Nedavne ankete u Španjolskoj pokazale su određeni pad popularnosti Podemosa, što su brojni analitičari povezali s epilogom pregovora Syrize i međunarodnih kreditora, jer su pokušaji vlade Alexisa Tsiprasa da raskine s mjerama štednje i drugim politikama iz Bruxellesa, koje propagira i rečena španjolska stranka, u potpunosti propali. Grčka priča, međutim, nema samo posljedice na političku situaciju u ovoj zemlji: dobar dio europskih lijevih stranki nadao se da će Tsiprasova vlada utjecati na početak nužnih političkih i ekonomskih promjena u Europi i Europskoj uniji. O perspektivama europske ljevice poslije grčkog sporazuma Lupiga je razgovarala s doktorom povijesti Kostisom Karpozilosom, koji se, među ostalim, bavi proučavanjem grčkih, europskih i američkih lijevih radikalnih pokreta, te političkom imaginacijom ljevice u vrijeme financijske krize.

Kakav je, po vašem mišljenju, utjecaj dogovora Syrizine vlade s međunarodnim kreditorima na europsku ljevicu?

- Najprije treba reći da recentni sporazum predstavlja strateški poraz za europsku ljevicu. Propao je prvi pokušaj da se u pitanje dovedu politike štednje. Bio sam kritiziran zbog skepticizma koji sam iskazao prema pokušaju Syrize da pregovara s dominantnim snagama u EU, jer sam smatrao da ne postoji dobitna situacija u kojoj bi ova stranka mogla ispuniti očekivanja od svojih protu-štednih politika i u isto vrijeme zadovoljiti zahtjeve eurozone. Ovakav ishod je, naravno, razbio sve iluzije i uzrokovao šok koji pokazuje kolika su bila očekivanja od Syrizinog dolaska na izvršnu vlast. Epilog ove priče ne tiče se samo grčke ljevice.

U kojem smislu?

- Sve do sada imali smo krizu eurozone koja nije uzrokovala novu političku kartu u Europi te, što je najvažnije, nije rezultirala popularnošću nove ljevice, što je evidentno iz izbornih rezultata u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Italiji. Grčka je bila iznimka, zbog čega je postojala nada da će uspjeh Syrize inspirirati novi trenutak u povijesti europske ljevice. Sada će dominantne konzervativne snage iskoristiti kapitulaciju grčke ljevice kako bi dodatno potvrdili svoju tezu da ne postoji alternative postojećim politikama.

Je li strategija Syrize bila naivna i ima li ljevica u širem smislu problema sa suočavanjem s trenutnom real-politikom? 

- Iako ne bih koristio riječ “naivna”, razvidno je da je Syriza bila zatočenik nekih zabluda o postojećim odnosima snaga u EU. Paradoks je u tome da je ljevica s punim pravom inzistirala na tome da svjedočimo povijesnoj krizi kapitalizma i da su dominantne snage u EU posvećeni neoliberalni promotori globalnog kapitalizma. Prihvatimo li ovu tezu – koja nadilazi sve ideološke varijante ljevice – kako je onda moguće zamisliti plemeniti kompromis koji bi omogućio grčkom alternativnom političkom projektu vrijeme i prostor za uspjeh?

"Ili će se ljevica boriti za drugačiji europski projekt ili će ostati marginalna opcija koja kritizira dijelove postojeće Europske unije" - Kostas Karpozilos (FOTO: Privatni album)

Danas se, pak, kritike cjelokupnog izgleda današnje Unije, umjesto samo nekih ekonomskih politika, čuju tek na lijevoj margini.

- Ljevica je iznenađujuće prihvatila dominantnu formulu ideje Europe unutar trenutne strukture EU. Postoje ideološki i povijesni razlozi za to, ali je bilo opravdano za očekivati da će kriza eurozone uzrokovati rasprave na ljevici o mogućnostima alternativnog europskog projekta 21. stoljeća. To se još nije dogodilo. Ljevica se boji da će je proglasiti antieuropskom i nacionalističkom, ali pritom ne vidi kako se porast reakcionarnih političkih pokreta temelji na dovođenju u pitanje struktura EU i njenog postojanja. Naravno da nema prostora za popularnu frontu s reakcionarnim snagama poput francuskih i britanskih nacionalista. Potrebno je, stoga, imati hrabrosti i reći da je EU trenutno alat za uvođenje neoliberalnih politika, zbog čega nema laganog rješenja: ili će se ljevica boriti za drugačiji europski projekt ili će ostati marginalna opcija koja kritizira dijelove postojeće Europske unije.

Koji su povijesni razlozi za činjenicu da ljevica nije iskoristila sedmogodišnju krizu eurozone?

- Prekretnica je bila 1989. godina. To se ne odnosi samo na partije koje su simpatizirale SSSR, nego i one što su bile kritične i koje su očekivale krizu sovjetskog modela. Perspektive alternativa kapitalizmu pokazale su se suštinski manjkavima, s tendencijama razvijanja u totalitarnom smjeru. Ovaj strateški poraz ljevice rezultirao je krizom političke imaginacije i njenoj podređenosti dominantnoj paradigmi. U većini zapadnoeuropskih zemalja stara ljevica ušla je koalicijske vlade sa socijalističkim strankama, ali to je samo povećalo krizu, jer su od neovisnih političkih pokreta postali skupina koja vrši pritisak unutar šireg konsenzusa. To je jedan od ključnih razloga za razumijevanje zašto ljevica nije iskoristila trenutnu krizu eurozone: zaboravila je kako odgovoriti na pitanje moći kao neovisna sila s transformirajućim programom i opipljivim političkim ciljevima.

Koliki su utjecaj na to imale anomalije poput britanskog Trećeg puta i polaganog prihvaćanja neoliberalizma na ljevici i lijevom centru?

- U devedesetim godinama 20. stoljeća ljevica je još i dovodila u pitanje dominaciju neoliberalnih politika, zaboravljajući, međutim, odgovoriti na pitanje što bi doista značio dolazak lijevih partija na vlast. To je prvi problem koji je postao aktualan porazom Syrizine politike. Drugi se odnosi na narav Europske unije i pitanje može li ljevica zamisliti alternativni politički projekt unutar granica postojeće strukture EU-a. Odgovor na ova pitanja će biti puno važniji za europsku ljevicu od trenutnih prijepora oko Syrize.

Kako biste opisali stanje i perspektive stranki na europskoj ljevici, poput Podemosa, koji nerijetko izbjegava deklarirati lijevu poziciju?

- Problem nije u deklariranju, nego u sadržaju. Na stranu nedavna istraživanja javnog mnijenja koja pokazuju da grčka priča ima utjecaj na šanse Podemosa, mislim da bi se trebali suočiti s činjenicom da ljevica nije utjecajna u Europi. Za to, kako rekoh, postoje povijesni razlozi, ali mislim da je glavni problem nemogućnost predlaganja opipljivog i u isto vrijeme strateškog izlaza iz postojećeg društvenog uređenja. To je zajednički problem revolucionarnih i reformističkih opcija. Pogledajte situaciju u Francuskoj. Brojne stranke tamo pripadaju različitim platformama, ali činjenice su neosporne: nitko od njih nije uspio prenijeti društveno nezadovoljstvo u moćnu političku snagu.

"Vrijeme masovnih partija je prošlo. Trend identitetskih politika pokazao se jednako neproduktivnim. Kako onda ljevica može nadahnuti posvećenost i demokratsku participaciju u politički pokret?" (SCREENSHOT: Vimeo)

Nedavno ste napisali da je ljevica zarobljena u vlastitoj povijesti.

- Dvije su glavne paradigme unutar europske ljevice: prva se zalaže za povratak postratnom europskom socijalnom modelu i govori o europskim vrijednostima, kao i o oprostu dugova 1953. godine, dok druga spominje boljševički primjer, Popularnu Frontu ili 1960-e godine, inzistirajući da je nužno izvući prave lekcije iz povijesti kako bi došlo do uspješnog ponavljanja revolucionarnog trenutka. Smatram da su obje ove paradigme zarobljene u povijesti te ilustriraju našu kolektivnu nemogućnost da promišljamo izvan postojećeg realnog stanja. Zbog toga se ljevica vraća u povijest i povijesne analogije – jer još nije stvorila novi jezik političke imaginacije za 21. stoljeće, koji će naglašavati nebrojene mogućnosti u budućnosti. Za to će možda biti potrebno revidiranje pojmova i slogana iz prošlosti, odbacivanje zastarjelih formi organiziranja i dovođenje u pitanje dosadašnjih paradigmi. To je nužan korak naprijed.

Treba li u tom kontekstu ljevica biti usmjerena na temeljna pitanja, poput kapitalizma ili klimatskih promjena koje uzrokuje? Trebaju li se otvoreno zalagati za alternativna politička i ekonomska uređenja, kao što je socijalizam?

- Mislim da su tu bitne tri stvari. Na političkoj razini pitanje kapitalizma je neizbježno i zbog toga mora imati odgovor. Popularnost i neodređenost pojma “alternative” sugerira da ljevica još nije proizvela opipljiv odgovor na kapitalizam, već više njegovu kritiku. Zbog toga bi sljedeći korak trebao biti razrađivanje te alternative koja bi prema mome mišljenju trebala nadići dihotomiju između revolucionarnih i reformističkih zahtjeva i stvoriti novu sintezu. Treće, jako važno pitanje, se odnosi na političku organizaciju. Vrijeme masovnih partija je prošlo. Trend identitetskih politika pokazao se jednako neproduktivnim. Kako onda ljevica može nadahnuti posvećenost i demokratsku participaciju u politički pokret? Odgovor na ovo pitanje će biti korisno za sagledavanje načina na koje ćemo planirati društva u 21. stoljeću.

Koliko bi se ljevica trebala u tom kontekstu približiti sindikalnim i masovnim prosvjednim pokretima?

- Ovo je ključno pitanje, koje zahtijeva propitivanje strukture i naravi postojećih sindikata i masovnih pokreta. Sindikalni pokreti su se pokazali nedovoljno efikasnima, prvenstveno zato jer nisu pratili transformaciju radne snage, kao što je prekarni i imigrantski rad. S druge strane, labavi masovni pokreti često iz prosvjednih organizacija ne uspiju stvoriti političke platforme, jer se temelje na retorici nezadovoljstva koja nema potencijal transformacije društva. Ljevica bi se mogla okoristiti promjenama ovakvih pokreta i u isto vrijeme se uključiti u korisni dijalog s njima, ne iz pozicije vođa nego aktivnih sudionika. Što se tiče organiziranog rada, dvije su stvari ključne: stvaranje novih sindikata koji će se boriti protiv birokratizacije postojećih sindikalnih pokreta, uz traženje novih oblika međunarodnih/transnacionalnih organizacija. Činjenica da nismo svjedočili uspješnom trans-europskom prosvjedu u sedam godina krize eurozone, pokazatelj je velikih poteškoća s kojima se suočava današnja ljevica.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vimeo/screenshot

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".