S najnovijom ekonomskom i socijalnom krizom rijetko viđene kompleksnosti otvoren je i široki prostor javnih interpretacija koje više služe zastiranju pravih uzroka i posljedica nego što analitički pouzdano razotkrivaju integralni svoj kontekst. Možda je tomu tako i zbog činjenice da obrazloženja ili sugestije redovno dolaze iz krugova povlaštenih političkih i medijskih autoriteta, a ponajmanje od onih koji su izravno pogođeni kriznim nedaćama i onih koji im nastoje pomoći s pozicije kvalificiranih te svakodnevnoj praksi posvećenih službi.

Među potonje spada i naš sugovornik ovom prilikom, diplomirani socijalni radnik Nedjeljko Marković iz udruge Pragma, ujedno i predsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva. Posrijedi je struka, međutim, koja se s navedenom problematikom nipošto nije sudarila tek u novije vrijeme, ali je uglavnom bivala marginalizirana i čak svođena na vulgarnu formulaičnost narativa o uhljebima gdje se uz povlaštenu višu administraciju neminovno svrstava i sve ostale radnike na državnoj plaći. Zato smo s Markovićem porazgovarali o raznim aspektima ove goruće teme koja nipošto nije nastala tek s pandemijom i ratom u Ukrajini, iako je otad kriza sve teža i primjetnija, a strahovati je da će u doglednoj budućnosti biti znatno gora. Naprotiv, preduvjeti za neotpornost najširih društvenih slojeva na aktualni udar i popratna iskušenja nastajali su u političkom i ekonomskom okviru dugo prije i nje i prije niza prethodnih koje očito nisu poslužile kao poticaj sistemskom zaokretu.

"Srednji sloj stanovništva je motor svakog gospodarskog i socijalnog razvoja jedne zemlje, a njegovo smanjivanje doprinosi socijalnim napetostima" - Nedjeljko Marković (FOTO: Lupiga.Com)

Bilježite li već neke konkretne probleme u izravnoj vezi s rastućom inflacijom, kad su posrijedi najširi slojevi stanovništva Republike Hrvatske, pored evidentnog tereta općeg poskupljenja?

- Kada su primljeni prvi račun za plin za prosinac prošle godine, nisu nam se odmah javili građani nego nekolicina zagrebačkih udruga iz područja socijalnog rada i obrazovanja kojima su računi bili šest ili sedam puta veći od prosječnih i očekivanih. Tada su i oni koji ne prate ekonomske prognoze nacionalnih i europskih tijela te ne znaju ekonomske izraze poput „inflacije“ shvatili da im sadašnji prihodi ili proračuni ne mogu izdržati taj rast cijena. Odjednom smo udarili u zid tržišnih elemenata, poput ovisnosti o dobavljačima strateških sirovina, kao što su nafta ili plin, a planiranje rada je otežano ili nemoguće. Od udruga se od samog početka pandemije očekivao „normalan“ nastavak rada, bez propitivanja što se može i mora učiniti kako bi se nastavilo s radom u kriznim vremenima, a taj trend se nastavio i danas. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike je početkom travnja 2022. godine probalo odgovoriti na problem rasta cijena energenata, ali samo djelomično kroz program podrške za pružatelje socijalnih usluga smještaja, organiziranog stanovanja, boravka i usluge pomoći u kući – aktivnost pripreme i dostave obroka. A to je bio samo jedan energent koji je digao znak za uzbunu, bez ulaska u cjelokupnu strukturu svih troškova prosječne obitelji u Hrvatskoj. Inače nam se redovito javljaju umirovljenici koji dobro osjete svaki rast cijena jer su njihove mirovine, makar prate kretanje potrošačkih cijena i rast plaća, u samom početku preniske i zamjenska stopa je ispod 40 posto. Kako preživjeti bilo kakvo poskupljenje s prosječnom mirovinom koja je oko 3.000 kuna, ako niste akumulirali dovoljno kapitala da ne ovisite o samoj mirovini. Treća skupina koja nam se obratila su korisnici socijalnih naknada kojima je inflacija „pojela“ porast zajamčene minimalne naknade od početka ove godine. U Nacionalnoj strategiji borbe protiv siromaštva postoji jedan ključ za kojeg ne znamo hoće li se aktivirati, a govori upravo o tom praćenju inflacije i visine socijalnih naknada. Bilo bi politički oportuno, a socijalno osjetljivo, smanjiti teret poskupljenja s najranjivijih koji nemaju akumuliranog kapitala niti ušteđevine za prebrođivanje kriza. 

Ipak, svi smo načelno svjesni da se nakon ove inflacije s razlogom očekuje recesija, zatim padajuća spirala negativnih socijalnih efekata, ali to se ne tretira politički adekvatno?

- Nekoliko je ovdje nepoznanica: koliko će dugo trajati ova kriza i hoće li biti jednako pogubna kao ona iz 2008. godine od koje smo se opravljali gotovo deset godina i zbog koje je iz Hrvatske iselilo više od deset posto stanovništva i čije posljedice nas tek očekuju u narednim desetljećima. Drugo je pitanje hoće li utjecati na našu sposobnost preživljavanja i hoćemo li u njoj osigurati primjerenu podršku ranjivijim skupinama u društvu, onima koji nemaju tu zalihu nekretnina i ušteđevine u bankama. Ovakva kriza je opasna zbog mogućih socijalnih nemira i prilika za rast populističkih političkih zvijezda koje parazitiraju na strahu građana, bez davanja primjerenih rješenja. I treće je ključno za dugoročni opravak Hrvatske - hoće li ova kriza utjecati na onaj srednji sloj koji je u Hrvatskoj, kao i ostatku svijeta, smanjen. Taj srednji sloj je onaj koji je motor svakog gospodarskog i socijalnog razvoja jedne zemlje, a njegovo smanjivanje doprinosi socijalnim napetostima. Vidim posebnu odgovornost financijskog sektora - osobito kada znamo da banke imaju nikada veću dobit, opet imaju višak novaca i ne znaju u što bi točno ulagali zbog straha od spirale koja bi ugrozila njihove investicije pa novac radije drže u svojim sefovima i zarađuju na svakodnevnim naknadama za građane. U krizi očekujem da banke podupru dobre poduzetničke projekte, kada već nisu pokazale značajniji filantropski potencijal, koji bez podrške ne mogu dobiti priliku za razvoj. Također, tek nam predstoji prava demokratska rasprava o drugom mirovinskom stupu i njegovoj opravdanosti, a tek rijetki građani provjeravaju svoje stanje i čude se kada vide da i njihovi novci tamo nisu sigurni, odnosno da se kapitalizirana sredstva - smanjuju.

Je li Hrvatskoj i kod socijalne problematike izražen nedostatak mjerodavnih statistika i istraživanja u sektoru, kao što je posrijedi s raznim drugim društvenim područjima?

- Ulaskom u Europsku uniju imamo napredak u području praćenja i izvještavanja u društvenom području, a što nam omogućuje i primjereno statističko uspoređivanje. To statističko uspoređivanje podataka bi nam trebalo služiti u svakodnevnom radu jer bismo trebali napraviti onaj ključni korak dalje – vidjeti što to rade oni koji imaju izvrsne statističke pokazatelje, npr. u niskoj stopi siromaštva ili socijalne isključenosti, čak i na razini regija NUTS 2, poput Praga koji ima stopu ispod devet posto, a njegova regija Severozapaden iznad 42 posto. To su ogromne regionalne razlike u jednoj državi koja traži razumijevanje što se događa „iza brojki“, a u Hrvatskoj su te razlike gotovo zanemarive, siromaštvo je gotovo podjednako zastupljeno. Dakle, ti podaci bi nam trebali biti alat za razumijevanje situacije na nacionalnoj razini i nižim razinama kako ne bismo podjednako formirali mjere za suzbijanje siromaštva u Zagrebu ili pojedinim slavonskim županijama. Osobito me raduje i, nadam se skori, ulazak Hrvatske u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) u kojem ćemo također imati pristup velikom broju istraživanja i pokazatelja našeg gospodarskog i socijalnog razvoja. Što se samih istraživanja tiče, tu pratimo europske trendove pa su naši profesori sa Studija socijalnog rada Sveučilišta u Zagrebu redovito uključeni u najvažnija znanstvena istraživanja i putem nekoliko časopisa, poput Revije za socijalnu politiku ili Ljetopisa socijalnog rada, prenose nam što se događa na toj znanstvenoj sceni. Sve su nam to važni podaci koji omogućuju neposrednu primjenu u javnim politikama, naravno – ako to donositelji odluka žele. Na njima je najveća odgovornost za uspješan prijenos znanosti u praksu, a onda i u svakodnevne živote građana.

"Ovakva kriza je opasna zbog mogućih socijalnih nemira i prilika za rast populističkih političkih zvijezda koje parazitiraju na strahu građana, bez davanja primjerenih rješenja" (FOTO: Lupiga.Com)

Sve veća energetska nesigurnost uključuje i poskupljenje hrane na koju u Hrvatskoj otpada više od četvrtine životnog troška, znatno više od EU-prosjeka, pa je to naročito izražen segment?

- Podaci govore kako su cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena, na godišnjoj razini u prosjeku više za gotovo 11 posto, a najveći porast je kod prijevoza gdje smo već na rastu od oko 20 posto, te kod hrane i pića za oko 15 posto. Ne samo da rastu cijene hrane i prijevoza, nego kontinuirano rastu cijene i u onim područjima koja govore o našoj interakciji s drugima poput troškova restorana, rekreacije, kulture i drugih usluga koje čine našu svakodnevicu i čine srednji sloj upravo - srednjim. Naravno da će biti argumenata da jednostavno možemo „odbaciti“ sve te naše „navike“ odlazaka u kino, restorane ili učestalo korištenje automobila, ali to nije tako jednostavno jer su to mjesta interakcije i mjesta širenja naše socijalne mreže, poslovnog umrežavanja, kulturne distribucije ideja. Davati lakonske savjete da više koristimo bicikle umjesto automobila bi značilo da svi rade u krugu od pet kilometara od svoga mjesta stanovanja i da imaju izvrsnu biciklističku infrastrukturu, što je očito trenutno nemoguće, ili da trebamo svi izbjegavati restorane koji su dominantno mjesta poslovne suradnje i obiteljske kohezije, a ne samo puke razonode i života na „visokoj nozi“. 

Nadalje, već desetljećima izostaje djelotvorna javna stambena politika, dok je sektor posvećen primarno investitorima, a na stanovanje nam također otpada velik dio troška?

- O problemima stanovanja govorimo i pišemo već dugo, ali imam osjećaj da stojimo čvrsto na mjestu jer smo 90-ih rekli kako je stanovanje od sada u sferi privatne odgovornosti i tržišnog umijeća, uz jednu malu zagradu da ćemo osigurati pomoć beskućnicima i onima u teškoj socijalnoj situaciji. I to smo spustili na lokalne vlasti koje taj posao negdje naprave izvrsno, a nekada se prave da stambena pomoć najsiromašnijima nije dio njihove odgovornosti i opet u toj borbi stradaju – najranjiviji. Kada smo stanovanje stavili u sferu privatnoga, stavili smo i sva povezana područja u tu dimenziju pa tako imamo strašne primjere urbanističke devastacije zagrebačke Trešnjevke koja ima manje od tri posto zelenih površina i prometno-okolišnu zagušenost, a istovremeno kvadrat stana dosiže i cijene i preko 3.000 eura po četvornom metru. Drugim riječima, u Zagrebu morate dati tri prosječne plaće za jedan kvadrat stana, odnosno jedna obitelj s dvoje djece za stan od 60 četvornih metara mora davati 15 godina cijelu prosječnu plaću za stan koji im je već u samom početku – nezadovoljavajući. Naši stanovi su premaleni, prenapučeni i kvaliteta i infrastruktura ne prati te cijene. Rješenje vidim u širenju Zagreba i prometnoj reorganizaciji, kao i programima stambene revitalizacije na rubovima koji su povezani sa svim bitnim gradskim elementima u središtu. Drugo su strogi porezni nadzori nad svim nekretninskim transakcijama kako bi se spriječile „sive zove“ u prodaji i najmu stanova te povećan nadzor nad svim urbanističkim zahvatima. Danas možete postaviti klimu na pročelje novogradnje, prodati stan loše kvalitete i proglasiti stečaj investitora bez daljnjih obveza prema kupcima, iznajmiti stan „na crno“ u podrumu ili garaži ili čak oglašavati kupnju nekretnina „u gotovini“, a bez ikakve društvene ili druge sankcije ili osude. To su opasna područja stambenog bezakonja i bojim se nastavka devastacije koja je stanovanje stavila u isključivu privatnu sferu, bez nadzora, bez kulturne, prostorno-urbanističke i arhitektonske priče. Sve drugo su dobra, ali parcijalna rješenja koja će pomoći jednoj interesnoj skupini, a ne društvu u cjelini, poput APN programa ili kreditiranja srednjeg sloja. 

Morali bismo se pribojavati i osjetnih rezova socijalne javne potrošnje, znamo li političke navade u ovakvim situacijama, jer je drastično nepravedna distribucija viška vrijednosti ionako na snazi?

- Mislim da to toga neće doći iz nekoliko razloga - prvi je taj što je ta socijalna potrošnja izuzetno niska, jedna od najnižih u Europi i nemamo prostor za uštede. Ukoliko bi se to dogodilo, onaj tko bi „rezao“ morao bi dobro razmisliti hoće li smanjivati npr. rodiljne naknade i roditeljske dopuste, mirovine po posebnim propisima, dječje doplatke ili socijalnu skrb za najsiromašnije. Ili možda u sektoru zdravstva gdje već godinama bilježimo milijarde kuna dugovanja prema dobavljačima lijekova. Težak je to posao jer smo već u zaostatku s prosječnim ulaganjem prema jakosti BPD-a pa bi svako smanjivanje izazvalo strašni osjećaj nepravde i nazadovanja. Drugi je razlog što bi rezovima u socijalnoj potrošnji sigurno dovelo do nastavka iseljavanja stanovništva i stvaranja osjećaja beznađa i apatije, poduzetničke pasivizacije i relativizacije ustavnih vrednota, poput načela socijalne pravde, jednakosti, solidarnosti i zaštite ranjivih skupina. Treći razlog su mogući socijalni nemiri koji bi mogli dovesti do lančanog stanja i potresa u političkim i drugim krugovima, a znamo da je taj scenarij neprihvatljiv većini demokratskih stranaka. 

"Nisam pesimističan o slici našeg društva jer puno radim s djecom i mladima koji prepoznaju postojeće anomalije društva i imaju svoj stav o tome" (FOTO: Lupiga.Com)

Uklapa li se u sve te ukrivo nasađene odnose i Nacionalna strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, dakle, kao većina naših strategija, ili stoji nešto bolje?

- O toj Strategiji sam napisao prilog za novi Časopis za socijalne djelatnosti Naklade Slap koji će negdje u rujnu biti dostupan za čitanje, pa ću samo ponoviti što sam i tamo napisao: šteta je što nismo, vjerujem dobre, namjere i želje autora pretvorili u snažan nacionalni strateški dokument koji bi imao snagu, obvezivao različita tijela u suzbijanje siromaštva i imao učinkovite mehanizme za provedbu. Šteta je što nismo uključili ključne osobe i institucije u njegovu izradu, u praćenje provedbe i eventualnu korekciju, i što nismo koristili relevantna istraživanja za oblikovanje mjera. Ono što je naš kronični problem je nepovjerenje vlasti prema svima koji nisu „unutra“ i „naši“, bez obzira o kojoj se sada vladi ili gradskoj upravi radi, pa je svaka kritika svih gradskih i nacionalnih strategija i javnih politika shvaćena neprijateljski i osobno, umjesto da nam služi kao korektiv i putokaz. Tome u prilog ide činjenica da nam E-savjetovanje ne služi za poboljšanje zakona i politika jer se primjedbe stručnjaka uglavnom ne uvažavaju pa zašto bi sada i ovaj dokument bio drugačiji, ako nam je praksa ostala ista? 

Kakvu ćemo novu sliku društva zateći nakon svega ovog, a s obzirom na već intenzivirano socijalno i klasno raslojavanje zbog antagoniziranja kapitala i rada, svim krizama usprkos?

- Nisam pesimističan o slici našeg društva jer puno radim s djecom i mladima koji prepoznaju postojeće anomalije društva i imaju svoj stav o tome. Vidim kako mladi imaju namjeru upisati fakultete, žele biti aktivni u svojoj zajednici kada imaju priliku i kada ih se pozove na uključivanje. Niti oni sami nisu pesimistični, osobito za svoju budućnost, jer vide da mogu utjecati na događaje oko sebe, da nisu puki promatrači ili samo „birači“, „porezni obveznici“ nego građani sa svim pravima i obvezama građanstva. Ključni napor sljedećih desetljeća će biti osiguranje da srednji sloj osjeti sve blagodati socijalno pravednog demokratskog društva pa da, iz osjećaja dužnosti pomoći bližnjemu, osigura da niti jedno dijete ne bude gladno u školi ili da odustaje od obrazovanja jer ne može platiti školarinu. Drugi korak su primjerene naknade za socijalno ranjive koje neće biti „socijalne“, nego dovoljne za socijalno uključivanje i koje će omogućiti sudjelovanje u društvu – trebamo sve ljude „za stolom“ u ovako maloj državi punoj potencijala.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga