U noći sa srijede na četvrtak, grčki parlament je odobrio paket teških mjera štednje i u zamjenu za nove kredite predao fiskalni suverenitet u ruke Troike. Obraćajući se zastupnicima, premijer Alexis Tsipras je ponovio kako "ne vjeruje u ovaj sporazum", ali da ga je bio prisiljen potpisati kako bi izbjegao ekonomsku katastrofu u zemlji. Michael Roberts vjeruje kako su postojale alternative. Ovaj marksistički ekonomist i autor knjige "Velika recesija", na svome blogu "Sljedeća recesija" pomno prati i analizira stanje globalnog kapitalizma. U intervjuu za Lupigu, Roberts govori o sporazumu između Grčke i kreditora, obrazlažući zašto je danas nužno uspostavljanje demokratskog socijalizma na globalnoj razini.

Kako biste opisali sadržaj sporazuma između Grčke i kreditora?

- Dogovor se temelji na neoliberalnoj ekonomiji, prema kojoj će uvođenje teških mjera štednje - kao što je ponovno rezanje troškova na javne servise, ponovno smanjivanje mirovina, povećanje poreza na prodaju te paralelno smanjenje radničkih prava i regulacija za krupni biznis - dovesti do ekonomskog rasta za Grčku, koja će potom servisirati svoj dug i gospodarski napredovati. To je, međutim, uzaludno nadanje. 

Zašto?

- Izvještaj MMF-a je pokazao kako će nove mjere štednje dodatno pogoršati situaciju. Sve ovisi o povećanju rasta u eurozoni tijekom sljedećih nekoliko godina, što bi trebalo pomoći Grčkoj, paralelno sa stranim investicijama u ovu zemlju. To, međutim, nije realni scenarij. Grčka će vrlo vjerojatno biti suočena s novom dužničkom krizom, uz dodatno smanjenje životnog standarda većine grčkog naroda. Pravi cilj je predaja grčke nacionalne imovine u ruke Troike, koja će ju rasprodati za otplatu dugova i vlastitih zajmova, te refinanciranje privatnih grčkih banaka. Jedino je pitanje što ide na "bubanj"? Morske luke, aerodromi, banke ili Partenon? Ovaj sporazum je zbog toga potpuno poniženje za Grke i uzrokuje razdoblje od tri do pet godina depresije i ljudskih tragedija. Jedino gore od toga je činjenica da se provode ekonomske politike koje neće funkcionirati. 

Zašto onda europske institucije inzistiraju na metodama koje ne funkcioniraju?

- Strahuju da bi "smanjenjem duga", što je MMF sada naznačio kao nužnost, njihovi birači kojima su godinama govorili da su Grci "lijeni žicari" glasovali protiv njih. Isto tako, konzervativne vlade u Španjolskoj, Portugalu i Irskoj, koje su provele zahtjeve Troike na račun svojih građana, ne žele da Grčka dobije "posebni tretman". Mjere štednje bi se pokazale kao prijevara. 

"Grčka ne može uspjeti sama" - Michael Roberts (SCREENSHOT: YouTube)

Koji je onda cilj sporazuma?

- Smisao ovog sporazuma je dvostran. Kao prvo, cilj je obnova grčkog kapitalizma pomjeranjem vrijednosti s rada prema kapitalu uz podizanje profitabilnost kapitala nauštrb grčkog naroda. S druge strane, drugi je cilj lekcija bilo kojoj vladi eurozone koja se protivi mjerama štednje i dovodi u pitanje francusko-njemačka monetarna pravila i ekonomske politike. Tu je prvenstveno poduka svima u Španjolskoj, Portugalu i Italiji.

Mislite da strahuju od rasta popularnosti lijevih partija u Europi, koje se protive mjerama štednje i postojećoj ekonomskoj paradigmi?

- Europski političari strahuju da će takve vlade doći na vlast u većim zemljama od Grčke i da će dovesti u pitanje neoliberalne politike i vladavinu kapitala. U tome je kontekstu borba grčkog naroda, koji se suočava s medijskim lažima, ucjenama i "terorizmom", da parafraziram Yanisa Varoufakisa, nekakva vrsta svjetionika za radnike ostatka Europe. 

A tu je i Syrizina vlada, koja je, da ne zaboravimo, pristala na ovakav dogovor s kreditorima, premda i sam Tsipras kaže kako "ne vjeruje" u njega.

- Syriza je dobila izbore zalažući se za radikalne promjene, počevši od zaustavljanja dominacije oligarha, kao i mjera štednje te “odioznog duga”. Pobijedili su partije koje su entuzijastično usvajale mjere Troike. Međutim, grčki je narod želio i ostanak u eurozoni i EU jer su instinktivno znali da je grčki kapitalizam preslab da bi sam mogao omogućiti bolji životni standard. Zbog ostanka u eurozoni Tsipras i Syriza su pokušali uvjeriti europske lidere da smanje dug i omoguće fiskalni prostor za disanje u zamjenu za prihvaćanje teških uvjeta. Syriza je zbog toga oslabila izborna obećanja, prešavši “crvenu liniju” po pitanju poreza, mirovina i radničkih prava. Unatoč tome što je Troika odbila dati ustupke, i što su građani na referendum rekli da je dosta mjera štednje, Tsipras je prihvatio uvjete koje je prethodno odbio, pokazavši pravo lice ove vlade.

Kako komentirate teze da je europski financijski i politički establishment dao Grčkoj kredite i da sada Grčka, koja ih je prihvatila, jednostavno mora vraćati te dugove?

- Da, oni su "dali" milijarde, ali ne zato da bi pomogli grčkom narodu u financiranju javnih usluga i održavanju životnih standarda za vrijeme globalne financijske krize, što su trebali učiniti ako su doista "partneri u europskom projektu". Ne, te su milijarde jednostavno iskorištene za otplatu grčkih i francuskih banaka te američkih investicijskih fondova koji su špekulirali na grčkom tržištu kako bi zaradili, ali su izgubili okladu. Grčki narod nema nikakve veze s tim gubicima, ali su ih Troika i grčke vlade natjerale da plate preko gubitka realnih prihoda u iznosu od 40 posto, nezaposlenosti mladih od 60 posto i rezanja mirovina za 40 posto. 

Kako je Grčka, po vašem mišljenju, došla u ovu situaciju?

- Tri su razloga. Prvi, ujedno i najvažniji, je globalni financijski slom i najveća kapitalistička kriza od velike recesije. Kapitalizam je pokazao da je neuspješan, što je najvažnije za zapamtiti, premda se to često zaboravlja. Drugi je uzrok činjenica da je grčki kapitalizam bio jedan od najslabijih i najkorumpiranijih u zemljama OECD-a. Jedino je "rastao" zahvaljujući stranim financijama i uporabom države za subvencije i niske poreze. Kad je došlo do krize, strane financije su nestale, pa država više nije mogla subvencionirati oligarhe. Gubici grčkog kapitalizma i stranih ulagača su anulirani što je više moguće novcima grčkih i europskih poreznih obveznika, zahvaljujući novom valu posuđivanja i potom zaduživanja u eurozoni. Porezni obveznici u Njemačkoj i Grčkoj isplatili su njemačke banke, nakon čega je grčki narod bio primoran da zauvijek isplaćuje dugove zbog novih zaduživanja. 

Je li Grčka postala laboratorij za radikalni neoliberalizam u Europi, kako je to nedavno zamijetio jedan teoretičar?

- Cijeli svijet je "laboratorij" za neoliberalizam još od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Globalni financijski slom samo je pokazao posljedice takvih politika. Neoliberalizam je stvoren s ciljem obnove profitabilnosti globalnog kapitala nakon kraha sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Država blagostanja i povećanje plaća te radnih mjesta postojala je u vrlo kratkom razdoblju suvremenog kapitalizma: od 1950-ih do 1960-ih godina. Neoliberalizam je tek moderna verzija kapitalizma, koja je iz rada istiskivala udio dobiti i povećavao kreditni i financijski profit. To je dovelo do eksplozije kreditnog rasta i financijske imovine, a ne proizvodnje. Od 2008. godine za vrijeme krize neoliberalni kapitalizam je radio na povratku profitabilnosti kapitala.

"Vrlo je vjerojatno da globalni kapitalizam mora "očistiti samoga sebe" s još jednim krahom do kraja ove dekade" (SCREENSHOT: YouTube)

Keynesijanski ekonomisti su se pokazali najglasnijim kritičarima mjera štednje u mainstreamu, nudeći umjesto tih metoda povećavanje javne potrošnje i posljedične potražnje, oprost dijela dugova i uvođenje nove valute, koja bi se devalvirala koliko je potrebno da grčka industrija postane konkurentna. 

- Te mjere ne bi uzrokovale "konkurentnu" grčku ekonomiju, jer ima premalu produktivnost. prožeta je korumpiranim oligarsima, dok se obrazovana grčka radna snaga eksploatira preko niskih plaća, umjesto da predstavljaju pokretačku snagu produktivnosti i inovacije. Uvođenje nove valute, devalvirane za čak 50 posto u odnosu na euro, pomoglo bi u povećanju izvoza, ali samo na račun skuplje robe široke potrošnje, i visoke inflacije cijena koja bi još više "pojela" realne dohotke grčkog naroda. Nije ovdje važna dilema da li uvesti euro ili ne, ili treba li se ili ne devalvirati nova valuta. Ovdje je bitna kontrola kapitalističke ekonomije i mogućnost povećanja ulaganja uz ljudski kapital unutar sustava demokratskog planiranja koji se ne zasniva na pukoj akumulaciji profita.

Poznati ste po zalaganju za demokratski socijalizam. Kako bi to izgledalo u slučaju današnje Grčke?

- Kad bi došlo do izlaska iz monetarne unije, onda bi se u Grčkoj pod hitno trebala uspostaviti demokratska kontrola nad bankama i velikim kompanijama, jer bi Grexit bez tih poteza bio jednako loš kao ostanak u eurozoni s korumpiranim i slabim grčkim kapitalom koji kontrolira ekonomiju. Tako bi se okončala moć domaćeg financijskog kapitala i grčkih oligarha. To podrazumijeva zaustavljanje povratka dugova Troiki i preuzimanje potpune kontrole nad kreditom od strane demokratske vlade, koji je trebao poslužiti za otplate budućih dužničkih tranši. Resursi oligarha i stranih kompanija, koje treba sagledavati kao porez koji su odbili platiti, poslužili bi za pomoć malim poduzećima, isplatu mirovina i javnih usluga. To bi bio samo početak. Grčkoj ekonomiji potreban je rast koji bi obnovio javne servise i poslove te podigao prihode i mirovine. Rast je moguć uspostavljanjem plana nacionalne proizvodnje i ulaganja, kao i kroz mobilizaciju grčkog naroda na njihovim radnim mjestima, te unutar sektora malog poduzetništva. 

Takvi bi potezi međunarodno izolirali Grčku. Bi li za uspostavljanje ovakvog političko-ekonomskog sustava trebala postojati šira međunarodna pojava lijevih socijalističkih vlada?

- Da. Grčka ne može uspjeti sama. Riječ je o maloj zemlji s malom ekonomijom: potrebna joj je potpora i integracija na razini Europe, baš kao i Hrvatskoj. Kapitalističke snage zasad kontroliraju europske institucije i od njih neće doći nikakva pomoć. Nužna je uspostava kampanje na razini cijelog kontinenta, koja bi se temeljila na rastu i investicijama koje će osigurati taj rast na europskoj razini. Za to je potrebno okončavanje pro-kapitalističkih vlada u mnogim zemljama. Postoje radnički pokreti i organizacije u Španjolskoj, Portugalu, Italiji i drugim zemljama, koje je potrebno koordinirati. 

Ekonomisti poput Yanisa Varoufakisa smatraju da se u ovakvom, ekonomski rasturenom globalnom kapitalističkom sustavu, ne može uspostaviti funkcionalni sustav demokratskog socijalizma, već da je za tranziciju potreban stabilniji kapitalizam. 

- Nikada nisam shvaćao tu tezu. Ovo je, suprotno tome, logično: ako kapitalizam omogući bolje prihode i živote većine, tada neće biti potrebe za socijalizmom. Ako pak to ne omogući, onda dolazi do hitne potrebe za socijalizmom. Umjesto toga, Varoufakis i drugi ekonomisti tvrde da grčki i europski radnici moraju pomoći kapitalizmu da "se spasi" tako što će objašnjavati njihovim političarima kako mjere štednje ne funkcioniraju i da bi kapitalizam bio bolji kad bi se uvele keynesijanske metode javne potrošnje. Kada se kapitalizam poboljša, razmišljaju ti ekonomisti, onda ćemo propagirati socijalizam. Kao što vidimo, kapitalisti očigledno ne slušaju Varoufakisa.

Jedan ste od ekonomista koji su upozoravali na financijsku krizu prije nego što se tržište urušilo 2008. godine. Kakvo je trenutno stanje s globalnim kapitalizmom i možemo li očekivati nove krizne cikluse?

- Globalni kapitalizam je i dalje u fazi koju nazivam "duga depresija", slično kao i tijekom 1930-ih i 1880-ih godina. To znači visoku i trajnu stopu nezaposlenosti, sporog rasta, bez oporavka realnih dohodaka građana, javnih usluga i socijalne države. U SAD-u je zabilježen rast, ali puno slabiji od povijesnog prosjeka. Većina Europe ostaje u dubokoj depresiji, jer su samo Njemačka i nekoliko sjevernih država u boljem stanju. U Aziji je slična situacija. Čak je i moćna Kina pala na najniži tempo u zadnja dva desetljeća. Globalni financijski slom i velika recesija 2008. godine nisu bili dovoljni za vraćanje dovoljne profitabilnosti kapitala ili anuliranje enormnih količina duga, kao i neproduktivnog kapitala, unatoč šteti koju je uzrokovao životima milijuna ljudi. Vrlo je vjerojatno da globalni kapitalizam mora "očistiti samoga sebe" s još jednim krahom do kraja ove dekade. Takvi se slomovi ionako dešavaju svakih osam do deset godina, a posljednji je bio prije sedam. Čekaju nas još gore stvari pod kapitalizmom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: YouTube/screenshot