladi su puno više osnaženi jer imaju drugačije odrastanje, pritom mislim prvenstveno na mlade u urbanim područjima. Imaju informacije i udruge kojima se mogu obratiti. Mi to tada, u vrijeme osnivanja udruge ništa nismo imale/i. Odrastale/i smo misleći da smo sami u svojoj različitosti, a gejeve i lezbijke smo često susretale u povezanosti s pornografijom i potpunim senzacionalizmom. Razlika je u zakonskom okviru i zaštiti ljudskih prava, u posljednjih 20 godina doneseni su brojni zakoni, kao što su Zakon o suzbijanju diskriminacije ili Zakon o životnom partnerstvu. Za usporedbu, u prvih deset godina našeg rada bilo je jako teško boriti se s diskriminacijom jer nije niti postojao Zakon o suzbijanju diskriminacije. Također, danas imamo i veću podršku javnosti, brojne institucije, organizacije, stručnjake i stručnjakinje koji/e s nama aktivno rade na suzbijanju netrpeljivosti prema LGBTIQ osobama. Veća je i umreženost s europskim i svjetskim organizacijama. Danas odlazimo na vjenčanja našim prijateljicama i prijateljima, lezbijkama i gejevima, dok smo o tome onda mogle samo sanjati. Osim ovih pozitivnih koraka svjedočimo i nečemu drugačijem - daleko organiziranijoj homo/bi/transfobiji u odnosu na onu prije 20 godina. Tada smo ovu homo/bi/transfobiju povezivale s neinformiranošću javnosti, s njom smo uvijek ulazile u dijalog. Smatrale smo da ćemo edukacijom i informiranjem utjecati na njezino smanjenje. Danas imamo i jedan drugačiji oblik homofobije i transfobije koji je vrlo organiziran, politički motiviran, dolazi od desno klerikalnih pokreta i jasno je usmjeren ka ograničavanju prava LGBTI osoba i žena. Tu, čini mi se, nema puno prostora za dijalog. Aktualna agenda koju ovi pokreti nastoje proširiti i aplicirati vrlo je opasna za sve članove/ice društva, a direktno doprinosi nasilju i mržnji prema LGBTIQ osobama. Ipak, aktivizam nam ne posustaje, naprotiv još je jači, između ostalog i zato jer sad imamo veću podršku te smo doživjele bitne pozitivne pomake u odnosu na početak.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga