Za sebe kaže da je počeo ispod nule, i još uvijek ne uspijeva izvući glavu na površinu. Diego Ahmetović transrodni je Rom. Zna što je prošnja, zna što je skupljanje sekundarnih sirovina, zna što je lutanje po šalterima i loš policijski tretman. Zna što je diskriminacija po više osnova nego što je zamislivo većini, je li, većinskog stanovništva. Zna što je biti bez posla i stalne adrese, ne imati za hormonsku terapiju i koliko je težak povratak na početak puta prema tijelu u kojem će se osjećati kod kuće. A pauziranje terapije mu je doslovno donijelo boli.

Je li zaglavio u onom što nazivamo spiralom siromaštva ili ga samo prati "loša sreća", suputnica neimaštine, ovisi o promatraču. No on samo želi van. I nakon više od 30 godina poručuje da mu treba - solidarnost. Iako je svjestan da živi u relativno siromašnom društvu, pogođenom pandemijom i potresima, izlaz je potražio izlaganjem sebe i svoje životne priče.

Pokrenuo je crowdfunding kampanju kako bi mogao podmiriti nekoliko stanarina i režije, kupiti nešto hrane i hormonsku terapiju i uloviti pozitivan start dok se ne zaposli, ali prije svega kako bi mogao platiti gornju operaciju. S Lupigom razgovara o dolasku do ove točke i što za njega znači korak naprijed, o načinima na koje društvo pristupa siromaštvu, transrodnim osobama i Romima, te kako bi promjena na tom planu mogla dovesti do toga da ljudi poput Diega imaju više perspektive u životu. 

"Prošlog tjedna dozvoljena mi je promjena oznake spola" - Diego Ahmetović (FOTO: Lupiga.Com)

Kažeš da otkad znaš za sebe, znaš i da nisi žena. Kada si prvi puta izgovorio da ti je ime Diego, a kada si odlučio da želiš poduzeti i korake poput operacije i promjene dokumenata?

- Mislim da sam počeo primjećivati razliku između vlastite predodžbe sebe i onoga kako me drugi doživljavaju, uključujući i moje najbliže, roditelje, već od najranijih dana. Odrastao sam u Rimu i tamo sam išao u vrtić, a kasnije i pohađao osnovnu školu. Majka me upisala u obližnji katolički mješoviti vrtić kojeg su držale časne sestre oblate u blizini našeg stana. Sjećam se da sam već tada bio duboko nesretan jer su me oblačile u rozu kutu i stavljale u red s djevojčicama na marendi i kada smo odlazili na izlete. Ja sam želio plavu. Osjećao sam se dječakom od najranijih dana i nije mi bilo jasno zašto me i drugi tako ne doživljavaju. Borba koju sam vodio sam sa sobom, nelagoda u jeziku dok sam izgovarao ženske zamjenice i slušao druge kako me njima oslovljavaju, nastavila se i bivala je s godinama sve intenzivnija. Posebno mučno razdoblje nastupilo je kada sam krenuo u školu, a osobito kada sam ušao u pubertet. S vremenom je postajalo sve teže konformirati se rodnom identitetu i ženskom imenu koji su mi dani po rođenju. Čekao sam punoljetnost da kažem svojim roditeljima da se osjećam i da sam se oduvijek osjećao kao muškarac. Nisu to mogli odmah prihvatiti, prva reakcija je bila da sa mnom nešto nije u redu i da mi je potrebna psihijatrijska pomoć, ali moja je majka ipak u dogovoru s ocem u nekom trenu odlučila da sa mnom ode na specijalistički pregled. Tada sam imao 18 godina. Sjećam se da je u čekaonici u bolnici u Rimu bila jedna prekrasna visoka žena. Kada smo došli na red kod endokrinologa i kada je krenuo objašnjavati mojoj majci da je njezino dijete transrodna maskulina osoba, normalna i zdrava, koja ima opciju uzeti hormonsku terapiju i obaviti gornju operaciju, osjetio sam olakšanje. Konačno sam dobio odgovore na pitanja koja su me mučila. Kako bi mojoj majci objasnio situaciju, doktor je ukazao na ženu koju smo vidjeli u čekaonici i rekao da se kod nje radi o obratnom slučaju – transrodnoj ženi. Moja je majka bila u nevjerici, ali ja sam u tom trenutku znao da imam cilj. Raspitao sam se što je sve potrebno za tranziciju. Međutim, nismo nikada dobili talijansko državljanstvo, a preko permessa di soggiorno (boravišne dozvole), polica mog zdravstvenog osiguranja nije pokrivala ni neke bazičnije stvari, tako da nisam imao mogućnost poduzeti neke konkretnije korake. No, svojim sam se najbližim prijateljima tada otvorio, dio njih je to prihvatio, dio je odbijao, te su mi se i dalje obraćali ženskim zamjenicama i nazivali me imenom koje mi je dano po rođenju.Kada smo se vratili u Hrvatsku imao sam 22 godine i trebalo je sve ispočetka, na drugom jeziku, bez prijatelja, bez škole. Pao sam u depresiju i završio prvi put na Rebru, bilo je to 2005. godine. Tamo sam upoznao dr. Džepinu koji me informirao o tadašnjoj cijeni gornje operacije koja je bila 8.000 EUR i nije se mogla dobiti preko javnog zdravstva. Iako sam već tada znao koje se sve procedure moraju proći prije dobivanja hormona, operacija i promjene oznake spola (odlazak psihijatru, psihologu-seksologu, endokrinologu, rješavanje čitavog niza psihotestova i prolaska kroz administraciju), cilj mi se u narednim godinama činio sve nedostižnijim. Onda sam 2017. godine upoznao jednog trans muškarca, dobio neke nove informacije i po prvi puta čuo za dr. Žeguru, dr. Altabasa i dr. Arbanasa, kao i da postoji kirurg koji obavlja gornju operaciju besplatno (preko HZZO-a), što je u međuvremenu prestala biti opcija jer je doktor prešao u privatnu kliniku. Prije godinu i nešto dana, nakon višegodišnjih čekanja i kucanja na vrata institucija, propisan mi je testosteron. Ime Diego mi je dala jedna prijateljica. Nakon nešto vremena provedenog u Zagrebu stvorio sam nova prijateljstva i upravo me je jedna prijateljica u Zagrebu (kada sam joj rekao da su me u Italiji zvali Zucchero, po pjevaču) prozvala Diego. Rekla je da puno više sličim na Diega iz španjolske serije "Diego i Paloma" nego na talijanskog pjevača i malo-pomalo sam za sve postao i do danas ostao Diego. Prošlog tjedna, uz pomoć i podršku aktivista_kinja, prijatelja i Trans Aida, konačno sam dobio i zaključno mišljenje Nacionalnog zdravstvenog vijeća na temelju kojeg mi je dozvoljena promjena oznake spola, odnosno život u drugom rodnom identitetu. Nakon razmišljanja trebam li ostaviti ime Diego ili u novi, nadam se sretniji početak, krenuti s novim imenom, odlučio sam se imenu Diego samo pridodati ime Alex.

Budući da nisi imao ni priliku da završiš osnovnu školu, pa nisi imao bar dio "institucionalne" podrške koja podrazumijeva učitelje, psihologe i slično, kakvo je tvoje iskustvo - jesi li imao priliku razgovarati s nekim o tome da se osjećaš kao muškarac i koliko si nailazio na razumijevanje?

- Osnovnu školu sam prekinuo u osmom razredu, kako sam naveo i u tekstu kampanje, zbog obiteljske situacije. U tom smo se periodu odselili u Pescaru, moja majka se teško razboljela, nije više mogla raditi kao prije, i našli smo se u teškoj financijskoj situaciji iz koje zapravo nikada nismo izašli. Tijekom osnovne škole nisam znao kako komunicirati ono kroz što sam prolazio, nisam nalazio jezik za to, sramio sam se svojih osjećaja, mislio sam da sa mnom nešto nije u redu. Bježao sam u muško društvo, držao sam se i oblačio kao dečko, radio nerede, ulazio u tučnjave s drugim dječacima. Tada je to bio jedini način na koji sam svjesno ili nesvjesno želio pokazati da sam dečko, suprotno ponašanju koje se očekuje od djevojčica. Zbog svog ponašanja često sam bio na razgovoru kod ravnatelja i školskog pedagoga, po prvi puta su me poslali i na psihotestiranje. Psihijatri i pedagozi su to nazvali pubertetskom fazom. Nikoga ne mogu kriviti za nerazumijevanje jer sumnjam da su u to vrijeme radnici i radnice u obrazovnom sustavu znali puno o transrodnosti i rodnoj disforiji i načinu na koji se treba odnositi prema takvoj djeci, o tome nigdje nije bilo govora, ali institucionalna podrška dok sam bio u školskom sustavu je izostala, odnosno svela je sve na pubertetske mušice.

"Bježao sam u muško društvo, držao sam se i oblačio kao dečko, radio nerede, ulazio u tučnjave s drugim dječacima" (FOTO: Lupiga.Com)

Romska manjina često je na meti uskogrudnosti, diskriminacije pa i nasilja, a istovremeno ju se doživljava kao konzervativnu i opresivnu prema ženama. Kako to komentiraš? Kakvo je tvoje iskustvo i je li ti to otežalo put? Naime, psiholozi tvrde da patnja vezana uz rodnu disforiju puno ovisi i o društvu u kojem živiš. U zatvorenim društvima, pojedinac može to teško podnositi zbog stigmatizacije, ali ako imaš podršku i možeš se identificirati slobodno, patnja ne mora nužno biti vezana za pripadanje rodu drugačijem od spola. Što misliš o tome?

- Tradicionalizam koji postoji unutar romske zajednice nije nešto što većinska populacija ne poznaje unutar sebe – žene i LGBTIQ+ osobe u oba su slučaja često izložene nasilju i konzervativizmu. Uostalom, kao što ste i rekli, sama romska manjina često je diskriminirana i izložena različitim vrstama nasilja, što također govori o zatvorenosti većinske populacije. Kada se pokušavate odmaknuti od tradicionalizma vlastite zajednice, a „vani“ vas tretiraju kao osobe drugog reda, onda je to zatvoren krug iz kojeg nema izlaza za većinu pripadnika i pripadnica romske manjine, posebno žene i LGBTIQ+ osobe. Veliki broj Roma i Romkinja još uvijek živi u naseljima koja nemaju dostupnu osnovnu infrastrukturu poput struje i vode, a u Hrvatskoj još uvijek postoje segregirani razredi. I kada završe srednju školu, usprkos teškim uvjetima i izostanku podrške, Romkinje se jako teško zapošljavaju, zbog svojih imena i prezimena i boje kože, vidim to po svojim prijateljicama svaki dan. Ostaju doma, odustaju od škole, ulaze rano u brakove i rano postaju majke. Onemogućava ih se sa svih strana, i od njihove vlastite zajednice i od one većinske. LGBTIQ+ Romi i Romkinje također su dodatno stigmatizirani i odbacivani jer njihovi seksualni i rodni identiteti ne odgovaraju tradicionalnoj predodžbi o „pravim muškarcima i pravim ženama“. Sigurno je da patnja može biti manja i lakše ju je podnijeti ako si u društvu koje ti dozvoljava da se slobodno rodno i seksualno identificiraš, ali teško mi je tu slobodu i podršku uopće i zamisliti kada je nikada nisam ni živio ni doživio.

I za siromaštvo je vezana stigma, a navodiš da si velik dio života proveo boreći se za puko preživljavanje, radeći svašta, od skupljanja sekundarnih sirovina do prošnje. Što bi volio da ljudi, koji nisu imali tako težak put u životu, znaju o siromaštvu? 

- Da, jako mi je dobro poznata i ta stigma, i znam da je na svojoj koži svakodnevno osjeća i dobar dio romske populacije. Čini mi se da je i veliki dio većinskog stanovništva i kod nas i u svijetu sve siromašniji i sve teže živi od svog rada, tako da vjerujem da nažalost sve veći broj ljudi općenito zna kako je to nemati za kruh, platiti režije i stanarinu. A onima koji na sreću nisu nikada osjetili što znači nemati za osnovne stvari potrebne za fizičko i psihičko zdravlje svakog čovjeka, rekao bih – ne osuđujte siromašne jer nemaju svi i sve jednake šanse, nemaju uvjete da naprave nešto od svog života, ma koliko to željeli i ma koliko se trudili. Jako je teško ako počinjete ne od nule, nego ispod nule, kada usto imate i nekoliko manjinskih identiteta po čijoj vas osnovi neprestano diskriminiraju i odbacuju. Tako se možete čitav život samo zabijati u zidove i zatvorena vrata, što vas psihički toliko iscrpi da u nekom trenu prestanete vjerovati, prestanete se truditi jer naprosto ne vidite izlaza, i često ga ni nema.

"Jako je teško ako počinjete ne od nule, nego ispod nule, kada usto imate i nekoliko manjinskih identiteta po čijoj vas osnovi neprestano diskriminiraju i odbacuju" (FOTO: Lupiga.Com)

U pozivu si progovorio i o prošnji: "To nitko ne radi iz komocije ili lijenosti". Ipak, pojedine organizacije koje se bave uključivanjem siromašnih u društvo ohrabruju javnost na prijavljivanje osoba koje prose policiji. Jako puno se govori i o tome da je uzaludno davati djeci koja prose novac, jer su upregnuta u biznis starijih koji ih iskorištavaju i uzimaju im taj novac. Kako na to gledaš iz vlastitog iskustva? 

- Nisam nikada bio upregnut u takav biznis, izašao sam na ulicu u trenutku kada sam već sve ostalo pokušao, i više puta sam podijelio ono što sam isprosio s nekim tko je taj dan prošao gore od mene. Znam da takve stvari postoje, znam i za neke slučajeve, ali ne mislim da se na to pitanje može jednostavno odgovoriti. Također, vjerujem da ima više onih, uključujući i pripadnike i pripadnice romske manjine, koji prose jer su zbog diskriminacije u školi, siromaštva i loših uvjeta bili primorani odustati od škole i psihički to više nisu mogli izdržati, ili onih koji su završili neke škole, i ne mogu pronaći posao zbog boje kože. S policijom sam imao različita iskustva, od policajaca koji su stali u moju obranu kada su me prolaznici vrijeđali ili mi pokušali oduzeti ono što sam dobio, do onih koji su mi otuđili šaku namirnica koje sam isprosio, napravili zapisnik i priveli me u postaju. Mislim da ima većih kriminalaca od ljudi koji su, stjerani životnim okolnostima, završili na ulici i primorani su prositi, i da ohrabrivati prijavljivanje policiji siromašnih koji prose ne rješava problem. I dalje ostaje pitanje zašto je netko siromašan i zašto ne uspijeva preživjeti, kao i što bi po tom pitanju trebalo u društvu poduzeti. Ja sam siromašni transrodni Rom s nezavršenom osnovnom školom i nigdje se ne uspijevam zaposliti iako želim raditi. Odlično kuham, imam znanje talijanskog jezika i znam voziti automobil, ali nemam potrebne certifikate kojima bih to dokazao. Hoću li se bolje uključiti u hrvatsko društvo ako me se makne s ulice? Ili će samo biti više dana u mjesecu kada neću imati ni za kruh?

U svom pozivu istakao si da si svjestan koliko je i društvo od kojega tražiš solidarnost u očajnome stanju, dodatno osiromašeno pandemijom. Ipak si se odvažio i krenuo u kampanju usprkos tome. Za one koji bi te eventualno mogli prozivati zbog neosjetljivost za društveni trenutak, možeš li opisati što je presudilo u tvojoj odluci?

- Svjestan sam da je mnogima teško i da je sve teže, i da je u pandemiji puno ljudi ostalo bez posla, ali kao što sam i u pozivu napisao, kada ste stjerani u kut i nemate podršku obitelji i najbližih, kada ste psihički i fizički slomljeni, hvatate se za svaku slamku. Ova teška vremena su pokazala koliko je važno da smo solidarni i s ljudima s kojima nismo u srodstvu. Nekada si mislim da bi, kada bi svatko dao samo po jednu kunu svakome tko je u potrebi, bilo manje siromašnih. Kada bi sama država drugačije funkcionirala, manje bi zaposlenih ljudi bilo na rubu siromaštva. Na svakome je da odluči može li i želi li pomoći. Neizmjerno sam zahvalan na svakoj donaciji i svima koji su dosad pomogli, i nadam se da ću uspjeti skupiti barem za gornju operaciju jer će mi uz promjenu oznake spola to barem malo povećati šanse da se zaposlim. Najesen želim upisati i dovršiti barem osnovnu školu, nadam se upisati i srednju, i barem si malo povećati šanse za dostojanstveniji život u kojem ću se osjećati koristan i sebi i društvu. 

Bi li volio da se tranzicija kod tebe odvila puno ranije i misliš li da bi te to sačuvalo od dijela patnje koju sa sobom nosi rodna disforija?

- Važno je reći da tranzicija ne izgleda jednako za svakoga. Za sebe mogu reći da od najranijih dana osjećam da spol i rod koji su mi dodijeljeni prilikom rođenja ne odgovaraju onome kako se osjećam, i da bi meni osobno medicinska tranzicija olakšala disforiju, i da bih u životu manje propatio da sam sa svime time mogao početi ranije.

"Ja sam siromašni transrodni Rom s nezavršenom osnovnom školom i nigdje se ne uspijevam zaposliti iako želim raditi" (FOTO: Lupiga.Com)

Smatraš li da tranzicija može započeti i prerano? To je, naime, čest argument osoba koje upozoravaju da to može biti samo faza u mladosti. Istovremeno, to je najčešći transfobni argument.

- Prolazio sam pakao još od vrtića, a kasnije i u školi, jer roditelji i institucije nisu imali sluha, dovoljno znanja i razumijevanja. Za početak, roditelji bi trebali moći čuti ako im djeca od malih nogu govore da njihova dodijeljena identifikacija ne odgovara onome kako se osjećaju, s njima razgovarati i dozvoliti im da se izražavaju i nose u onom rodu u kojem se osjećaju najugodnije, a potom i razgovarati u kojem smjeru žele da se njihova tijela i njihovi rodni identiteti razvijaju. Argument koji transrodne osobe svodi na pubertetsku fazu koja je pošla u krivom smjeru duboko je štetan za transrodne osobe.Također, transfobne tvrdnje prema kojima neki roditelji prisiljavaju djecu na medicinsku tranziciju nemaju veze s pameću. Takvim se tvrdnjama ljude navodi da misle kako u tranziciju možete uskočiti kao u jureći vlak, a to tako ne ide. Da biste išta u tom smislu započeli, prvo morate proći gomilu administracije, niz psihotestova, niz procjena različitih stručnjaka, seksologa, psihijatra i i endokrinologa, i prije nego li vam propišu hormonsku terapiju, pa onda opet prije promjene oznake spola i operacija. Tako da se radi o običnom zastrašivanju koje potiče transfobiju.

I za kraj - što očekuješ od operacije, kako se osjećaš? Bojiš li se?

- Bojim se, naravno, ali to će mi istovremeno biti jedan od najsretnijih trenutaka u životu koji čekam jako, jako dugo. I nadam se da će medicinska tranzicija jednog dana biti dostupna svima koji je trebaju i žele. 

Ukoliko želite pomoći Diegu, možete to napraviti putem GoGetFunding.org.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga